Čuvajmo Srebrenicu

Dragan Bursać: Ratko, sanjaš li ubijenu djecu?

Ko će oprostiti, svijete dragi, ko će pogledati mirno u nebeske oči Nedžade iz Bratunca, bebe koja je pronađena mrtva u naručju svoje ubijene majke. U ručicama je stiskala flašicu.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Ratni zločinac Ratko Mladić hoće da posjeti grob kćerke Ane, koja se ubila. Traži to od suda zemaljskog. Suda haaškog. Možda bi i bilo civilizacijski pustiti ga da to učini jer ne mjeri se ljudskost odmazdom nad zlom. Možda bi to i bilo ljudski, jer čovjek je čovjek i čovjek ljudskim aršinima mjeri čak i zjenicu oka zločinačkog. Možda bi to i bilo ljudski, jer, vidite ne hoda se čovjeku među zvjerima. Ljepota naša ne mora biti oprost i zaborav, ljepota naša je uspravan hod među zvijezdama. Od one Lusi iz Istočne Afrike prije 3 miliona godina, do nekog naprednog djeteta iz Jokohame, mi prkosimo svijetu svojom ljepotom, dobrotom, etikom i umjetnošću. Prkosimo hladnom ništavilu, ali mu isporučujemo na tone, na milijarde tona zla.

I možda bi u tom ogledu bilo etički odista da Sud zločincu Mladiću dozvoli posjetu grobu njegove kćerke.

Otkucavanje pokvarenog sata bez halala

I ustao je jedan oronuli drhtavi starac u Ševeningenu prije neki dan, uperio mutan pogled ka sudiji Prisci Nyambe i tugaljivo rekao:

“U mojim godinama i u mom zdravstenom stanju, mogućnost da im budem na pomenima ograničena je jer sat otkucava. Navršava se 25 godina od smrti moje kćerke Ane, koja je ubijena kad je imala 23 godine”.

Starac je Ratko Mladić. prepoznali ste ga po tonu i glasu. Prepoznali ste ga po iskrivljivanju istine, čak i kada je kćerka u pitanju. Ana Mladić je naime, 1993. godine počinila samoubistvo u Beogradu.

Možda bi bilo humano, da ga Sud pusti…možda…?

Ali.

Ali vidite šta je bilo poslije samoubistva Mladićeve kćerke.

Od 11. do 19. jula 1995. Vojska Republike Srpske pod komandom istog tog Mladića u Srebrenici je ubila 1.042 djece. Očevi djece nikada nikome nisu uputili zahtjev da obiđu dječije grobove iz dva razloga. Ne zna se gdje su pojedine kosti dječije i drugo, VEĆINA TIH OČEVA JE UBIJENA U GENOCIDU. Pazite dobro, to je čitav jedan narodni porod. Preko hiljadu djece.

Nema tu izvinjenja, nema tu oprosta, nema tu milosti! Pa čak i kada bi neko rekao, halalim, a to se reći ne može, kome da halali? Čovjeku koji je djeci nudio slatkiše, e da bi pojedinu od njih sa roditeljima ubijao? Pa i da to halali, a halaliti se ne može, kome da oprosti, čovjeku koji ne osjeća ni trunku kajanja prema genocidu što ga je počinio???

Ima li pravde za ubijenu djecu?

Ili da odemo do ovoga Fikreta Bačića iz Zecova, tu kod Prijedora…

Fikret peti put čeka da ugleda kosti svojih 29 članova familije, od kojih je 15 djece. Ljudskost je nestala, komšije su nestale. Ljudi u nama su nestali. Samo Fikret stoji poviše bagera i traži svoje najmiije. I tako iz dana u dan. Neko kaže da su Fikretu nestala djeca. Čuj nestala. Pobijena su i razvučena od lešinara po jamama, da im se kosti ne mogu sastaviti. Od kojeg zemaljskog i Božijeg suda Fikret da traži dopust, pa da vidi grobove djece? Od kojeg zemaljskog ili Božijeg službenika Fikret može dobiti napismeno potvrdu o prahu, koji je stvoren od dječijih leševa, e da bi ga posjetio. I najstrašnije, kako Fikretu i roditeljima 102 ubijena prijedorska djeteta pokazati papir na kojem piše da Ratko Mladić ide u posjetu grobljima svojih najmilijih?

Nijedan zemaljski sud ne može odobriti sastanak ove djece sa roditeljima svojim. Nema tog sudije u Haagu, koji će reći, Fikrete, zbog dobrog vladanja u Prijedoru, moći ćeš da ukopaš i oplačeš kosti 25 članova porodice, među kojima je 15 djece. Nema!

Ali, idemo dalje, jer je put i trag zločinca dalek i dugačak. Ko će majka ožaliti ožaliti one ugljenisane kosti u Pionirskoj ulici u Višegradu, kosti spaljene djece, kad su izgorjele sa majkama svojim?

Ko će oprostiti, svijete dragi, ko će pogledati mirno u nebeske oči Nedžade iz Bratunca, bebe koja je pronađena mrtva u naručju svoje ubijene majke. U ručicama je stiskala flašicu.

Na koncu, stranče, prije nego se upustiš u moralnu dilemu, treba li Mladić posjetiti gobove najmilijih, otiđi na grob Fatime Muhić u Potočare. Ne znaš ko je Fatima. Fatima je dobila smrtovni list prije rodnog lista. Fatima je imala nekoliko dana, kada je umrla kao zarobljenik. Beba, zarobljenik. Fatima je čekala 13 godina da bude pokopana. Da, dobro si pročitao, stranče.

Fatima je našla smiraj pored oca Hajrudina, djeda i dvojice stričeva. Svi su ubijeni u genocidu. E to je djelo onog starca Mladića, koji iz udobnosti sudske sale kaže da mu sat otkucava.

I šta ćemo sa svakim gradom, selom, seocetom, zaseokom u kojem vonja krvnikov trag? Šta ćemo sa Sarajevom. Kako reče onomad glumica Vedrana Seksan:

“Na ovom mjestu ubijena je jedna škola, škola sa 1601 učenikom, jedna velika škola od 66 odjeljenja sa 12 klupa. Zastanimo i zamislimo to. Koje je to nepregledno more želja i žamor smijeha.”

Nikad tog žamora pruženog u budućnost. Nikad tog smijeha i smijeha djece koja bi bila njihova djeca. Autor pomora, Ratko Mladić i njegove «humanitarne granate».

Pa nije onda samo zločin pustiti zločinca da se sa slobode bavi oplakivanjem, zločin je dopuštati ljubiteljima zločinca da se sprdaju sa kostima ubijene djece. Možda i veći zločin od Mladićevog puštanja da vidi grobove najmilijih.

Naravno, malo je ovo slova i teksta za svu bol svijeta i sve rane koje bole svakog čovjeka u Bosni i Hercegovini. A opet previše, do neba je previše bola, e da bi neko stavio paraf dopust Ratka Mladića, kako bi posjetio svoje najmilije na oba svijeta.