Čuvajmo Srebrenicu

DNEVNIK BORCA ARMIJE BIH: Javim ti se sutra ako preživim

20. mart 2018. godine, prohladni, snijegom prekriveni dan.

 

 

Utorak je, ostao sam poslije sabaha budan da ovo napišem. Jer kao jedino muško u kući , ne mogu pustit suzu, ne mogu se žaliti nikome. Jer moja supruga Merjem i moje jedino dijete, kćerka Ajša u meni vide heroja, borca, supermena.

Bio je 21. mart kada sam se najviše radovao. Kada sam najsretniji bio, iako sam se na hladnom Vlašiću borio protiv dušmana.

21. marta 1995. godine rodila se moja Ajša. Moja sultanija, moj ponos, smisao za život. Nisam je vidio sve do maja 1995. godine.

Bio je hladan dan, proljeće sa zimskim ogrtačem. Javili su mi da je moja supruga Merjema rodila kćerku. Zaplakao sam od sreće, kruna naše ljubavi je ona. Kada smo se vidjeli u januaru dogovorili smo da će se zvati Ajša. Hvala Bogu pa se rodila, boljelo me je što nisam tu, pokraj njih. Što nisam bio tu kada je zaplakala, kada je progledala. Ali babo je iz opravdanog razloga bio odsutan.

Vodila se teška borba sa dušmanima, trajala je od 20.marta do 10.aprila 1995. god.

A ja sam teško ranjen 5.aprila , kada mi je mina odbila desnu nogu i tri prsta desne ruke. Nije me boljela posljedica mine, koliko me je boljela pomisao da nikad neću vidjeti svoju Ajšu.

Molio sam Allaha samo da je vidim, samo da je babo dodirne, makar odmah umro.

Izgubio sam svijest, ne sjećam se ničega više, osim dima i malo glasa Ede, kako zove doktora i govori:

“Muhamed je ranjen, Muhamed je ranjen.”

Probudi sam se par dana poslje u bolnici, na prvi pogled, glava me je zaboljela. Pokušao sam da ustanem, ali nisam imao snage. Tada nisam ni znao, da nemam noge i prstiju, par minuta poslije, kada mi je doktor ispravio vidio sam šta nemam. Pustio sam suzu, ne kajući se. Jer ja sam svoj život halalio za ovu zemlju, sve što proživim više je gratis.

Došao je Edo taj dan slučajno da me posjeti, ispričao mi sve kako je bilo i prošlo tih posljednji pet dana osvajanje Vlasića.

Negdje početkom maja ,došao sam kući. Edo mi je pomogao da se smjestim u krevet. Mama i Merjema su bile u kuhinji – spremale su ručak.

Kada sam se smjestio u krevet , Merjema mi je donijela Ajšu , drhtale su ove iscrpljene, promrzle, krvave ruke. Drhtalo je cijelo tijelo , srce samo što nije iskočilo. Zelene okice gledale su me i mali crveni nosić, isti kao u Merjeme. Nije plakala, uživala je u naručuju svog babe. Dala mi je novu snagu, razlog da zavolim život ponovo, bez obzira na posljedice od ranije. Obojila je moj sivi svijet u neke razne boje, dala mu ljepotu, sjaj, ljubav.

Zbog mene je zavoljela medicinu, kada je imala sedam godina, rekla mi je: “Babo , ja ću biti doktorica i napravit ću ti nogu”, nije znala da samo njeno prisustvo me je činilo najsretnijim, tako da bih zaboravio da nemam noge, prstiju, zubi.

Primao sam invalidninu, a Merjema je radila. Uspjeli smo je iškolovati. Ali sve se mijenja kada ona završava medicinsku školu . Merjema je ostala bez posla, meni invalidnina smanjena, nismo je mogli poslati na fakultet.

Štažirala je u bolnici, a mi smo tražili načina za stipendiju jer bila je učenik generacije. Ali nema pravo na stipendiju jer njeni roditelji ne primaju dvije hiljade mjesečno. Samo djeca čiji roditelji imaju velika primanja imaju pravo na stipendiju.

Čekali ,čekali, nadali se, ali ništa. Merjema se nije zaposlila, invalidnina ostala ista.

Pošto nije mogla dobiti bilo kakav posao ovdje, njena prijateljica Fatima, našla joj je posao u Njemačkoj, u nekom staračkom domu. Kako u tom domu radi više od pola njene generacije, biće joj lakše da se navikne.

I ovog 21. marta 2018. godine ja i Merjema vozimo našu jedinu Ajšu na autobusnu stanicu u Bugojno jer ima u 09:00h autobus za Njemačku.

Tako mi Boga ovaj dan me boli više nego ona detonacija na Kamenjašu. Tada mi je detonacija izbila zube i podbila rebra i ostavila me bez svijesti pola dana. Mjesec poslije sam imao jake bolove , ali sam hrabro i ponosno gazio ovu zemlju. Za bolju budućnost. Za ovu sada budućnost. Da moja Ajša može slobodno preći granicu autobusom iz Bugojna.

Dnevniče moj , hvala ti što me trpiš.

Javim ti se sutra, ako preživim.

 

 

Autor: Semir Krnjić

 

 

(ZASREBRENICU.ba)