Čuvajmo Srebrenicu - ZS

Dvadeset godina poslije: Još nisi bio/la u Srebrenici?!

0

Srebrenica je sinonim za zločin. Zločin najteže vrste koju ljudi mogu uraditi jedni drugima – zločin genocida. Svi koji budu čitali ovaj tekst čuli su za Srebrenicu. Mali gradić u istočnoj Bosni, bogate kulture, tradicije, historije, prirodnih bogastava, lijepe prirode. Jednostavno, mjesto idealno za život. Ali…to je obilježen grad. Obilježen tragičnom bliskom prošlošću. Svi oni koji žele da znaju šta se to dešavalo tokom rata, a posebno u julu 1995. godine u Srebrenici vrlo lako mogu saznati. Postoji dosta literature o događajima u julu 1995. godine, dokumentarnih filmova, članaka, informacija, tako da nije teško saznati onom ko hoće da zna. U jednoj rečenici: Nad jednim narodom (Bošnjacima) počinjen je genocid i to je to. Neću ja pisati ovdje o onima koji su počinili genocid. Oni i nisu ljudi svakako.

Mi moramo da pišemo o nama nad kojima je počinjen genocid. Problem je u nama, iz prostog razloga što smo mi davno zaboravili žive (one koji su preživjeli, a koji su bili zajedno sa onima koji su dali živote za ovu zemlju), a na dobrom smo putu da zaboravimo i mrtve.

Srebrenica je Bosna i Hercegovina, a cijela Bosna i Hercegovina je tokom rata bila jedna velika Srebrenica. Završni krvavi pir odigrao se u Srebrenici, a ceh su platili Bošnjaci. Genocid. Sistematsko uništavanje jednog naroda. Danas u Srebrenici i Potočarima imamo Memorijalni centar kao spomen žrtvama genocida, a u Memorijalnom centru imamo i spomen ploču na kojoj stoji 8732…(nije cifra konačna, daleko je veća. Naravno, žrtve genocida su i on koji su ubijeni od 1992. do 1995. godine, i oni koji su sve to preživjeli. U tom periodu Srebrenica je bila jedan veliki „koncetracioni logor“)

Svake godine 11. jula obavi se dženaza identifikovanim žrtvama (ni 20 godina poslije sve žrtve nisu pronađene ni identifikovane) i komemoracija žrtvama genocida. Ove godine 11. jula obilježit će se 20 godina od genocida nad Bošnjacima „Sigurne zone UN-a – Srebrenica“. Dvadeset godina nije kratak period, a tek kako li je onima koji su izgubili svoje najmilije. Vječnost je to čitava. A za mnoge od nas 8372… je samo broj. Statistika. Prošlo je dvadeset godina, jedna nova generacija mladih ljudi je odrasla, a mnogi od Bošnjaka nisu bili u Srebrenici. Nisu obišli more bijelih nišana u Srebrenici. Mnogi čak nisu ni zaboravili, nego nisu ni saznali nešto više o Srebrenici i svemu onom što se dešavalo u Srebrenici (mnogima je najveći domet znanja promjena naslovnice na fejzbuku dan prije 11. jula na kojoj je obično ono „Never forget…“)

Mnogi imaju uvijek neko opravdanje zašto do sada nisu bili u Srebrenici. Nekima je to potresno, nekima teško pada sve to, nekima vruće, gužva, nekima se ne sviđaju razni političari koji dođu da održe kakav govor ako je moguće. Mnogi smatraju da se njih ne tiće ono što se dogodilo u Srebrenici, iako pripadaju narodu nad kojim je počinjen genocid. Nekima je dosta Srebrenice i priče o Srebrenici, o ratu, nekima je Bosna samo od Skenderije do Baščaršije (ili njihova Mjesna zajednica), neki smatraju da i ne treba previše pričati o ratu jer „mora se živjeti dalje“.

Mi moramo živjeti dalje, i gledati u budućnost. Ali moramo naučiti nešto iz prošlosti. Izvući poruke i pouke da nam se nikad više ne ponovi ono što se dogodilo Srebrenici i Bosni i Hercegovini. Zbog toga svi oni koji do sada nisu bili u Srebrenici, a smatraju ovu zemlju svojom, zaklinju se da su patrioti, treba da se stide. Treba da se stidite ako ne znate šta znači 11. juli, broj 8372…, ako niste proučili fatihu ili odali počast žrtvama u Srebrenici. Ako godina broji 365 dana, onda 20 godina broji 7300 dana, i kad se sve sabere onda teško ko da može imati opravdanje zašto nije izdvojio jedan dan da dođe u Srebrenicu, dovede svoju djecu i kaže im šta se desilo u Srebrenici i Bosni i Heregovini tokom rata. Opravdanja jednostavno nema.

Posebno mlada generacija koja je odrasla u godinama poslije rata treba da zna šta se to desilo u Srebrenici, da pričaju o tome, i da dođu u Srebrenicu. Mladi trebaju da dođu i vide da su u Potočarima na nišanima ukelsana godišta mladića i dječaka koji su kada su ubijeni imali neki i 13 godina, da su ubijeni maloljetni, da su neki imali 20 godina. I danas bi oni bili mladi. Da vide da je u Potočarima ubijena jedna generacija mladića. Da vide da se u Srebrenici desio generacijski zločin, da su sve generacije ubijane. I stari i mladi. Mi svi jednostavno moramo pričati i pisati o Srebrenici, to nam je dužnost. I dalje postoje sile koje negiraju genocid u Srebrenici. To su one sile koje bi isto ponovo učinile. Zbog onih što su svoj smiraj našli u mezarju u Potočarima (nakon što su surovo ubijeni, i njihova tijela premještana iz grobnice u grobnicu, a njihovi najmiliji godinama čekali da se njihove kosti pronađu) mi moramo da dođemo u Srebrenicu, da pišemo i pričamo i nikad ne zaboravimo. Ne smijemo da zaboravimo mrtve, a ni žive.

Ako nas ne bude sto hiljada 11. jula u Potočarima onda mi nemamo čemu da se nadamo. Od Une do Drine, od Save do mora svi moraju da dođu u Srebrenicu. Ako prestanemo da pričamo, zaboravimo prošlost, prestanemo da obilazimo mezarje u Potočarima, zaboravimo one koji su živote svoje dali za ovu zemlju, onda ćemo da i mi ubijemo opet sve one čija su imena uklesana na bijelim nišanima (8372…i broj nije konačan). A koliko je samo nišana širom Bosne i Hercegovine.

I poslije 20 godina…nisi bio/la u Potočarima?!

 

Piše: Adem Mehmedović, iz Srebrenice
(NKP.ba)

Odgovori

84 queries in 1.583 seconds.