Čuvajmo Srebrenicu

Damir ef. Peštalić: Zašto probošnjačka politika nema Srebrenicu na vrhu prioriteta

Djeca su naša radost

 

Osjeća se kraj zimskog školskog raspusta koji naša djece redovno iskoriste obilazeći svoje rođake koje je genocid rasuo širom BiH i  svijeta. Djeca u Srebrenici su velika radost. Za ovih 13 godina, koliko sam ovdje, gledam ih kako napreduju i izrastaju u odlične  učenike, studente, ali i čestite ljude. I moji su obilazili rođake, ali se raduju što su konačno došli kući u Srebrenicu. Džaba što ni supruga ni ja nismo iz Srebrenice, ovdje je naš dom.

Na deset mjesta u Srebrenici drži se mektepska nastava. Djeca poslušna, smjerna, vrijedna su i dobri učenici. Činjenica da osnovnu školu u Srebrenici popunjava oko 68 posto bošnjačke djece svjedoči da se, unatoč ranama koje je genocid ovdje ostavio, život u ovom gradiću nastavlja. Subota je, odoh malo po čaršiji, uvijek sretnem nekoga koga nisam vidio odavno. Života u Srebrenici, ljudi moji, ima, to morate shvatiti.

Nedjelja, 29. januar

 

Nešto hoće da me uguši

Jest da je hladno, snijeg okovao grad, ali fin je zrak i grehota je sjediti u kući. Odoh vani. Srećem neke ljude, osjećam da iščekuju današnji sastanak političara, i svi se nadaju da će taj sastanak riješiti neke političke nesporazume među Bošnjacima koji se ovdje gomilaju mjesecima i godinama. Običnom svijetu nije do politike, posebno ne do one gdje se njihovi predstavnici glože. Teško im to pada. Znam da je sastanak poslije podne i rado smo im ustupili salu u našem Kulturno-edukativnom centru, koji mnogi nazivaju Islamski centar. Otkako smo ga obnovili, a prošlo je već 11 godina, ovaj prostor služio je za sastanke mnogim našim nevladinim organizacijama, udruženjima, pa i mnogim probošnjačkim političkim subjektima koji, nažalost, nemaju svoje adekvatne prostore.

Nisam ni slutio u šta će se pretvoriti taj sastanak. Klanjali smo podne u džamiji, na namazu je bio i ministar Adil Osmanović. On je otišao na sastanak, a ja na tevhid kod jednog svog džematlije. Usred tevhida stiže mi poruka da se na tom sastanku dogodio incident. Neki ljudi upali i prekinuli sastanak. Kad sam kasnije vidio šta je bilo kao da me je neko otrovao.

Zar zbog politike, zbog funkcija i utjecaja da dojučerašnji prijatelji i saborci onako vrijeđaju jedan drugoga. Ne mogu se s tim pomiriti. Zašto onako na Adila Osmanovića? Uvijek se s posebnim poštovanjem odnosio prema Srebrenici, posebno kada je obnašao funkciju ministra za raseljena lica. Ko je izmanipulirao ove ljude?

Velim, Bože, daj mi sabura da preživim ovaj dan, da ne kažem kakvu riječ zbog koje bih se sutra kajao. Šutim, djeca me nešto pitaju, a ja ne čujem. Zove me muftija Fazlović, vidim ne može da dođe sebi zbog onog šta je čuo i vidio na vijestima… Naprosto, pucam iznutra! Zašto probošnjačka politika nema Srebrenicu na vrhu svih svojih prioriteta, pitam se. Zašto Srebrenicu, to sveto mjesto Bošnjaka, političke stranke koje sebe nazivaju zastupnicima bošnjačkih interesa ne tretiraju na poseban način i zašto njihove probleme prepuštaju lokalnim i regionalnim politikama i političarima i njihovim personalnim interesima. Pa ljudi su ovdje ionako ranjeni genocidom, ne treba im mnogo. Na svim TV kanalima  snimak te gužve pred Islamskim centrom. Nešto hoće da me uguši. Neka je sramota one koji su ovo priredili. Uči ezan, odoh u džamiju. Namaz je jedini lijek duši.

 

Ponedjeljak, 30. januar

 

Teže nego 2003.!

Nisam spavao. Pijem kafu sa suprugom, a pred očima mi ona slika ispred Islamskog centra. Teže mi nije bilo ni 2003. godine, kada smo nas dvoje stigli u Srebrenicu, gdje smo zatekli samo nekoliko bošnjačkih porodica. Samo mi znamo šta smo preživjeli, okruženi hiljadama onih čiji su pogledi govorili da nismo dobrodošli. Svakog dana sretao sam osumnjičenike za ratni zločin. Život nam je bezbroj puta tih dana visio o koncu, ali nismo se predali. I nisam se žalio niti mi je padalo na pamet da na nekoga rukom zamahnem.   Ovo sada mi je teže od onog što sam preživljavao tih godina.

Posebno mi je teško što je u javnost poslana negativna slika o Srebrenici, a ima toliko pozitivnih stvari. Znam, i Srebrenica kao i svaka čaršija na svijetu ima one koji sramote njen ugled, ali svako zna da je Srebrenica oduvijek imala i danas ima čestite i ugledne ljude, kako u Islamskoj zajednici tako i u politici. Neka je rahmet dr. Ahmedu Smajloviću, profesoru Ibrahimu Džananoviću i mnogim drugim uglednim Srebreničanima. Da su živi, ovo ne bi mogli podnijeti.

 

Utorak, 31. januar

 

Još jedna u nizu gnusnih podvala

Čitam i slušam medijske izvještaje i ispade da je najveći problem u svom tom incidentu od nedjelje Islamski centar u kojem je održan sastanak Povjereništva SDA, a ne ono što se desilo na tom sastanku. Još jedna u nizu gnusnih podvala na koju su mnogi nasjeli.

Neka svi znaju, Islamska zajednica u BiH uvijek je posebno tretirala povratničke džemate, a Srebrenica je bila iznad svih. I ovo neka se zna: imami u Srebrenici žive sa svojim narodom, sa svojim džematlijama i s njihovim problemima i nisu od onih koji radnim danima dolaze iz drugih mjesta u Srebrenicu. Telefoni ne prestaju zvoniti, zovu me znani i neznani, pitaju šta je uzrok onom incidentu, ko je „zakuhao“. Velim nemojte pitati mene, već njih.

 

Srijeda, 1. februar

 

Ovo su “hodžina djeca”!

Pokušavam nastaviti sa svakodnevnim aktivnostima. Spremam se na službeno putovanje u Švedsku, treba da budem gost predavač na jednom seminaru tamošnjih imama. Večeras sam vodio djecu na trening, prvi nakon školskog raspusta. Posebno mi je drago da je Fatih zavolio sport. Moja Merjema je prvakinja RS do devet godina u karateu i sportista općine Srebrenica za 2015. godinu. Želja joj je da postane reprezentativka BiH u karateu. Amina, opet, trenira odbojku i ona ima želju da bude reprezentativka BiH.

Oni što ovih dana hoće da Islamsku zajednicu i „hodžu“ okrive za svoje greške moraju znati da su to “hodžina djeca”! Neka se presaberu i upitaju gdje treniraju njihova djeca.

U Srebrenici je mnogo talentirane i uspješne djece na svim poljima. Uvjeren sam da ćemo dočekati dan da ta djeca budu udarna vijest naših medija, a ne ovi što su nas u nedjelju sve osramotili. Kamo sreće da tu svoju snagu usmjere da srebreničkoj djeci sagrade dobro igralište, sportsku dvoranu…

 

Četvrtak, 2. februar

 

Normalni međuljudski odnosi

Danas vodim sina Fatiha, koji ima pet godina, da ga upišem na predškolski odgoj kako bi najesen sa svojim vršnjacima mogao  krenuti u prvi razred. Ohrabruje saznanje da će i ove godine
u prvi razred biti upisano dosta djece. Fatih, kao i svi njegovi vršnjaci, mašta da bude fudbaler, a uzor mu je Edin Džeko. Zahvaljujem Bogu što su mu uzori uspješni sportisti, da nije neki rijaliti kabadahija! Hrabri me saznanje da sva ta djeca sanjaju velike karijere i uspjehe u životu.

Smijem se u sebi, nijedno od njih ne kaže da bi bilo političar! Moja djeca idu u školu s djecom srpske nacionalnosti, druže se, igraju skupa. Normalni međuljudski odnosi koje godinama uspostavljamo u ovom gradu trebaju i Bošnjacima i Srbima ako misle dobro svojoj djeci.

 

Petak, 3. februar

 

Ovo je Srebrenica

Pripremam se za džumu. U glavi mi svega što bih rekao svojim džematlijama, a opet pokušavam smiriti emociju. Puna džamija. Ne pamtim kad je više ljudi bilo na džumi otkad sam došao u Srebrenicu. Počinjem hutbu, a noge mi klecaju od uzbuđenja. Da je leptir proletio džamijom, čini mi se osjetilo bi se, kakva je tišina bila. Niko ni da se nakašlje. Ovo je Srebrenica, velim u sebi, a ne ono što ste vidjeli u prošlu nedjelju. Možda sam bio preemotivan, ali ponijelo me i ja sam živo biće. Poručujem im da budu svoji, sinovi i kćeri Srebrenice, i da ne dozvole da bilo čiji interes umanji njihovo i dostojanstvo Srebrenice. Da na demokratski način natjeraju politiku da radi u korist svih nas, a da državnim organima ostave da traže i razabiru ko je zašto kriv. Nema te politike koja je vrijedna ponovne tuge neke srebreničke majke. Ne znam šta sam još govorio, ali znam da sam, dok sam govorio, gledao ljudima u oči, baš kao i oni meni. Kad smo izašli s džume, prilaze mi, zahvaljuju na onom što sam rekao. E, to je, narode, Srebrenica. Kao da im je svima pao neki težak teret sa srca. I meni je, priznajem. Odosmo kahvenisati.