Čuvajmo Srebrenicu

AMERIČKI NOVINAR PETER MAASS RAZMONTIRAO HANDKEA I NOBELOV KOMITET: “Moralni i intelektualni kolaps Švedske akademije”

Šta mislite kakav je osjećaj provesti noć u hotelu Vilina Vlas? Pita se ovo novinar portala “The Intercept” Peter Maass u tekstu naslovljenom “Nobelova nagrada, kamp za silovanje u Bosni i Peter Handke”.

Moralni i intelektualni kolaps Švedske akademije

Odgovor na ovo naizgled čudno pitanje odaje moralni i intelektualni kolaps Švedske akademije, koja je prošlog mjeseca Peteru Handkeu dodijelila Nobelovu nagradu za književnost za 2019. godinu.

Handke je pisac porijeklom iz Austrije koji je u svojim ranim godinama stvorio neka izvanredna djela fikcije i memoara, ali je od sredine 1990-ih objavio niz manjih knjiga o ratu u Bosni u kojima je negirao genocid, prenose Vijesti.ba.

Radnja ove priče smještena je na periferiji Višegrada, u šumi u kojoj se nalazi Vilina Vlas, hotel sa spa centrom. Za one koji ne znaju šta se sve u njemu dešavalo, mirno mjesto za boravak i uživanje. Objašnjenje za te koji ne znaju: Vilina Vlas je 1992. pretvorena u logor za silovanje od strane Srba koji su Višegrad očistili od muslimana, i u taj hotel dovodili djevojke i žene koje su potom zlostavljali i silovali.

Užasi iz Viline Vlasi opisani su u brojnim novinskim člancima tokom rata devedesetih. Tokom suđenja za ratne zločine, preživjele žrtve su u svojim groznim svjedočenjima opisivali kroz šta su sve prolazili u Vilinoj Vlasi.

Za silovanje, zločin koji su Srbi činili širom Bosne, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju izrekao je niz presuda za seksualno nasilje.

Iako je prije rata većinsko stanovništvo Višegrada bilo muslimansko, srpski projekat etničkog čišćenja bio je uspješan: muslimani su ubijani, mučeni, silovani i protjerani sa svojih ognjišta na kojima su živjeli stoljećima. Ali to etničko čišćenje nepotpuno je bez uništavanja i drugih značajnih objekata, poput gradske džamije, čiji su ostaci, nakon što je srušena, odvezeni kako ne bi ostalo ništa što bi podsjećalo na one kojih više nema.

Nakon rata, Srbi koji su kontrolisali Višegrad ponovo su otvorili hotel Vilina Vlas, baš poput onog kakav je nekada bio. Ne znam koliko je stranih gostiju koji su odsjedali u hotelu znalo šta se u njemu događalo za vrijeme rata. Neki su čuli, ali nisu vjerovali. Mnogi Srbi i njihove pristalice i dalje negiraju masovna zvjerstva počinjena u tom hotelu tokom rata. No, gosti su dolazili, a 1998. godine jedan od njih bio je i Peter Handke.

Nije ranije objavljeno da je Handke boravio u Vilinoj Vlasi. No, na informaciju o njegovoj posjeti naišao sam u opskurnoj monografiji koju je napisao njegov prevodilac Scott Abbott. Handke je često putovao s malim brojem prevodilaca i prijatelja, uključujući i Abbotta. Krajem maja 1998., prema Abbottovoj knjizi, Handke i njegovi drugovi odsjeli su u “velikom hotelu zabačenom u šumovitim brdima iznad grada.” Abbott nije imenovao taj hotel, već ga je opisao kao „kavernozni dom za muškarce koji se oporavljaju od rata.”

Heroj za višegradske Srbe

U Višegradu sam bio dva puta – jednom u ratu i jednom nakon rata. Prilikom druge posjete otišao sam u Vilinu Vlas jer sam tokom rata pisao o djevojci koja je tamo silovana. Njena mlađa sestra također je tamo silovana i više je nikad nije vidjela (vjerovatno je ubijena nakon što su Srbi “završili posao”). Želio sam vidjeti to mjesto. I bio je tu – veliki hotel smješten usred šume, u kojem su, osim stranih posjetilaca, kako je Abbott napomenuo u svojoj knjizi, bili i Srbi koji su se oporavljali od rata, piše Maass, prenose Vijesti.ba.

Višegrad ima nekoliko hotela, ali nijedan drugi ne odgovara Abbottovom opisu. Kad sam ga kontaktirao, rekao je da se ne može sjetiti imena. Pronašao sam osobu koja je u Vilinoj Vlasi boravila baš kada i Abbott i Handke. Premda se ona nije mogla sjetiti imena hotela, nakon što sam joj poslao slike tri hotela, prepoznala je Vilinu Vlas kao mjesto u kojem su boravili.

U vrijeme svoje posjete 1998., Handke je bio poznati pisac kojeg su voljeli Srbi. Godine 1996. objavio je dvije knjige u kojima je podržao diskreditovani srpski ultranacionalistički stav da su zločini koje su počinili njihovi borci bili preuveličani u medijima.

U “Ljetnom dodatku zimskom putovanju”, Handke je izrazio skepticizam i zgražanje nad medijskim izvještajima o Srbima koji su divljali nad višegradskim muslimanima. Handke je 1996. posjetio Višegrad, a kad se 1998. vratio sa suputnicima, bio je heroj tamošnjih Srba, navodi Maass, prenose Vijesti.ba.

Abbott u svojoj knjizi čak govori i da im je redovno domaćin bio gradonačelnik Aleksandar Savić (Savić je bio među Srbima u ratnom rukovodstvu grada, i iako nije optužen za ratne zločine, zabranjeno mu je obavljanje javne dužnosti 2004., nakon što su međunarodni posmatrači utvrdili da opstruira napore u pronalaženju ratnih zločinaca.)

Bližimo se odgovoru na pitanje kakav je osjećaj odsjesti u hotelu Vilina Vlas.

Teško je zamisliti da Handke, kada je odsjedao u hotelu Vilina Vlas, nije bio svjestan onoga što se u njemu dešavalo. I ranije je boravio u Višegradu i detaljno pisao o čišćenju grada (u što je sumnjao). U svom odlomku u “Ljetnom dodatku” čak se i ruga istraživačkom članku koji je o Višegradu napisao novinar New York Timesa Chris Hedges. Handke je morao pažljivo pročitati tu priču jer je ismijavao Hedgesa koji je pisao da višegradski ratni komandant uokolo hoda bosonog.

Skok u smrt

Handke je čitanjem tog Hedgesovog članka morao naići i na izjavu svjedoka o ratnom komandantu Milanu Lukiću: “Rekao je da su gospodin Lukić i njegovi drugovi silovali mlade djevojke koje su držali u zarobljeništvu u lječilištu Vilina Vlas, kod Višegrada. Rekao je i da je Jasna Ahmedspahić, mlada žena, skočila u smrt s prozora lječilišta nakon što je četiri dana silovana.”

Čini se malo vjerovatnim da bi Handke, nakon što je pročitao Hedgesovu priču, u svom tekstu zaboravio da spomene i Vilinu Vlas. Prema Abbottovoj knjizi, u pratnji s njima bio je i Thomas Deichmann, njemački novinar, koji se smatra jednim od glavnih negatora genocida u Bosni, prisjeća se Maass, prenose Vijesti.ba.

Godinu dana prije putovanja, Deichmann je napisao diskreditovani članak kojim je ustvrdio da su prve slike srpskih koncentracionih logora iscenirane. Iako su Deichmannovi pogledi na ono što se dogodilo u Bosni užasni, on itekako mora biti svjestan izvještaja o ratu, pa je teško zamisliti da nije znao šta je napisao o Vilinoj Vlasi.

Odgovor na pitanje o boravku u Vilinoj Vlasi sad je pred nama.

Etničko čišćenje nije jednostavan niti brz čin. Da bi bilo uspješno, ono mora biti neprekidno i konstantno. Sjećanje na ono što se dogodilo mora se negirati i suzbijati u svakom trenutku, kako se ne bi povratilo i destabilizovalo lažnu historiju koju pokušavate nametnuti. Ako ostanete u Vilinoj Vlasi, ne znajući šta se tamo dogodilo, onda ste nesvjesni učesnik procesa brisanja pamćenja. Ako, pak, ostanete a znate šta se tu dogodilo, onda ste aktivni saučesnik u negiranju genocida.

Mislim da je nemoguće završiti ovu priču bez da spomenem nešto što je do sada vjerovatno očito: bijes koji osjećam jer više od 25 godina nakon rata opet moramo raspravljati i dokazivati već dokazane zločine.

Na strašna pitanja o svireposti i krivici u Bosni davno je dat odgovor suđenjima i drugim istragama – za to postoji mnoštvo dokaza. Ali zahvaljujući Švedskoj akademiji ova davno odgovorena pitanja ponovo su otvorena jer je djelo negatora genocida ovjereno Nobelovom nagradom. Svjedoci i preživjeli ubistava i mučenja primaju još jedan udarac od takozvanog civilizovanog svijeta, piše Maass, a prenose Vijesti.ba.

Načinivši ovu strašnu grešku, Švedska akademija ne pokazuje sklonost ka tome da zakopa laži koje je “vratila u život”. Još mogu opozvati Nobelovu nagradu dodijeljenu Handkeu – službena ceremonija je 10. decembra – no čini se malo vjerovatnim da će to učiniti jer ne priznaju istinu i bol drugih.

(SB)

Loading..