Čuvajmo Srebrenicu

Emir Suljagić o presudi Holandiji: Ovo je kraj jedne epohe

Emir Suljagić, preživjela žrtva genocida u Srebrenici gostovao je u emisiji Dan uživo gdje je prokomentarisao današnju drugostepenu presudu Vrhovnog suda u Hagu.

 

 

Vrhovni sud u Holandiji u Hagu utvrdio je danas u drugostupenoj presudi da je Holandija djelimično odgovorna za smrt blizu 300 muslimana koji su protjerani iz UN-ove baze u Srebrenici. Odluka Haškog žalbenog suda podupire odluku iz 2014. godine da su holandski mirovnjaci trebali znati da će muškarci koji su tražili utočište u njihovoj bazi u Potočarima biti ubijeni od strane vojske bosanskih Srba ukoliko ih se natjera da napuste bazu, kao što je i bilo.

Ovo je kraj jedne epohe gdje su preživjeli i društvo pokušavali dobiti zadovoljštinu, jer pravdu nije moguće dobiti. Ovo je pouzdan dokaz da od toga više nema ništa i da se pravda ne može dobiti na međunarodnim sudovima. Trebamo prestati vjerovati da će pravdu, odnosno zadovoljštinu, biti moguće dobiti na bilo kakvim sudovima“, rekao je Suljagić.

Žrtve su podijeljene u tri kategorije: one koji su bili unutar UN-ove baze, one koje su se nalazili oko baze i muškarce koji su se uputili ka šumama. Vlada Holandije je proglašena odgovornom za smrt samo onih osoba koje su se za vrijeme pada Srebrenice zatekle unutar UN-ove baze, ali ne i za muškarce koji su se nalazili oko baze, kao ni za one koji su put od sigurne smrti pokušali naći u šumama uputivši se na ono što će kasnije postati poznato kao Marš smrti.

Od samog početka, od 1996. godine do danas, od prvog izvještava Ministarstva Holandije, preko izvještaja njihovog instituta za ratnu dokumentaciju do danas postoji jasan napor holandske države da umanji odgovornost svojih vojnika za dešavanja u Potočarima. Nuhanović i ja smo imali puni uvid kako su se sramno ponašali vojnici Holandije“, rekao je Suljagić i nastavio:

Holandski vojnici su se ponašali nečovječno. Trenutak u kojem sam shvatio kako idu stvari bio je 12. jula kada su počeli stizati kamioni i autobusi, a jedan od holandskih vojnika mi je rekao: “Evo ga, dolazi Ratko Mladić da vas evakuiše”. Nekoliko desetina ljudi koji su došli da mole za pomoć je vraćeno s kapije UN-ove baze. Holandski bataljon je odbio pružiti pomoć, čak i staricama i starcima“, ispričao je Suljagić.

On smatra da principi liberalne demokratije prestaju gdje počinje muslimanska većina. “Tako je bilo 1992. godine, zatim 1995. godine, a tako je i danas.

“13. jula 1995 izašao sam iz fabrike u Potočarima i krenuo u pravcu Srebrenice. Naišao sam na Ratka Mladića i jedan sam od dvojice ljudi koji su preživjeli taj susret. Nisam imao dilemu šta će se dogoditi sa zarobljenim Srebreničanima. Do 21. jula sam ostao u Srebrenici, a onda me je UN, zajedno sa kolegom Hasanom, izvukao iz Srebrenice. Imao sam puni uvid u jednu od najvećih izdaja kojoj je čovjek mogao svjedočiti kada UN nije intervenisao. Vrlo rano sam naučio kako izdaja izgleda”, pisao je Emir Suljagić.

To je bilo 13. jula poslijepodne, tokom evakuacije. Ja sam bio u društvu oficira UN-a za koje sam radio i imao sam dubioznu privilegiju, odnosno nesreću da naiđem na Ratka Mladića. Tu su bili i ljudi koji su kasnije osuđeni za genocid. To je bio trenutak kada budeš siguran da više nećes biti živ. Bio sam siguran da to neću preživjeti, ali preživio sam“, prisjetio se Suljagić.

Advokat Semir Guzin, koji predstavlja preživjele žrtve genocida u Hagu, u razgovoru za N1 najavio je reviziju današnje presude.

Neka se iscrpe sva pravna predstava, ali presuda pokazuje da se zadovoljština ne može dobiti na sudovima. Ili ćemo sami preuzeti stvari u svoje ruke i na svojim sudovima kazniti ljude koji su činili zlo ili nećemo. Kako je iko mogao misliti da će neko poslije 11. jula 1995. učiniti išta za nas?”, zapitao se gost N1 televizije.

Suljagić je kazao da je tada bilo izručeno 300 muškaraca, iako nije bilo nikakve sumnje da će biti pobijeni.

Holandski vojnici su vidjeli i mogli vidjeti stotine leševa oko fabrike. Nije bilo dileme šta će se dogoditi s tim ljudima. Ali holandski vojnici su imali samo jedan imperativ – da izađu nepovrijeđeni, živi i bez stresa.

Idućeg mjeseca, 11. jula biće obilježena 22. godišnjica genocida u Srebrenici.

Deprimiran sam onim što vidim u i oko Srebrenice. Evo sada se govori se i o spomeniku Vitali Čurkinu, a o tome se ne oglašavju se ni tzv. zaštitinci bošnjačkih interesa u Srebrenici.

Za kraj Emir Suljagić je kazao da nakon ove presude treba početi razmišljati kako memorijalizirati Srebrenicu.

Neka se upamti i zapiše na više mjesta. Memorijalni centar treba prestati biti pogrebno društvo i postati mjesto gdje se uči, proučava i podučava o onome što se dogodilo 1995. godine u Potočarima.”

 

 

N1