Čuvajmo Srebrenicu

Ćamil Duraković: Zaustavite zločin u Halepu

Rat koji se vodi u Siriji, i koji traje duže od onoga u Bosni, postao je nešto na što su ljudi navikli, kao dio svakidašnjih vijesti.

 

 Piše: Ćamil Duraković

 

Opet gledamo slike srušenih bolnica, čujemo vijesti o napadima na centre za distribuciju hrane, do nas dolaze slike mrtve djeceAFP

 

Poštovani predstavnici međunarodne zajednice,

Moje ime je Ćamil Duraković i načelnik sam opštine Srebrenica, malog grada u istočnoj Bosni, koji je u toku bh. rata za nezavisnost od 1992. do 1995. godine bio jedna od enklava – slobodnih teritorija u ovoj regiji, te je kao takva, Rezolucijom 819 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, proglašena zaštićenom zonom 16. aprila 1993. godine.

U ofanzivi Vojske Republike Srpske, po naredbi ratnih zapovjednika Ratka Mladića i Radovana Karadžića, Srebrenica je napadnuta u julu 1995. godine. Holandska misija UN-a zadužena za ovu enklavu nije učinila ništa da spasi lokalno bošnjačko-muslimansko stanovništvo. Na licu mjestu u Srebrenici te u Maršu smrti, na koji je bošnjačko stanovništvo krenulo u nadi da će se domoći slobodne teritorije, ubijeno je preko 8.000 muškaraca i dječaka. Na osnovu presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde, ovaj masakr se smatra zločinom genocida.

Nikad više

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, pokrenut je proces povratka u zajednice te se od 2000. godine do danas u Srebrenicu vratilo brojno preživjelo bošnjačko stanovništvo. Gradimo Srebrenicu kao mjesto povjerenja, pomirenja u regiji, ali i ključnu tačku u procesu suočavanja s prošlošću i borbe protiv negiranja genocida.

Prije četiri godine izabran sam kao nezavisni kandidat za načelnika Srebrenice, kao preživjela žrtva genocida i neko ko se vratio u svoj zavičaj da bi tu obnovio život. Na meni, kao načelniku, ali i kao čovjeku, stoji velika odgovornost za simbol i značaj Srebrenice, te ono toliko puta ponovljeno “nikada više” se često pojavljuje i u našim rečenicama koje izgovaramo svakog 11. jula, kada ukopavamo ostatke novoidentificiranih žrtava genocida iz 1995. godine, koje i danas pronalazimo po masovnih grobnicama širom istočne Bosne.

Posljednjih dana su me potresle slike užasa iz Halepa u Siriji. Taj rat koji se tamo vodi, i koji traje duže od onoga u Bosni, postao je nešto na što su ljudi navikli, kao dio svakidašnjih vijesti. Primjećujem isto ponašanje medija, visoke politike, pa čak i običnih ljudi, koji su se brzo navikli na loše vijesti iz Sirije.

I taj osjećaj odgovornosti, ta vezanost između sudbine Srebrenice i Bosne te onoga što se događa u Halepu i Siriji, traži od mene da pošaljem svoj odgovor i pokušam napraviti iskorak kako bih upozorio svijet i bio na strani nevinih žrtava bombardiranja i napada na ovaj grad.

Zbog svega rečenog, kao načelnik Srebrenice, kao preživjela žrtva genocida te kao čovjek, upućujem apel prema međunarodnoj zajednici, prema Sjedinjenim Američkim Državama te svim prijateljskim državama koje mogu pomoći stanovnicima Halepa da učini sve što je u njihovoj moći kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo i kako bi zločini prestali.

Molitve za narod Sirije

Opet gledamo slike srušenih bolnica, čujemo vijesti o napadima na centre za distribuciju hrane, do nas dolaze slike mrtve djece… Hiljade siročadi, hiljade uplakanih majki, hiljade porušenih domova… Ne možemo mi biti ti koji posmatramo u tišini ponavljanje prošlosti, ponavljanje zločina o kojima iz lekcija Srebrenice međunarodna zajednica nije naučila ništa.

U molitvama smo svake noći s narodom Sirije. U mislima dijelimo bol majki koje su izgubile svoje sinove i kćeri.

Molim međunarodnu zajednicu da stane na stranu potlačenih, na stranu onih koji brane svoje domove i na stranu onih koji su se našli u nemilosti antidemokratskog i zločinačkog režima.

Stojimo uz Halep.

Izvor: Al Jazeera