Čuvajmo Srebrenicu

Dodikova retorika: Od negiranja genocida u Srebrenici do veličanja Karadžića i Mladića

Milorad Dodik neprestano radikalizira svoju političku retoriku pomjerajući granice onoga što je društveno prihvatljivo.

 

 

Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik ne propusti priliku da svojim neprimjerenim populističkim izjavama i komentarima ne uzburka osjećanja građana BiH. Tako je i svoju posjetu Modriči “začinio” izjavama u kojima je veličao osuđene ratne zločince Radovana Karadžića i Ratka Mladića ustvrdivši kako su upravo oni “poveli srpski narod“.

Dodik je svoje spominjanje Karadžića i Mladića zaključio idejom kako je srpskom narodu, s velikog područja BiH, uvijek bilo važno da budu povezani sa Srbijom, sugerirajući kako bi u nekoj neodređenoj budućnosti možda moglo doći do spajanja Republike Srpske i Srbije.

Mnogi Dodikovu retoriku doživljavaju kao dobro smišljene predizborne poruke kojima se želi mobilizirati glasačko tijelo, ali oni oprezniji, i oni koji duže prate političko ponašanje predsjednika RS-a, kažu da je to dobro smišljen način da se neprekidno pomjeraju granice dozvoljenog i dopustivog. Na taj način Dodik, u stanovitom smislu, kreira novu vrstu stvarnosti u kojoj stvari za najgoru osudu polako postaju prihvatljiva svakodnevnica.

 

Radikalizacija retorike

Politički analitičar iz Sarajeva Adnan Huskić u Dodikovom ponašanju prepoznaje jednu dublju i opasniju namjeru od one čisto predizborne i stoga se ne libi govoriti o anamnezi njegovog javnog djelovanja u kojem je išao čak i dotle da je otvoreno negirao činjenicu srebreničkog genocida namjerno iznalazeći za taj masovni zločin politički nekorektan eufemizam.

„Slažem se da svi znamo šta je motivacija iza svega toga i zbog čega Dodik ima potrebu da ide sve radikalnije u tom smjeru. Ako pratite njegovu retoričku putanju Dodik je svaki put te granice gurao malo dalje, pa je govoreći o Srebrenici rekao da se radi o humanom preseljenju, da se ne radi o genocidu, pa sve do danas kada ne samo da neskriveno i otvoreno podržava ono najradikalnije što se može naći i to ide u par sa njegovim protivljenjem ili vrijeđanjem na etno – nacionalnoj osnovi svih drugih“.

Huskić kaže da je u matrici Dodikovog ponašanja jasno uočljiva želja da se Bošnjaci neprekidno vrijeđaju i predstave kao neprijatelji dok je prema bh. Hrvatima, iz veoma jasne političke koristi, njegova retorika sasvim drugačijeg karaktera.

„U stvari govori protiv prvenstveno Bošnjaka, zbog osovine on uglavnom ništa ne gori protiv Hrvata osim ako se ne govori o Hrvatskoj i to ponekad i svi znaju, to sada nije ni neka strašna tajna, zašto on to radi. Radi zbog činjenice da je za 12 godina njegove apsolutne vlasti u RS-u to osiromašeni, okljaštreni, socio-ekonmski razoreni dio BiH“.

„Novu stvarnost“ koju Dodik kreira svojim političkim ponašanjem odlikuje nekoliko stvari, pojašnjava Huskić, u kojoj je politička pristojnost zapravo nepoželjna osobina. A sve to radi iz želje da prikrije strah od mogućeg gubitka izbora.

 

Proizvodnja nove stvarnosti

„Ono što jeste problem jeste da to ne možemo posmatrati kao retoriku. Kada imate ljude na tim položajima na tim pozicijama koji govore te stvari, na taj način, onda oni projeciraju novu vrstu stvarnosti, jednu novu normalnost. Nažalost Dodik nas sve, a prvenstveno građane RS-a, koje je doveo u ovu situaciju da se nalaze s koferima na granici, ali i sve druge, uvodi u jednu novu realnost gdje ne postoje neke crvene linije pristojnosti, jer je taj čovjek davno odstupio prema onome što je bazična pristojnost i u odnosu prema novinarima i prema političkim suparnicima i prema svima drugima. Dodik je naprosto čovjek koji nema nikakvog kompasa. Dakle ono što je njemu važno sada jeste da istraživanja govore da njemu ne ide dobro, tačnije SNSD-u, i mislim da ćemo se nagledati još gorih stvari od njega do kraja izborne kampanje“.

Dodikovo ponašanje proizilazi iz činjenice da je društveni okvir u kojem on djeluje definiran etno – nacionalnim kontekstom, kaže univerzitetski profesor Miodrag Živanović kojeg više zabrinjava gruba nacionalna podjela bosanskohercegovačkog društva, koja i omogućava jednu takvu vrstu ponašanja.

„Nije prvi put da Dodik to radi i tako govori. Takva praksa je inače posljedica jednog, u najmanju ruku, neprimjerenog odnosa političara, i ne samo u ovom slučaju, prema onome što se naziva odnos prema zločinu i kazni i naravno da u tome postoji i ono što bi se moglo nazvati poremećaj i to moram reći teški poremećaj upravo relacije prema onome što je urađeno bilo kao ratni zločin, bilo kao nešto što je po definiciji i po samom tom postojanju jednostavno je izvan normalnih relacija. To naravno u našim prilikama, kada uzmemo BiH, znači da zapravo sve skupa pomnoženo sa tri, jer kod nas postoje tri istine, postoje tri odnosa prema onome što se naziva prošlost i što bi se moglo zvati nekultura sjećanja. Ako je to tako onda se samo radi o tome da svako od tzv. lidera unutar politike jednostavno uzima pravo da tumači i da stavlja u prvi plan ono što mu se čini da bi bilo produktivno za odnos prema onome što se naziva prošlost“.

 

„Primitivni populizam“

Veličanje ratnih zločinaca Živanović vidi kao „najprimitivniji populizam“ kojim se Dodik često koristi u svojim javnim nastupima. U takvoj vrsti zloupotreba obični čovjek sa svojim potrebama uvijek je najveća žrtva.

„Upravo je to pimjer upotrebe, bolje reći zloupotrebe, onoga što se naziva nacionalni ili etno – nacionalni interes i to nije prvi put da recimo jedan Milorad Dodik govori takvo nešto. Veličanje to je primitivan populizam, veliča samo te i takve vrijednosti za uslovno rečeno svoj narod. I dok se tu ne uspostave druge relacije i dok se u prvi plan ne stavi čovjek sa svojim univerzalnim vrijednostima, sa onim što nosi u sebi mi ćemo imati uvijek trostruki odnos prema onome što je prošlo i naravno nećemo nikada imati u rukama istinu, nego ćemo imati konstruiranu istinu. Ta konstrukcija je pogubna za ono što se naziva naša sadašnjost, a još pogubnija za ono što je naša budućnost“.

Poruke tipa da BiH nije država srpskog naroda nego je to samo Republika Srpska za Huskića su nešto uobičajeno i očekivano od Milorada Dodika. Čudno je, dodaje, da jedan čovjek koji toliko profitira od države BiH neprekidno govori o njenom nepostojanju ili potrebi za ukidanjem.

 

Standardne matrice

„To su njegove standardne matrice. Dodik je u principu čovjek koji se žali što BiH nije imala ili ne može da ima jedan smisleniji pristup ovoj situaciji s migrantima, a blokira apsolutno sve jer to može. A sve to radi pod paskom prenosa ovlasti. Tu završava ta priča i taj refleks je uveo kod svih koji rade u državnim institucijama. Kada imate mogućnost da u jednoj zajednici, u kojoj živite s nekim, dovoljno je da jedna osoba u svemu tome, ako se radi o tome da se odluke moraju donositi i da treba postojati široki konsenzus, dovoljno je da imate jednu destruktivnu osobu i on svojim ponašanjem kaže da je BiH nefunkiocionalna država a on je svojim ponašanjem čini nefunkcionalnom. Nema ovdje, što se Dodika tiče, ni strategije ni taktike za određene stvari i ja je barem ne vidim u svemu ovome. Ovdje se radi o kratkoročnim potezima kojima je cilj da očuvaju ono što Dodik trenutno kontroliše i da sebe sačuva van dosega, prvenstveno istražnih organa, vezano za brojne afere kojima je opterećena vlast u RS-u“.

 

 

 

Izvor: Al Jazeera