Čuvajmo Srebrenicu

Češki dvorac zamijenila životom u Srebrenici

Marketa Slavkova odrasla je u drugom najvećem dvorcu u Češkoj, a nakon odlaska u Potočare prije nekoliko godina Srebrenica joj je postala drugi dom.

“Ovdje postoji ekstremna tuga i bol, ali i ekstremna radost života, koja se rijetko osjeti na Zapadu. Meni su ljudi ovdje dali strašno puno nade”, govori Čehinja Marketa Slavkova na čistom bosanskom jeziku dok se nalazimo s njom u Srebrenici.

Tridesetdvogodišnja Maja, kako je svi tu zovu, dvije godine je živjela u ovom mjestu poznatom po stradanjima i genocidu, zamijenivši ga za svoj dom u malom srednjovjekovnom gradu Česky Krumlov, gdje je odrasla u – dvorcu.

Drugi najveći u Češkoj, izgrađen u 13. stoljeću na rijeci Vltavi u kojem su u prošlosti živjele najmoćnije porodice nakon kraljevske, pod zaštitom je UNESCO-a, a Maja je svoje djetinjstvo provela čitajući historijske knjige o umjetnosti, učeći svirati renesansnu muziku na starim instrumentima i posjećujući unikatni barokni teatar u sklopu dvorca.

Ipak, tokom studija i nakon nekoliko posjeta Bosni i Hercegovini i Potočarima, odlučila je da promijeni temu svog doktorskog rada i posveti ga životu u Srebrenici. Trenutno je opet u ovom mjestu, gdje se uvijek, kako kaže, rado vraća.

“Moji roditelji još žive u dvorcu, ali to nije naš dvorac. Tu su dobili posao kada sam ja imala četiri godine i nije to tako dobro plaćeno”, kaže smijući se i objašnjavajući da su dvorci u Češkoj najčešće u državnom vlasništvu gdje se zapošljavaju stručnjaci koji tu žive i održavaju ih.

“Roditelji su mi historičari, mama se zanima praktičnim stvarima u dvorcu, gdje rekonstruiše kako se živjelo, pravi turističke ture, radi inventare i restauraciju starinskih stvari. Ima tu cijeli tim ljudi, od inženjera za vrt, ljudi koji rade u organizaciji i slično. Bilo je prelijepo tu provesti djetinjstvo, iako smo sestra i ja malo odrasle u samoći. Ja sam čitala puno o historiji umjetnosti, znala sam napamet sve klasične slikare, svirale smo flautu… Sada to smatram velikim bogatstvom, jer volim i poštujem stare stvari. Svaka stvar u dvorcu je bila unikat, od naprimjer posuđa iz 18. stoljeća, tepiha i slika do baroknog teatra.”

‘U Češkoj postoji fascinacija Balkanom’

Kako nastavlja pričati, porodice koje su tu živjele tokom baroknog perioda htjele su se zabavljati kao aristokracija u Evropi te su pravili slavlja koja su trajala i danima.

“Imali su salu za plesanje i salu za hranu koje su bile spojene sa teatrom. Tu se održavala barokna opera koja je trajala tri sata. Teatar je poseban jer ima specifičan mehanizam za mijenjanje scena, sve je ručno, a napravljen je tako da stvara, tako da kažem, iluziju o veličini scene, to sve onda izgleda magično i veliko.”

Zbog odrastanja na takvom mjestu, Maju su, dodaje, oduvijek zanimale stare stvari, kultura, religija i kako ljudi žive te se zaljubila u antropologiju. Stoga je odlučila da upiše humanističke nauke na Karlovom univerzitetu u Pragu. Tokom studija puno je putovala u sklopu razmjena studenata, a u BiH je prvi put došla kada je imala 20 godina.

“U Češkoj postoji fascinacija Balkanom, misle da je to mjesto gdje se najviše opustiš, gdje ima emocija, gdje je sirovo i divlje, ali postoji duša. Kada si tu i kada porediš sa zapadnim zemljama, čak i sa Češkom, ljudi tamo ne pokazuju toliko emocija. Česi rijetko plešu, ali kada slušaju balkansku muziku, opuste se.”

Drugi put je posjetila BiH kada je u Pragu organizirano putovanje na temu rat i nacionalizam, a nakon toga, tokom magistarskih studija, prijavila se za program razmjene studenata na univerzitet u Melbourneu u Australiji, gdje je na kraju otišla, živjela godinu dana i upoznala socijalnog antropologa i profesora iz BiH Hariza Halilovića, za kojeg sada kaže da joj je mentor, prijatelj i inspiracija.

Zajedno s njim i grupom studenata 2009. godine opet je posjetila BiH, ovaj put i Srebrenicu.

“Toliko su ljudi bili dobri i iskreni, toliko gostoprimstva od ljudi koji nemaju puno, to nikada nisam doživjela. Stara nana ti ponudi uvijek nešto, iako nema puno. To me uvijek fasciniralo i grijalo u srcu.”

‘Poslije Marša mira nešto se u meni promijenilo’

U Srebrenicu opet dolazi 2012, na Ljetni univerzitet, gdje je provela tri sedmice. U to vrijeme je počela da piše i svoj doktorski rad.

“Tada sam bila prvi put na dženazi 11. jula i na Maršu mira. Bio je to težak put, ali nam je dao snage, to je strašno da su ljudi tu ginuli i ti ideš pored masovnih grobnica, a bili smo i Tuzli da vidimo proces identifikacije žrtava. Tada sam imala drugi projekat napisan za doktorski rad, ali poslije tog iskustva nešto se u meni promijenilo i rekla sam sebi da više nema za mene bitnije teme o kojoj mogu pisati. Odlučila sam da promijenim doktorski rad, ali on je bio vezan za hranu, mislila sam da će biti malo čudno istraživati o tome nakon genocida u jednoj zajednici, ali na kraju je ispalo dobro i podržali su me.”

Tako se preselila u Srebrenicu, gdje je živjela dvije godine. Kako kaže, taj život je u potpunosti promijenio. Jedno vrijeme je i volontirala za humanitarnu organizaciju Međunarodni forum solidarnosti – EMMAUS, koja je otvorila dnevni centar i internat za djecu iz siromašnih porodica i udaljenih sela.

Tu je predavala engleski jezik djeci te organizirala razne radionice. Ipak, kako kaže, učenje je bilo uzajamno i djeca su joj pomogla da savlada bosanski jezik.

“Nisam išla na kurseve, slabo sam pričala bosanski jezik kada sam došla, pa nismo mogli baš komunicirati, pa su mi djeca bukvalno pokazivala ‘ovo je zid, ovo je utičnica’”, prisjeća se, dodajući da je, ipak, upisala na kratko vrijeme i slavistiku kako bi naučila jezik.

Međutim, iako se sada dobro sporazumijeva sa ljudima, nekada joj je teško, dodaje, shvatiti bosanski humor.

“Šale su dosta drugačije, i sada imam problem da znam da li me neko zeza ili ne. Zna se desiti da nešto ozbiljno pričam s nekim, a ta osoba se zeza, ja to ne shvatim. I naučila sam da neko kad kaže nešto što nije baš istina, nije nužno da te laže, nego te pokušava nadmudriti”, kaže kroz smijeh, ipak dodajući ozbiljno da nekada ne može shvatiti kako ljudi u Srebrenici uopšte žive sa nikakvim ili malim primanjima.

“Nama su se ljudi iz bivše Jugoslavije nekada smijali, mi smo sebi morali da proizvodimo hranu u socijalizmu, nije bilo ništa. Sada neki ljudi ovdje ne bi preživjeli da ne proizvode svoju hranu. Mislim da je dobro ovdje što su ljudi vlasnici kuća, imaju svoju zemlju. U Češkoj ljudi uglavnom plaćaju najam da negdje žive. I ovdje veliku ulogu ima i dijaspora i donacije, a mislim i da su ljudi naviknuti da dijele međusobno, da daju jedni drugima ako neko nema. Sada u kapitalizmu nema toga, grabiš samo za sebe.”

‘Na Zapadu je izgubljena poezija života’

Maja objašnjava kako je u Srebrenicu sada došla na dva mjeseca jer radi istraživanje za univerzitet u Bratislavi na projektu koji se tiče metalne industrije, odnosno života radnika, ali u kontekstu tranzicije iz socijalizma u kapitalizam.

“To je veliki projekat koji se provodi u postsocijalističkim državama, Slovačkoj, BiH, Srbiji i Rusiji. Ovdje su ljudi prije rata zarađivali dobro, životni standard je bio dobar, a onda je sve palo. Dobila sam priliku da to istražujem u Srebrenici, radim najviše oko dva rudnika – cinka i boksita”, kaže dok nastavlja govoriti o tome šta je sve prije rata imao ovaj kraj.

Kada nije u Srebrenici, kaže ova Čehinja, poželi je i uvijek se tu rado vraća, jer je život, dodaje, više “spojen sa prirodom i okolinom”.

“Vidiš kako se uzgaja povrće, kako se čuvaju životinje. Na Zapadu su srušene veze između ljudi, nema više toliko direktnog kontakta, svi su nervozni, zauzeti”, govori.

Na Balkanu, ističe, još nije “izgubljena poezija života”.

Izvor: Al Jazeera

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku