Čuvajmo Srebrenicu

Dječak u logoru: Ramin hod po mukama

Ramo Đulaković se u Srebrenicu vratio u maju 2003.godine sa prvim povratnicima. Kao dječaka su ga iz Doma za siročad premjestili u Srbiju a potom vratili u ratni Zvornik. Nagledao se svega. Sada želi otići iz BiH.

 

 

Još u djetinjstvu Ramo je ostao siroče. Otac je izvršio samoubistvo a majka napustila njega i njegovu godinu dana stariju sestru. Oni ostaju na teret staroj neni Fatimi koja ih nije mogla čuvati i izdržavati oboje. Tako se Ramo sa nepune tri godine našao u Domu za djecu bez roditelja u Kiseljaku kod Zvornika.

„Bio sam među najmlađim u Domu. Tu sam odrastao. Ne mogu reći da mi je bilo loše. Imali smo sve gotovo kao djeca u normalnim porodicama. Ponekad za neke greške dobiješ malo štapom ali ništa strašno. Imali smo pažnju vaspitača koji su nas učili dobrom ali i određenu slobodu. Vodili su nas i na more, bio sam dobar učenik pa sam za ljetnjih i zimskih raspusta išao kući da vidim familiju a onda je došao rat”, priča Ramo za Deutsche Welle.

Vaspitačica Dragica, batine i bijeg iz Doma

Iz Doma u Kiseljaku su ih prebacili u Srbiju, u Dom u Banji Koviljači. Ramo je tada imao 11 godina. Dječačić u pubertetu ubrzo je upao u nevolje jer je domska vaspitačica Dragica kao vaspitno sredstvo koristila batine.

„Nije nam dozvoljavala izlazak u grad pa smo onda bježali, zbog djevojčica i tako.Po povratku u dom slijedile su batine i to debelom motkom. Stalno batinanje mi je dozlogrdilo pa sam pobjegao sa dvojicom drugova. Adi i Amadi su bili iz Sarajeva. Pobjegli smo na ulicu. Bio sam na ulici do kraja ‘93.godine. Krstarili smo Srbijom od Loznice preko Šapca i Rume do Subotice pa nazad u Beograd. Najduže smo bili u Šapcu. Spavali smo u jednom napuštenom autu blizu nekog hotela“, sjeća se Đulaković.

Nazad u Bosnu, u ratni Zvornik

U Šapcu ih je privela policija i predala kolegama iz Loznice. U Loznici su bili u ćeliji do kasno uveče, onda je po njih došao kombi iz Doma u Koviljači. „Rekli su nam da se vraćamo u Dom. Ja sam se obradovao tom kombiju jer mi je više dosadio život na ulici. Međutim kombi nas nije doveo u Dom već su nas doveli u Zvornik u kasarnu sa vojskom u Karakaju. „Strpali su nas u jednu sobu sa wc-om. Bila je tu još jedna soba u kojoj je boravilo 28 ljudi. To u bili neki Albanci ili Sandžaklije ne znam tačno”.

Ramo Đulaković je pet i po mjeseci ostao u Karakaju, poznatom po istoimenom, zloglasnom logoru. “Najprije smo dva dana bili u prizemlju te zgrade dok nas nisu premjestili na sprat. Dole je bio čovjek, žena i mala beba. Njih je obilazio Crveni krst. Kada bi dolazili ovi iz Crvenog krsta, nas su sklanjali u kasarnu”.

Dule bez noge i duše

Ramo dalje priča da su on i dvojica drugova bili maltretirani svakodnevno. Bez ikakvog povoda i razloga prebijali su ih pijani čuvari, pokazuje Ramo ruku koju su mu slomili kao i nekoliko rebara. Najgori među njima je bio neki Dule za kojeg on misli da je bio šef ili upravnik jer se njega sve pitalo. Bio je negdje, valjda oko Srebrenice ranjen u desnu nogu koja mu je amputirana pa se zato najviše iskaljivao na njemu, dječaku iz Srebrenice, pretpostavlja Ramo. „ I sad u snu čujem njegovu drvenu protezu kako lupa hodnikom. Čujem ga kako dolazi da nas tuče. Bio sam i na klinici za psihijatriju zbog tih trauma. I sad pijem neke tablete za to. Ruku mi je slomio a da ne ostanem invalid pomogao mi je neki Sadik, šofer, kamiondžija iz Zvornika koji je bio tu zatvoren. Sa parčetom parketa mi je namjestio ruku i zamotao”, kazuje Ramo.

Ramo je poslije rata pokušavao da prepozna objekat gdje je bio logoru u kojem je bio zatočen ali ni danas to sa sigurnošću ne zna.

„Bila je to neka zgrada sa podrumom, prizemljem i jednim spratom. Iz sobe u kojoj sam bio vidio se željezni most u Zvorniku i ulična rasvjeta. Mali sam bio, ne mogu da se orjentišem. Znam da su tu bile i neke kuće, djeca su se igrala. Kad smo bili u donjoj prostoriji jednog dana smo otvorili prozor i molili djete što se napolju igralo, da nam donese bonsek (testera za metal prim.aut) Mislili smo presjeći rešetke i pobjeći. Nisam ja ni znao šta je rat. Kad smo bili u Šapcu gledali smo vojsku kako prolazi ali mislili smo da idu na vježbu. Kad je to veče došao Dule sa riječima: „Tražite bonsek, a?” i premlatio nas svu trojicu, vidio sam kako je rat nešto opako, ružno i opasno“, govori Ramo Đulaković.

Kada ih je registrovao Crveni krst postalo je malo snošljivije. Manje su ih tukli a i obroke hrane su im malo povećali. Ljude koji su bili u sobi do njihove su nekud odveli i oni se više nikad nisu vratili.

„Mi smo prešli u tu sobu gdje su oni bili a ova dosadašnja nam je bila kao dnevni boravak. Morali smo to svaki dan čistiti i brisati bez šuma, nije se smijelo čuti ni otvaranje vrata jer za svaki zvuk slijedile su batine. Napolje nismo izlazili”.

Razmijenjeni za mrtvaca

Nakon tih pet i po mjeseci trojica maloljetnih dječaka su razmijenjena na Memićima za tijelo nekog ubijenog Srbina, pretpostavlja Ramo. „Bila je priča da su ovi iz Crvenog krsta htjeli da nas vode u Njemačku ali Srbi nisu dali. Na kraju su nas 26. prvog ‘94-te zamijenili za jedan leš”, kaže Ramo.

Po dolasku u Tuzlu smješteni su u Dom za nezbrinutu djecu. Ramu su kasnije zbog prenatrpanosti premjestili u kolektivni centar gdje je ostao do kraja rata. Kasnije je prešao u Sarajevo, u Zavod za vaspitanje muške djece i omladine Hum, gdje je završio školu. Kratko se potucao po Sarajevu i odlučio vratiti u Srebrenicu gdje je tek krenuo povratak Bošnjaka.

Kuću mu napravili Nijemci

Po dolasku u Srebrenicu njegovi problemi ne prestaju. Vratio se kako sam kaže bukvalno u garažu jer svoje kuće nije ni imao. Njegov otac je davno započeo da je gradi ali je potom izvršio samoubistvo i kuća nije napravljena.

„Tražili su mi da imam temelje da izlijem ploču pa da se onda zida kuća. Ja za to nisam imao para. Srećom bila je tu teta Melika i Kuća povjerenja. Nikad im to ne mogu zaboraviti i hvala Njemačkoj do neba“, kaže Ramo (Melika Malešević bila je šefica ureda Kuće povjerenja za Srebrenicu projekta njemačke organizacije Arbeiterwohlfahrt iz Bremerhavena) koja je u Srebrenici djelovala do prije nekoliko godina ,prim.aut)”. Oni su Rami pomogli da uđe u projekat, kako bi konačno dobio svoj krov nad glavom ali ni to nije prošlo bez nevolje.

“Sestra od mog rahmetli oca, moja tetka mi nije dozvolila da materijal za kuću dođe putem pored njene kuće kud su svi drugi to radili, kao izroviću joj zemlju. Bio sam skoro odustao, razočaran što mi neko moj smeta u ostvarenju životnog sna da imam svoju kuću. Ja nisam znao kakav je to osjećaj. Na kraju sam digao 800 maraka kredita i prokopao sa druge strane put da bi material mogao doći i da se kuća gradi.Vjerujte da sam ja znao otići na Vidikovac, tamo bih sjedio i plakao gledajući kako majstori rade jer to je neopisiv osjećaj za nekog ko je odrasato po ustanovama za siročad i na ulici i nikad nije imao ništa svoje, posebno kuću”, kaže Ramo.

Danas Ramo živi sam u svojoj kući. Pokušao se ženiti, ni tu nije imao sreće:

”Vidio sam da znam ali ni to nije išlo. Sad sam sebi znam napraviti pitu i ispeći hurmašice”, kaže Ramo.

Svake godine on je redovni učesnik Marša mira koji se organizuje kao jedna od aktivnosti obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice.

“Ići ću dok god mogu i noge me služe. Ja to osjećam kao svoju dužnost da odam poštu tim ljudima koji su stradali boreći se za goli život. Treba odati počast svim ljudima, koji su nevini stradali nebitno koje vjere ili nacije bili”, kaže ovaj čovjek u kojem, uprkos njegovom teškom životu i iskušenjima kroz koja je prošao, nema mržnje i šovinizma.

Što dalje to bolje

Zaposlio se u fabrici, pa jaranu bio žirant za kredit. Onda se on “izgubio u nepoznatom pravcu” a Ramo je dvije godine vraćao tuđi kredit, pa mu od plate nije ostajalo ništa. Nije više to mogao podnijeti pa je napustio posao i sad radi za nadnicu i pokazuje žuljevite dlanove:

“Ja se posla ne bojim, pošteno radim, od svojih ruku živim i ne stidim se žuljeva, koje svaki dan gulim”, govori ponosni Srebrenčanin. “Ali najviše mi smeta nepravda i ljudska pokvarenost. Priznaje da i on ponekad ima “kratak fitilj”, ne pravda to svojim teškim životom već kaže da samo ne da na sebe jer tome ga naučila borba za preživljavanje na ulici.

Policiji u Srebrenici ne može jedno da oprosti. “U logoru mi nisu odsjekli dio tijela a u Srebrenici mi odsjekoše pletenicu, ni krivom ni dužnom u policijskoj stanici gdje su me doveli jer sam navodno sa drugom na ulici iskočio pred policijski džip. Da sam iskočio udarili bi me ali to je izgovor, jer ja sam za njih niko i ništa, bez ikog svog. U Srebrenici ima jedan krug ljudi koji mogu sve, njihovi poslušnici dobro žive i dobijaju sve donacije. Ja tražio malo pomoći za nadogradnju da mi kiša ne zapljuskuje vrata a oni, kao zagubili mi papire pa kasnije ih pronašli kad se konkurs završio. Ako progovoriš protiv toga ti si na crnoj listi i nema ti pomoći. Još gledaju na svaki način da ti naude. Ja se zato spremam ići odavde jer trpiti i šutiti neću a promijeniti ništa ne mogu”, kaže Ramo. Na pitanje gdje želi otići, on razočarano kaže: “Što dalje, to bolje!”

 

 

 

IZVOR: Deutsche Welle