Čuvajmo Srebrenicu

Dr. Nirha Efendić: Samo će pamet sačuvati Bosnu

Iz štampe je ovih dana izašla knjiga Narodne umotvorine iz Dervente i okoline. Riječ je o zbirci usmenih lirskih i lirskonarativnih pjesama sakupljanih na širem području sjeverne Bosne tokom tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća stoljeća. Zbirku je načinio vjeroučitelj Smajl O. Bradarić, tokom svog decenijskog učiteljivanja u Derventi, a potom, pedestih godina prošloga stoljeća, poslao na adresu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.

Razgovarao: Faruk Vele

Rukopis je za izdavanje priredila kustosica za usmenu poeziju dr. Nirha Efendić, zajedno sa uvodnom studijom u kojoj je predstavila svoj terenski rad tokom kojeg je nastojala pronaći tragove i metode zapisivačeva rada te rekonstruisati njegov životopis.

Nirha Efendić je ličnost koja uistinu nadanjuje. Rođena je u Zvorniku. Tokom agresije boravila je u Srebrenici, sve do njezina pada 1995. godine, genocida i gubitka članova uže porodice. U Zagrebu završava medresu „Dr. Ahmed Smajlović“, gdje je izvanrednim prosjekom četverogodišnje školovanje završila u roku od tri godine. Filozofski fakultet u Sarajevu završila je 2002. godine. Dobitnica je nagrade za najtalentiranije studente-apsolvente univerziteta u Federaciji BiH. Postdiplomski studij iz Književno-historijskih nauka upisala 2005. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je 2009. godine odbranila magistarski rad pod naslovom: „Motiv žrtve u jevrejskoj i bošnjačkoj literaturi XX stoljeća na južnoslavenskom prostoru“, a godinu kasnije prijavila i doktorsku diseratciju pod naslovom: „Bošnjačka usmena lirika – kulturnohistorijski okviri geneze i poetička obilježja“, koju je 14. 5. 2014., također, uspješno i odbranila.

Od 2008. godine radi kao kustos za tradicijsku usmenu poziju u Etnološkom odjeljenju Zemaljskog muzeja BiH, a od 2010. promovirana je i u naučno zvanje istraživač saradnik na matičnoj instituciji. Uz vanredan napor na izradi knjige Narodne umotvorine iz Dervente i okoline, dr. Efendić je autorica knjiga Antologija bošnjačke uspavanke: San u bešu, uroci pod bešu i Bošnjačka usmena lirika – kulturnohistorijski okviri geneze i poetička obilježja.

Radiosarajevo.ba: Desetak godina ste radili na rukopisu „Narodne umotvorine iz Dervente i okoline“. Kakvi su prvi utisci nakon što je ovo djelo izašlo iz štampe?

Efendić: Moj prvi susret sa ovom rukopisnom zbirkom dogodio se u instituciji za koju radim, Zemaljskom muzeju BiH, prije nešto više od deset godina. Pamtim taj trenutak oduševljenja kao i tihu nadu da ću rukopis jednoga dana vidjeti, u pristupačnoj, knjiškoj formi. Nisam, međutim, u to vrijeme mogla previše razmišljati o priređivanju za štampu, zapravo hvatao me strah od siline posla koji bi valjalo obaviti na tome putu. Ovaj rukopis sažima narodni život ispjevan kroz različite forme lirskog iskaza i, premda u najvećem dijelu zapisi dolaze iz pamćenja starijih žena i pokojeg starijeg i dokonog uglednika, koji je živio na naznačenom kraju i u prvoj polovini 20 st., on u sebi sadrži i one pjesme koje su do zapisivača, vjeroučitelja Smajla O. Bradarića, dolazile posredstvom njegovih učenika, koji su pjesme bilježili od različitih ljudi, često i od onih mlađih, koji bi se teško, uvijek s određenom mjerom opreza, otvarali manje poznatoj osobi.

Stoga je ova zbirka jedna višestruko značajna “sehara” narodnoga duha. Ona je, zapravo, primjer folklorne idile zabilježene od pripadnika različite starosne dobi, spola i različitih vjerskih skupina s kojima se vjeroučitelj Bradarić susretao, a koji su pokazali volju za razgovorom.

U sastavu Bradarićeve zbirke nalazi se i cjelovita pjesmarica koju je od svojih najbližih zabilježio Mihajlo Prosenik, pravoslavni vjerski službenik s kojim je Bradarić sarađivao, ali i pjesme koje su zabilježene u Maglaju, Žepču i nekim dijelovima srednje Bosne od, kako kaže, muslimana i “bosanskih katolika”, koji se u nacionalnom smislu danas imenuju Bošnjacima i Hrvatima. Zbirku čini pet zasebnih svezaka, od kojih je peta najveća i najsadržajnija. Ukupan broj donesenih i raspoređenih pjesama u pet spomenutih knjiga iznosi 1.075 jedinica. Pored Bradarićeve zbirke (koju je sam naslovio Narodne umotvorine…) Kubina i Zovkina zbirka, također sadržavaju približno isti broj pjesama, prikupljenih na tlu Bosne i Hercegovine, a u naučnim krugovima do sada su bile među prvim i najvažnijim izvorima za proučavanje bh. narodne lirike.

Prvi utisci? – šta da vam kažem, još uvijek ne mogu da vjerujem da sam završila ovaj posao. Dugujem veliku zahvalu cijeloj skupini izuzetnih ljudi koji su me podržavali – među njima posebno priznanje pripada ekipi okupljnoj oko Slavistučkog komiteta u Sarajevu na čelu sa prof. Senahidom Halilovićem.

Radiosarajevo.ba: Koliko su „Narodne umotvorine…“ značajne za jasnije osvjetljavanje naše duhovne baštine?

Efendić: Mogli bismo mnogo govoriti o značaju, umjesto toga, podsjetit ću Vas na neke važne ljude i njihova djela, koji su utirali staze kanonizaciji naše nacionalne književnosti radeći na ovakvim izvorima – od Hatidže Krnjević i njenog doktorata o muslimanskoj usmenoj baladi, Đenane Buturović, koja se skoro čitav svoj plodni akademski vijek kustosa za usmenu poeziju Zemaljskog muzeja BiH bavila proučavanjem muslimanske usmene epike do profesora Muniba Maglajlića, koji je, najprije magisterijem o sevdalinci kao muslimanskoj gradskoj pjesmi, potom i doktoratom o muslimanskoj narodnoj baladi odbranjenim na Sveučilištu u Zagrebu, stao uz rame najzaslužnijima za naučnu afirmaciju bošnjačkog usmenog naslijeđa.

Naravno, ne treba zaboraviti i njihove profesore poput Salke Nazečića, Muhsina Rizvića i drugih. Za njima slijedi čitava plejada mlađih ljudi koji su imali čast učiti od spomenutih autoriteta. Govorimo o djelima koja su se pojavila sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća i neophodnim zadacima koji su trebali popratiti, snagom duhovne kulture, političko priznanje muslimanske nacionalnosti u okvirima jugoslovenske narodne zajednice. Bio je to golemi zadatak. Osvrnemo li se u noviju prošlost, vidjet ćemo i to povijesno mijenjanje nacionalnog imena, stoga su ovi ljudi,
još za svog života imali zadatak više – da objasne kako je sve na čemu su radili sada prispodobivo novoj nominaciji – ne više muslimanskoj (sa velikim M) nego bošnjačkoj“.

Radiosarajevo.ba: Prije tri godine svjetlost dana ugledala je i Vaša studija „Bošnjačka usmena lirika – kulturnohistorijski okviri geneze i poetička obilježja“. Prilikom njezine promocije ukazali na važnost sagledavanja bošnjačke usmene lirike u njenoj sveukupnosti. Je li novo djelo, zapravo, nastavak tog naučno-istraživačkog puta?

Efendić: Jeste. Ili je njegov prethodnik, nisam sigurna. Nije čak ni važno šta je prije realizirano, jer, naprosto se moralo realizirati oboje. Važno je da sam sretna što sam obavila jedan zahtjevan zadatak na kojem bi mi moji uzori, vjerujem, čestitali. Ono u šta jesam gotovo sigurna je snažna centripetalna energija koju nose svi ovi elementi naše duhovne kulture. Zbog toga ih moramo čuvati kao zjenicu oka. Mi smo društvo, Bosna i Hercegovina je od davnina takva, u kojem se vazda biju centripetalne i centrifugalne sile. Sukobljavaju se ili obje duraju u tenziji i traju u neizvijesnosti, ranjavaju se međusbno i šute, potom ponovo ustaju, sve u jednom jasno omeđenom geografskom prostoru, koji je jedini, ovdje,sem Božijom silom, nepovrediv i konstantan.

Ova centripetalna usidrena je u tom nesretnom okviru. Uvijek nekako nadjača, jer je duhovno spremnija i to joj je stalna prednost. Kažem nesretnom, jer je već dugo, dugo vremena silna nepravda usmejrena ka njemu. Ali, svi veliki životi su lijepi i teški, kako reče jedan glasoviti pisac“.

Radiosarajevo.ba: Vi se bavite i sevdalinkom kao jednim od ustanovljenih oblika lirskog pjesništva. Koliko važnom smatrate reafirmaciju sevdaha u novija vremena, te nastojanja da se ona uvrsti i u svjetsku kulturnu baštinu?

Efendić: Sevdah je našao svoj put do mnogih srca. Ono što vrijedi traje kroz vjekove i svi ga svojataju, ono što ne vrijedi, svi ga se odriču. Stećci su dobili regionalno priznanje, ne vjerujem da će sevdalinka proći drugačije. Odgovor na pitanje šta je sevdah treba potražiti u leksikografskoj obradi ovog posebnog usmenoknjiževnog lirskog oblika, koja se najprije javlja 1969. godine u petoj svesci Opće enciklopedije Leksikografskog zavoda iz Zagreba. Tako je ovaj lirski oblik dobio svoju prvu leksikografsku natuknicu, istina, sasvim skromnu, ali koja temeljno određuje njenu pripadnost: “Sevdalinka, ljubavna pjesma. Bos.-herc. sevdalinke su musl. nar. gradske pjesme; podrijetlo im treba tražiti u našoj nar. pjesmi i islamsko-orijentalnoj muzici. Obilno koloriranje, bujna melizmatika, slobodan ritam i dinamički kontrasti dopuštaju da dođe do izražaja ljepota glasa i intenzitet proživljavanja. Zbog svoje lirske profinjenosti i ljepote melodija mnoge su sevdalinke postale popularne i izvan kraja u kojem su nastale.” (Enciklopedija 1969: 689).

Mlađi ljudi na razne načine interpretiraju ono što vole, tako i sevdalinku, ali to je tema za sebe. Pitanje njena upisivanja na listu reprezentativne svjetske baštine tehničke je prirode i to svakako treba obaviti. Nudila sam svoja teorijska određenja relevantnim adresama, stojim na raspolaganju u svakom mogućem smislu da se i taj važni zadatak obavi. Koliki je interes za usmeno pjesništvo Bošnjaka u svijetu najbolje svjedoči harvardska kolekcija naših usmenih pjesama za koju je zaslužan američki naučnik i istraživač Milman Parry.

Zajedno sa svojim učenikom Albertom B. Lordom tridesetih godina prošloga stoljeća pohodio je naše krajeve i u namjeri da razriješi zamršeno homersko pitanje o autorstvu velikih epova, nabasao na velikog narodnog guslara i pjevača – Avda Međedovića iz Bijelog Polja. U nekoliko navrata snimio je desetine hiljada stihova, kao i mnogu drugu usmenoknjiževnu građu koja je sada pohranjena u Widener biblioteci na Harvardu, najvećem arhivu naše usmene baštine. Sva ova naša narodna književnost i po svojoj ljepoti i posvojoj zrelosti našla je put do svjetskog uzdizanja, naravno, samim tim i jezik bosanski.

Radiosarajevo.ba: Zašto može smetati bilo koji jezik, pa i bosanski? Kako vi na to gledate s obzirom i na lično svekoliko osobno iskustvo?

Efendić: Dežurni mrzitelji ove zemlje žele stvoriti što veću negativnost oko bosanskog jezika, kad ga već ne mogu uništiti. Negativni pritisci se nesvjesno, poput straha, uvlače i pod kožu školske djeca, ali i pojedinih roditelja.

Godinama se radi na sistematskom uklanjanju onoga što smeta centrima koji rade na razaranju svega što nosi simboliku Bosne i Hercegovine, time i jezika. Ipak, Bosna je starija od svih pritisaka ovakve vrste i preživjet će, ali uz umjesnu toleranciju prema drugome i uz pametnu borbu za nju. Sve što bilo kojom riječju podsjeća na bosanski identitet nekim pojedincima smeta jer, Bosni je valjda red, po njihovom mišljenju da nestane.

Ne znam šta bi drugo moglo da ispliva iz te silne energije usmjerene protiv jezika koji je povijesna činjenica, aksiom o kojem se ne raspravlja. On naprosto jeste, kao što i povijest bosanske državnosti jeste od prvog pisanog državnog dokumenta koji pamtimo, iz kojeg također emanira specifična tolerancija prema drugome, a koji započinje riječima Ja, ban bosanski… Onaj ko ga negira, trebao bi biti barem toliko pristojan pa se za svoje dobro informisati. Bosanski jezik – sa registarskim kodom
ISO 639 – 3, postoji u bazi svjetskih jezika.

Ta se činjenica ne može zanemariti. One koji bosanski jezik smatraju svojim maternjim, ne treba provocirati bilo čiji čin njegova poricanja, jer takve radnje više govore o svojim počiniteljima. Ono što ipak boli, jeste sistematska diskriminacija bošnjačke djece u školama RS-a i pojedinim kantonima u ovom većem entitetu. Postupanja ovakve vrste proizvod su jedne destruktivne, razaračke politike čiji smo svjedoci već treću deceniju. Na kraju, vjerujem da ovdje pamet, ne politika, nego pamet treba da učini svoje. A hoće, jer pamet u dugom roku pobjeđuje“.

(Radio Sarajevo)