EMIR BEKTIĆ, MISTERIJA ŽIVOTA MOG: Zašto sam ostao živ kada su svi oko mene mrtvi?

Budućnost pripada onima koji se što duže sjećaju prošlosti, rekao je Nitzce. Priča Emira Bektića do danas u sebi krije određenu dozu misterije. Emira Bektića i njegovu tada dobrostojeću porodicu rat zatječe u Srebrenici.

Piše: Šejla Cocalić / Hayat.ba

Zatječe nas rat u Srebrenici, veoma nespremne, kao i većinu stavnovništva Bosne i Hercegovine. Počeo je rat, agresija… Sve se to nekako desilo brzo, niko nije bio spreman i teško je bilo vjerovati da će biti rata. Većina ljudi je mislila da je to samo prolaznog karaktera i da će se uspjeti naći neko rješenje, i da neće biti ni rata, nikakvih oružanih sukoba. Međutim, rat je počeo, agresija na BiH i mogu reći da je to bila teška spoznaja za sve one ljudi koji su imali i svoje porodice, poslove, živjeli normalnim lijepim životom, započinje svoju ispovijest Emir.
Nakon početka rata, a kasnije tokom godina i saznanja da će ipak morati učiniti sve što je u njihovoj moći, Emir koji je tada imao samo 16 godina počinje se prisjećati svih detalja i svega što mu se na tom putu spasa dogodilo, a čega ni danas nije u potpunosti svjestan. Mnoge stvari su do danas ostale potpuno neobjašnjene i čini se da postoje tajne koje nikada neće biti otkrivene. Naime, Emir Bektić se na putu spasa od Srebrenice do Tuzle u jednoj noći probudio potpuno sam, bez igdje ikoga.

Došao je juli ’95. godine, kada negdje samim početkom jula počinju napadi na Srebrenicu. Česta granatiranja nisu slutila na dobro jer pripadnici Holandskog bataljona nisu uspijevali zaustaviti pripadnike Vojske Republike Srpske pri stalnom napredovanju prema užem jezgru Srebrenice. Evo, došao je 11. juli, probudili su nas ujutro rano pucnjevi i granatiranja. Babo tog jutra nije bio kod kuće, bio je pripadnik Armije BiH i negdje prije podne je došao sav krvav i veoma uznemiren i rekao da mu je tog dana od granate dijete umrlo na koljenima i da je dobio informaciju da je pala Srebrenica i da nemamo puno vremena, da spakujemo nešto od hrane i garderobe. To je trajalo kratko. Nažalost, morali smo napustiti svoje domove i uputiti se u nepoznato. Ja sam do tada čuo za Tuzlu, ali nikada nisam boravio tamo. Dolazi informacija da idemo do Tuzle pješke i da je ta Tuzla udaljena negdje oko 120 km magistralnim putevima, a da je to šumom dosta zahtjevnije i teže. Krenuli smo, ostavili sve. U mojoj grupi iz Bektića krenula je moja rodbina, moje komšije. Vladala je panika. Jednostavno, bilo je teško percipirati da je došao kraj. Iako smo bili zaštićena zona, oni nas nisu uspjeli zaštititi i mi moramo krenuti. Pitanje je da li ćemo ikad kao porodica opet biti zajedno.
Krenuli su na put života i smrti.

Sam taj put kada smo krenuli prema Tuzli za mene je bio bolan, često sam razmišljao. Otac je u jednom trenutku rekao da ću ja s njim krenuti šumom, a majka i sestra da idu u bazu Holandskog bataljona. Nije bilo dileme, moj otac je bio pripadnik Armije BiH i imao je priliku da vidi sve te strahote koje ja nisam imao priliku da vidim. Poučen iskustvima ranije, nije bio ubjeđen da će holandki vojnici zaštiti sav taj narod posebno kada se radi o mućkim članovima. Kretali smo se veoma sporo, i dosaš je trenutak kada smo ja i babo morali krenuti prema jednom pravcu a majak i sestra prema bazi,. To je bilo emotivno, teško, bilo je suza i postavljala su se brojna pitanja. Znamo da su svi rastanci bolni i teški, posebno u tim uslovima kada ne znate da li ćete ikada više biti zajedno i da li ćemo se nekada sresti u Tuzli. Sva ta pitanja su bila opravdana i nažalost mnoga su se obistilnila. Mi nakon tog puta spasa koji se pretvorio u put smrti više nismo bili kompletna porodica.

Ja i otac, sa ostalim komšijama krećemo do mjesta Jaglići, Šušnjari gdje se okuplja veća grupa civila, i svi oni koji se se bojali da krenu u Potočare krenuli su šumom prema Tuzli. Procjenjuje se da je u toj kolini bilo 12.000-15.000 ljudi koji su krenuli u koloni. Negdje na prvim kilometrima babo me upozorio da ne gledam desno da samo gledam ravno, međutim neka dječija radoznalost i ja sam pogledao, vidio sam na destine ubijenih koji su ležali nepomično i to je bio jedan užasan prizor koji se ne može zaboraviti. To je na nene ostavilo veliki dojam, zapitao sam se šta će biti s nama? Da li nas čeka ista sudbina?

Sam naš put pratilo je granatiranje. Oni su pratili naše kretanje, i došla je i noć 12. na 13. juli, mi smo se kretali Pravili smo manje pauze da se naopijemo vode, ali nikome nije bilo ni do čega. Došla je i ta noć kada je samo odjednom počela snažna rafalska paljba. Ja sam se sa svojom babom nalazio na začelju kolone, i našli smo jedno sklonište, legli smo… To je tarajalo pola sata, možda sat, teško je to procjeniti. Sve što sam tada čuo nema ni u filmovima, to je tako staršno i užasno. Onda u u jedno trenutku sve je stalo. Nije bilo pucnjave. Mi smo krenuli naprijed, a onda se u jednom trenutku pojavila jedna grupa ljudi koji se se predstavljali kao muslimani i jedni druge zvali bošnjačkim imenima. Babo mi je rekao da to nisu muslimani, i da nam nisu došli pomoći . Oni su nas uporno gurali naprijed, babo mi je rekao da se radi o srpskim vojnicima. Pokušavali smo da usporavamo kretanje u nadi da će oni proći i da ćemo se uspjeti skloniti. Bilo ih je manja grupa 10-15 ljudi. Kada smo prešli jedan potok, oni su odvojili jedan dio kolone u kojoj smo se nalazili moj babo i ja. Teško je procijeniti koji je to broj naših ljiudi koji će biti zarobljen.Uputili su nas na jedno uzvišenje, i otvoreno rekli da smo mi zarobljeni i krenule su provokacije. Dvomil su se hoće li nas tu ubiti, ili če nas zaklati malo niže u potoku koji smo prešli. Bilo je veoma mučno to sve slušati, i sama spoznaja da je to naš kraj i da svaki trenutak očekujemo smrt bilo je veoma emotivno. Babo rahmetli mi je rekao da mu je možda čak i žao što nisam otišao u Potočare s majkom i sestrom, možda bi preživio možda sam ja pogriješio što sam te poveo sa sobom. Rekao mi je da ne spavam, ja sam mu rekao da sam umoran, iscprljen…on mi je rekao nemoj spavati ovo je kraj da budemo zajedno pa kako god da bude, da dočekamo tu smrt da budemo jedan s drugim. On je znao da je to kraj, imao je drhtav glas, bio je uznemiren, imao sam osjećaj da mi mnogo toga želi reći ali samo drhtaj u njegovom glasom , znao sam da mu je teškoo i da svjestan činjenice da je došao kraj…Ono što mi je upečatljivo da mi je rekao nemoj sine spavati.. Ja sam obećao, ali činjenica da san ne bira ni mjesto ni vrijeme, i ne možemo da mu se oduprijemo, ja jesam čvrsto obećao da neču zaspati i legao sam u njegovo krilo i to je jedino što znam i zadnje čega se sjećam.

Emir je zaspao te noći naslonjen na oca, a probudio se naslonjen na drvo.Oko njega nije bilo baš nikoga.

Desilo se ono što nisam ni u jednom trenutku mogao zamsiliti da će se desiti. Mene su probudili sunčevi zraci koji su se probijali kroz guste krošnje drveća, probudio sam se naslonjen na bukovo stablo i nije mi bilo jasno otkud ja sam. Okretao sam se i svuda po šumi tražio mog babu, u nadi da će se pojaviti…To su prvi trenutnci šoka…To je bila noć naseg zadnjeg vidjenja, noć našeg rastanka. Okolo nije bilo baš nikoga. Čuo sam samo cvrkut ptica. Okretajući se na sve strane, obradovao bi se svakome bilo koga da sam vidio, i pitao bih ga odmah da li zna šta se desilo.

Do današnjeg dana Emir u svojim sjećanjima nije uspio saznati i odgonetnuti šta se te kobne noći dogodilo. Gdje su nestali svi? Kako se probudio sam? Ako su svi pobijeni zašto je on ostao živ?

To je misterija koja će me pratiti čitav život. Da saznam šta se desilo, kako su oni odvedeni, kako su pogubljeni, kako sam ja ostao sam? ja o tome često razmišljam a ne mogu dati odgovore. Postoji više razmišljanja, ali ono što je meni najlogičnije je da vjerovatno kada su njih poveli da ih ubiju , vjerovatno je moj otac iskoristio njihovu nepažnju pa me iz svog krila spustio kraj drveta u nadi da mi produži život, u nadi da će me neko naći od ljudi koji su isto krenuli putem spasA, što se na kraju i zasita desilo. Ne mogu ni da zamsilim kako je njemu bilo u tom trenutku, kada je krenuo u sigurnu smrt a da dijete ostavlja samo u šumi. Moj otac je pronađen 2011 godine u zvorničkoj kamenici, pronađeno je skoro kompletno tijelo, to je baš udaljeno od mjesta gdje je pogubljen i ne znam kako je tamo završio.
Nakon lutanja od nekoliko dana Emir je uspio doći do Kladnja, a onda i do Tuzle. Spojio se sa majkom i sestrom u Tuzli. U znak sjećanja na ono što je doživio napisao je knjigu „Kad osvaneš sam“. Danas živi u Vogošći, putuje i dijeli svoju sudbinu te na taj način pokušava održati sjećanje na dane koji su svima promjenili tokove života.

Amar H

Portal zaSrebrenicu.ba je nazavisno-informativni koji ima za cilj promociju Srebrenice i dešavanja na području opštine.

Leave a Reply

Close
Close