Čuvajmo Srebrenicu

Emir Bektić za Akos.ba: “Vjera mi je pomogla da pobijedim ratne traume i živim sretno”

U ramazanskom razgovoru za portal Akos.ba, sa Emirom Bektićem smo razgovarali o njegovoj knjizi, životnom putu, mjesecu ramazanu i snazi vjere.

 

 

Emir Bektić je rođen 1979. godine. Živio je sa ocem, majkom i mlađom sestrom u selu Bektići, nadomak Srebrenice. Svjedok je genocida i dijete bez oba roditelja. Otac mu je ubijen nakon pada Srebrenice, a majka je umrla 1999. godine, u 41. godini života. Užas kojeg se sjeća sada, 21 godinu nakon, ostavio je veliki trag na Emirov život. Preživio je golgotu Srebrenice, i marša smrti.

Prošle godine je iz štampe izašla njegova prva knjiga „Kad osvaneš sam”, knjiga koja se čita u jednom dahu, a govori o šesnaestogodišnjem Emiru koji iz Srebrenice sa ocem, u koloni kreće kroz šumu put Tuzle dok njegove majka i sestra odlaze u Potočare, nadajući se spasu u bazi UNPROFOR-a.

Emir je čovjek koji je uspio da se uzdigne iznad tragedije i teškoća, i smogne snage da ostvari životne uspjehe. Na tom putu, kaže, da mu je vjera bila utjeha i pomagač. U ramazanskom razgovoru za portal Akos.ba, sa Emirom Bektićem smo razgovarali o njegovoj knjizi, životnom putu, mjesecu ramazanu i snazi vjere.

Razgovarao: Nedim Botić/Akos.ba

Možeš li nam reći nešto više o svojoj prvoj knjizi?

Knjiga “Kad osvaneš sam“ je autobiografsko djelo. Ideja o pisanju knjige je tinjala duboko u meni godinama unazad, odlučio sam da svoje svjedočanstvo o stradanju Bošnjaka u genocidu u julu 1995. godine, prenesem na papir kako bi knjiga ugledala svjetlo dana i bila opomena budućim generacijama.

To se i desilo prošle godine u julu mjesecu i prva promocija bila je u mom gradu Srebrenici. Gradu koji je postao nažalost simbol stradanja Bošnjaka, kao i ratnih strahota, gladi i teških životnih uslova i njenom razaranju od strane vojske RS, kao i ubijanju stanovništva. Srebrenica je pala iako je bila zaštićena zona UN-a.

Osjećao sam moralnu obavezu da moju životnu priču napišem, da se stariji prisjete svih nemilih događaja i agresije na BiH, mladi izvuku pouku i poruku, da znaju da se desio genocid i da se nikad i nikom više ne ponovi.

Osvanuo sam sam u šumi 13. jula 1995, godine na putu spasa, koji se kasnije pretvorio u put smrti. Vidio sam na stotine ubijenih, užasne scene koje nisam ranije mogao ni zamisliti, vidjeti. U šta se može pretvoriti čovjek, u mašinu za ubijanje bez imalo svijesti i savjesti, u krvoloka. Pitam se da li se ljudi rode zli, da li to postanu kroz život, otkud tolika mržnja?

Zaspao sam u očevom krilu nakon prvog zarobljavanja, iako je govorio da ne spavam, ja sam mu to čvrsto obećao, ali san je bio jači od mene…zaspao sam! Probudile su me Sunčeve zrake negdje oko podne, koje su se uporno probijale kroz guste krošnje drveća. Osvanuo sam sam i ostao sam! I danas me proganja pitanje šta se desilo te noći, kako sam ostao sam. Nažalost nema odgovora na to pitanje, a neće ga ni biti, ostat će to mistarija.

Zahvaljući Allahu uspio sam da preživim i drugo zarobljavanje, i da danas svedočim i pričam o genocidu, i stradanju Bošnjaka, ubijeno je preko osam hiljada nedužnih ljudi,,

Veoma teško bilo je pisati o svemu tome, govoriti o sebi, lakše bih pričao i pisao o bilo čemu drugom! Često je pisanje prekinula i po neka suza koja bi se tako tiho spuštala niz obraz i kvasila moje lice, jer sjećanja i uspomene na moje roditelje bude u meni zaista velike emocije, mojih roditelja više nema. Babo je ubijen u srebreničkom genocidu, a majka je umrla u julu 1999 godine. Juli je mjesec kad su obadvoje veoma mladi preselili na bolji svijet.

Prvi tiraž knjige je bio 500 komada, organizovan je veliki broj promocija knjige širom BiH! Prva promocija je održana u mom gradu Srebrenici, Ilijašu, Banovićima, Hrasnici, Novom Pazaru, gdje nas je lično primio i ugostio gosp. Sulejman Ugljanin, zatim predavanje i promocija u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, Begovom Hanu – Žepče, Travniku , Fojnici. Promocije su posjećene i raduje me činjenica da je prisutan i veliki broj mladih ljudi. U narednom periodu planirane se promocije i u drugim gradovima. Knjiga treba da doprinese kulturi sjećanja na genocid i nevino ubijene, naše šehide.

Kao dječak preživio si golgotu Srebrenice i Marša smrti. Koliko su ti događaji ostavili traga na tvoj život i ličnost?

Naime, tad kao šesnaestogodišnjak preživio sam golgotu Srebrenice. Na tom putu spasa ubijen je moj babo, moja dvojica amidža i amidžić kao i mnogobrojna uža i šira rodbina, moje komšije i sugrađani. Babo je bio direktor osnovne škole i pripadnik Armije BiH, u činu nadkapetana.

Preživio sam dva zarobljavanja i samo Allahovom voljom preživio to sve. Ti događaji su zauvijek obilježili moj život, bio sam svjedok genocida i ubijanja Bošnjaka krajem dvadesetog vijeka u srcu Evrope i svijeta.

Od sretnog i bezbrižnog djetinjstva, roditelja, kuće, stana, auta, školovanja, slobode, ostao sam sam s sestrom i već 18 godina živimo sami. Gubitkom roditelja, nestao je i dio mene, sve se promijenilo. Agresija i rat su sve uništili. Protjerani smo sa svojih vjekovnih ognjišta, i nažalost svjedoci smo svih dešavanja. Međutim, vjera, volja, nada i upornost pomogli su da sestra i ja postanemo obrazovani ljudi s fakultetskim diplomama.

Završio si fakultet, širiš poruke mira i nade! U čemu si našao snagu da nastaviš dalje s životom?

Završio sam Fakultet za kriminalistiku,kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu gdje sam upisao i postdiplomski studij. Trenutno radim na pisanju magistarskog rada. Vidio sam sve razmjere genocida, na hiljade nevino ubijenih samo što su druge vjere i pripadnici drugog naroda. Širim poruke mira i nade, da više nikad ne bude rata i genocida na ovim prostorima kaoi nigdje u svijetu. Ratovi nikom dobra nisu donijeli.

Snagu sam pronašao u vjeri, znam sve se dešava Allahovom voljom, mi smo samo prolaznici na ovom dunjaluku. U julu 1995. više puta samo su me sekunde dijelile od smrti, preživio sam i od tad se u mnogome moj život promjenio.

Postao sam još veći vjernik, na život gledam dosta drugačije, ma koliko puta da padnemo trebamo ustati i nastaviti dalje, uz Allahovu pomoć. Vjerujem i nadam se u bolje sutra! Svaki novi dan života za mene je dar od Allaha!

Koliko ti je vjera pomogla da prevaziđeš teške momente u životu?

Vjera je za mene sve! Ona je moj pokretač kroz život, razlog za osmijeh i sretne trenutke. Ne bih mogao zamisliti život bez vjere. U periodu nakon Srebrenice čak sam i sanjao kako klanjam, uzimam abdest i negdje sam ispred džamije, meni nepoznato mjesto u snu, i tako budim se. Žao mi bude što taj san nije duže trajao. U svijetu u kojem živimo smatram da kroz prakticiranje vjere možemo posati samo bolji ljudi, uz međusobno uvažavanje i poštivanje drugih i drugačijih.

Mnogi se danas žale na svašta nešto, a tebe kad vidim ne silazi ti osmijeh s lica. U čemu je tajna sreće?

I lijep osmijeh je sadaka, moj Hafize! Zadovoljstvo mi je da smo se upoznali, i nekako odmah razumjeli, stekli utisak da se znamo godinama. Prošli smo u životu teške trenutke, mislim da nas je sve to ojačalo samo na određeni način.

U mojoj knjizi sam napisao priču ‘Smijem se jer sam osjetio tugu’, kažu tužni se ljudi smiju najljepše. Uvijek dam neki svoj maksimum u svemu, a Allah određuje šta će biti. Na ulicama je sve manje nasmijanih ljudi, nekad se čuje dječiji osmijeh koji razbije tu tišinu..

Tajna moje sreće leži u tome da sam uvijek zadovoljan onim što imam, što mi je Allah podario zdravlje, jer zdravlje je naše najveće bogatstvo. A sa osmijehom je sve lakše, zar ne?

Šta za tebe znači ramazan?

Ramazan je najodabraniji mjesec, mjesec posta i pojačanih ibadeta a također obaveza muslimana da poste. To je prilika da duhovno ojačamo, to je i mjesec milosti oprosta i oslobađanja. Za mene je to mjesec kad se jos više presipitujem, nastojim biti još bolji čovjek i pomagati drugima. To je mjesec radosti, okupljanja najbližih, iftara i ustajanja na sehur.

Šta ti prvo padne na um kad spomenemo ramazan?

Sjetim se prvo halve koja se pravi uoči ramazana i njenog mirisa, koji se širi svuda. Zatim radosti kad dođe iftar, kao i uspomena na ramazan kako je to bilo dok je porodica bila na okupu.

Možeš li sa nama podijeliti neku uspomenu koja te veže za ramazan?

Dolaskom mjeseca ramazana našeg dragog gosta u naše domove pored radosti u meni često probudi i uspomene na sretno djetinjstvo i odrastanje u porodici koja je bila na okupu. Osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti u iščekivanju iftara s porodicom. Majka se uvijek trudila da nam svima ugodi i spremi ono što najviše volimo da jedemo, pravila je i dobre kolače. Nažalost sve su to samo uspomene kojih kad se sjetim obuzme me nakratko neka tuga, jer sve bih dao za takav osjećaj i iftar s porodicom…

Kako ti i sestra provodite ramazanske dane?

Sestra i ja smo jako vezani! Već dugo godina sami živimo i prošli smo mnogo toga zajedno, razna iskušenja, jednom drugom smo najveća podrška. Ramazan provodimo u postu i pojačanim ibadetima, ustajemo zajedno na sehur i zajedno čekamo iftar! Sestra zna dobro kuhati, nekad joj i ja pomažem.

Radujemo se svakom novom danu, kao i to da pozovemo svoje najbliže na iftar ,i naravno budemo i njihovi gosti na iftarima. Adet je da iftar počinjemo s hurmama i čašom vode, tu je nezaobilazna i topa, i naravno kafa.

Omiljeno jelo za iftar i sehur?

Ramazanske lepine, topa, supa i piletina s prilozima! Volim također naša stara bosanska jela!

Imaš li neku dovu koju posebno učiš u ramazanu?

U ramazanskim danima posebno učim dovu, Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kad si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje’.

Koji su tvoji budući planovi, možda je i nova knjiga u planu?

Planovi u budućem periodu su da nađem posao na koji tako dugo čekam iako sam šehidska porodica, da magistriram i promovišem knjigu! Postoji ideja o pisanju i druge knjige, Allah najbolje zna!

Tvoja ramazanska poruka za čitaoce portala Akos.ba?

Redovno pratim portal Akos.ba, čast i zadovoljstvo mi je što sam imao priliku da kažem nešto o sebi! Ono što bih poručio čitaocima portala je da svakim danom budu sve bolji ljudi, da čuvaju i paze svoje roditelje jer su oni najveće bogastvo ovog svijeta i najiskreniji prijatelji! Budite od onih koji dobra djela čine.

 

 

PROČITAJTE I OVO: Emir Bektić, svjedok genocida: Na putu spasa su me nekoliko puta sekunde dijelile od smrti

 

 

(Akos.ba)