Čuvajmo Srebrenicu

Dragan Bursać: Dok čekaš u redu za smrt

A onda potpuna nadrealnsot. Dvojica četnika, umorni od strijeljanja u stojećem položaju, sa cigaretama u ustima, sjedoše na školske stolice i počeše ubijati zazrobljenike sjedeći. Rafalima, po mesu, umjesto metkom u potiljak. Brže i krvavije. Sa manje zamora.

Tamo negdje sjeverno od Sanskog Mosta, ima ta jama, duboka 20 metara, uskih, strmih zidova. Zove se Hrastova glavica. Nije joj teško prići, a opet je nekako malo zabačena. Vreli ljetnji dan, avgusta ‘92 godine. Čudna povorka ljudska približava se jami. Ljudi pogureni, odrpane odjeće- po trojica, vezani žicom idu kroz šiblje. Oko njih naoružani vojnici sa kalašnjikovima uprenim ili u kolonu ili nonšalantno u zrak.

Šta cmizdrite, jebite se!

Među zarobljenim ljudima je i Esad Eso Sadiković, ljekar, prijedorska legenda, ekspert Ujedinjenih nacija, erudita… Nakon logorskog paraživota u Omarskoj hoda sad u koloni pod ovom Božijom zvijezdom što je baš pripekla.

Prisjeća se ovog jutra doktor Esad:

U rano jutro 5. avgusta 1992. godine krvnici su došli po njega. Vrata improvizovane spavaonice su se otvorila i par čuvara je izvelo Esu. Svi su znali šta ga čeka. Tog velikog humanistu, vrsnog ljekara, specijalistu izvodio je nekakav polusvijet. Nekakvi samo na ljude nalik humanoidi. Vodili su ga u smrt. Pa su se njegovi Prijedorčani, zarobljeni sa njim u zlu zvanom koncentracioni logor Omarska sjetili svega što je za njih uradio Eso, od ohrabrivanja, brige za bolesne i iscrpljene do najkonretnije stvari, a to je bilo ušivanje rana vlasima kose, sjetili se i pojedini briznuli u plač. Onaj iskreni ridaj kada znate da zauvijek ostajete bez svoga najmilijeg.

– Šta cmizdrite!? Je.. .. se!, prolomilo se spavaonicom iz Esinog grla. Njegov povišen ton i osmijeh bio je dovoljan da smiri logoraše.

Kaznionicom se prolomio apaluz. Nikada niko u smrt tako ispraćen nije. Kako i dolikuje živoj legendi.

Esu su izveli, ti krvnici što mu sad pušku u znojava leđa upiru. Slagali su njega i ostalih 120 ljudi da idu na nekakvu razmijenu. A razmjene nije bilo. Razmjena je život za smrt, misli se Eso i laganim korakom se približava toj jami. Trudi se doktor Sadiković da ne gleda u stražare. Mogao bi prepoznati nekog od svojih komšija, pacijenata, mogao bi vidjeti sina od nekog svog kolege…I ne gleda u zlotvore Eso, ne zato što je njemu neprijatno, nego da zlotovrima ne bude neprijatno. A zlotvori u uniformama idu kao roboti.

Prva trojka

-Eh, čega su se oni dosjetili, misli se Eso, pa nas po trojicu povezali, da nikako umaći ne možemo. Jedan ili dva čovjeka i nekako mogu kroz ovo trnje, ali tri povezana, nikako. Zapravo takav bijeg bi bio još jedno mučenje prije sigurne smrt, u sebi mantra prijedorski doktor. Mantra i računa. Dakle, nas je 124, pa to znači da je oko mene 41 red ljudi u žicu uvezanih. Bijeg bi bio klanica prije klanice.

I dok Eso računa, prva trojka stoji nad grotlom Hratsove glavice. Tri, četiri pucnja u potiljak. No tijela nisu pala u jamu, kako su asasini predvidjeli, nego su se samo skupila i tako nad utobom zemlje otužno visila.

– Četnici, jednostavno nisu dobro izračunali, ne znaju ništa o nagibima i teži zemljinoj, misli se Eso. Jer da jesu, pomakli bi prvi red još naprijed, da strijeljanike ne muče u smrti.

A četnici su vidjeli da im je naum sa strijeljanjm na daljinu, propao. Dvojica jačih nogama i rukama zguraše prva tri leša u provaliju.

– Naprijed, naprijed se pomaknite, dere se nekakv četnik junoša, prozuklim, tek mutiranim glasom. Naprijed, ajmo svi!

Narod povezan žicom se komeša, ali ništa učiniti ne može. Jedni guraju druge, pa htjeli-ne htjeli, izguraše drugu trojku nad samu jamu.

Muhe, urin i matematika

Sad je bilo lakše za ubice. Pucali su iz blizine u glavu. Drugi, treći, četvrti, peti, šesti red ljudi, pretvarao se u leševe pod paljbom i padao u provaliju. A poslije šestog reda, nisu se više čuli tupi zvuci lomljavine kostiju o kraš pećinski. To se već meso sa mesom stapalo u tmini. Nad slikom užasa pojavili su se rojevi muha odjednom.

I te muhe sad prlje svojim ujedima i stražare i zarobljene ljude koji čekaju na stijeljanje. Jer, sakupile su se muhe, ne zbog leševa, prerano je to, sakupile su se zbog ljudi koji su u silnom strahu urinirali po sebi. Pa je mokraća smiješana sa krvlju, znojem i adrenalinom parala nebo ponad Sanskog Mosta, ponad Hratsove glavice.

Zna doktor Eso i za taj smrad i za takvu vrstu uzbuđenja. Najprisebniji je. Nemali broj pacijenata je urinirao pred njim-od straha, bolesti, starosti. Apsurdno, doktor Eso je pripremljeniji na sve ovo i od ubica, što ga guraju put jame. Pa pribran računa-on je negdje dvadeset i neki red, bliže tridesetom, ima sve vrijeme ovog svijeta, u odnosu na recimo deveti red. I smrt i njen dolazak su relativni, kad stojiš u ovakvom redu. Eto, na priliku, bliže je Eso od nekavom osamedetogodišnjaku koji negdje u Beču koji čeka da kosibaša u crnom dođe po njega, bliže je Eso njemu, nego onom devetom redu što se uz pucnje stropoštava u jamu. Čudo je ta racionalizacija predmortalna, ali i to Eso razumije. Pa izučavao je i psihologiju i psihijatriju.

– Niste bolje čovjeka u smrt mogli poslati, samo će vam i on, jebi ga umrijeti, pa neće kome znanje moći prenijeti, misli se za sebe ironično Esad, koga humor ni u ovom času ne izdaje.

Najednom, sve stade.

Nema onog devetog reda odavno, sad je tu penatesti red.

Prokletstvo nade i školske stolice-i ubijanje je naporan posao
– Dosta je ovo, ne može više ovako, prodera se onaj friško mutirani četnik!

Doktor Eso se sledi. Prvi put nakon silnog logorovanja po Omarskoj, nakon svih tortrua, doživljenih i viđenih, nakon ovog reda za smrt u njemu se zapali nada.

– Valjda im je dosadilo, valjda su se umorile zvijeri od ubijanja. Valjda je nakon 54 strijeljana čovjeka proradila savjest, kulja u doktoru Sadikoviću.

I još k tome osjeti, prijeko potreban miris duhana. Eno, četnici se sklonili od usta jame, zapalili cigarete, sigurno će stići naredba da se vrate ili u logor ili na tu prokletu razmjenu, zaključuje Eso. Nema treće.

Ali, ima treće.

To su se četnici umorili, savladao ih vruć dan i nevini ljudi u žici. Ubijanje zna umoriti. Odjednom sa strane, poviše jame, odnekuda, niko vidio nije otkuda- pojavi se par stolica. Onih drvenih, školskih, stolica na kojima smo svi sjedili. I Eso, i onaj do njega, vozač autobusa u Nacionalnom parku Kozara neki Suhonjić i svi računajući i dželate. I najednom se taj rekvizit za školsku djecu pretvori u opskurno odmorište za četnike.

A onda potpuna nadrealnsot. Dvojica četnika, umorni od strijeljanja u stojećem položaju, sa cigaretama u ustima, sjede na školskim stolicama i ubijaju zazrobljenike. Rafalima, po mesu, umjesto metkom u potiljak. Brže i krvavije. Sa manje zamora. Brzo se od petnaestog reda uredi Esin red. Pa doktro Eso, zadnje što ugleda biješe nakakv mlad četnik na stolici, kako ga gleda.

Ubijanje je ipakje birokratski posao, pomisli Eso.

Jedan rafal i još jedan. Nema više reda za smrt. Tek tako, ubijena su 124 nevina čovjeka tu na Hrastovoj glavici, tog 5. avgusta, pod suncem Krajine. Uz asistenciju školskih stolica.

Koga nema u priči?

Kosti 124 čovjek su pronađene 6 godina kasnije, 1998. godine. Spomenik je postavljen. I stolice, stolice koje su odmarale četnike od strijeljanja su bile stu. I odjeća i par zubnih proteza, i dugmad od razdrljenih košulja, sve, sve je bilo tu…

Na koncu i kosti doktora Ese i onog vozača Suhonjića su bile tu.

Sve je bilo tu, samo ubica nije bilo. Niko nikada, odgovarao nije za kolonu smrti, za 42 reda ljudi, što su u trojkama u tijela, pa u leševe i na koncu u kosture pretvorena.

U ovoj priči mrtvi imaju imena, redovi brojeve, brojevi redove, jama dubinu i širinu, geografski položaji i ime, porodice izgubljene priče ljudske, svijet bez Ese tugu, sve ima svoju datost i nomenu, samo ubica, opet nema.

I neće ih biti dok se naš životni red nad provalijom smrti ne primakne nekoj našoj Hrastovoj glavici.

Na sramotu svih nas, čekača u redu, što gledamo u stolice pred nama.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

(Radio Sarajevo)