Nekadašnji portparol Ureda visokog predstavnika, novinarka brojnih svjetskih listova, te aktuelna saradnica Instituta za evropsku stabilnost (ESI) Aleksandra Stiglmayer, 1994. godine objavila je knjigu svjedočanstava silovanih žena.
Izvještavajući s bh. ratišta, ona je ispovijesti žrtava objavila najprije na njemačkom, zatim i na engleskom jeziku.
Nedavno je to djelo dopunila novim sadržajima.
U knjizi pod naslovom “Masovna silovanja. Rat protiv žena u Bosni i Hercegovini”, ona prenosi ne samo svjedočanstva žrtava nego i stavove brojnih vladinih i nevladinih organizacija, institucija, ali i svoja osjećanja dok je razgovarala s žrtvama, piše “Avaz“…
“Bili smo dovedeni na jedno igralište. Muškarci su bili zatvoreni u školi. Oni su nekoliko tijela zapalili u smeću, tačno prekoputa prozora, tako da se dim i zadah spaljenog mesa uvukao u školu. Vidjeli smo kada su silovali hodžinu kćerku. Jedan za drugim. Silovali su je. Hodža, koji je bio i seoski učitelj, sve je morao gledati. Kada su završili s njom, zabili su joj nož u grlo”,prenijela je Stiglmayer jedno od svjedočenja.
Navodi da je prve priče o toj vrsti zločina čula od izbjeglica, koje su spas našle u Hrvatskoj. Ali, tek su je razmjere zločina zaprepastile.
“Žene i djevojke bile su sistemski silovane, postojali su posebni logori za silovanja, prisilni bordeli, žene su držane dok ne budu u poodmaklom stadiju trudnoće… zločini nemaju granica”, napisala je Stiglmayer.
Ističe da je često s žrtvama razgovarala s “jabukom u grlu”, da su joj se nekad pitanja koja je morala postavljati gadila, iako je bila svjesna da se istina mora znati.
Nakon inicijalnih razgovora u Hrvatskoj, Stiglmayer se s još jednim kolegom našla u centralnoj Bosni.
“Tu smo razgovarali s puno žrtava. Prestravljene žene, koje sada žive nesigurni život izbjeglica, slomljene žene, ali smo pričali i s odlučnim ženama koje su spremale osvetu”, svjedoči ona.
