Čuvajmo Srebrenicu

Emir Suljagić: Šta da su ravnogorci orgijali u Sarajevu, a ne u Potočarima?

Među Bošnjacima je sada potpuno legitiman argument da se genocid dogodio kao rezultat „dogovora etnokratskih elita da opljačkaju narod“. To nije tačno, to je revizionistički argument

Ovaj narod mora pokazati da se osjeća vlasnikom Memorijalnog centra Potočari, vlasnikom svoje historije. A pitanje je jesmo li vlasnici svoje historije. Izjavio je ovo u intervjuu za „Avaz“ Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra, od čijeg dolaska se na čelo ove institucije o Potočarima počelo govoriti tokom cijele godine, ne samo u julu.

– Pitanje je jesmo li mi vlasnici svoje historije. Kada pogledamo historiju i koliko smo uradili, kada pogledamo kako se sramno ponio, recimo, Univerzitet u Sarajevu, onda i nismo Bog zna koliko vlasnici svoje historije. Imamo dijelove akademske zajednice u Sarajevu u kojima se osporavanje toga što se nama dogodilo u devedesetim smatra akademskom slobodom. To ne može biti akademska sloboda. I ja sam doktorirao i ja predajem. Ali, to nigdje na dunjaluku nije akademska sloboda – ističe Suljagić.

Zato nam se događa Handke

Pokrenuli ste inicijativu za pomoć Memorijalnom centru. Kakav je odaziv općina, kantona, poslanika, ima li već konkretnih rezultata?

– U ovom trenutku znamo da je barem jedan poslanik uplatio novac za Memorijalni centar Potočari. Riječ je o Elvisu Vreti iz Kantonalne skupštine Sarajevo. Koliko znam, niz poslanika u Državnom parlamentu je, također, najavio da će uplatiti tih simboličnih 100 KM mjesečno za Memorijalni centar.

Međutim, poenta ove inicijative nije samo taj novac. On je simboličan. Tim novcem, istina, mogu zaposliti nekoliko mladića ili djevojaka da rade za Memorijalni centar. To je, također, uloga Centra. Ne mora povratnik u Srebrenicu, Bratunac biti isključivo na motici i frezi. Može malo i u kancelariju, laptop, malo engleski i neke druge vještine i znanja koja su nam potrebna, a koja moramo „uvoziti“ iz drugih dijelova zemlje.

Poenta ove inicijative je da kad budemo znali ko su ti ljudi, koji žele pomagati, da sjednemo sa svima njima i da se dogovorimo. Mnogo je tu parlamentaraca koji putuju po svijetu, koji su članovi naših komisija, delegacija, da tamo gdje dođu promoviraju naše zajedničke vrijednosti. Jedna od tih temeljnih vrijednosti je ta da nam se genocid ne ponovi. I u tome je poenta. Tih 100 maraka je praktično ulaznica u jedan klub, koji će činiti, uvjetno rečeno, ti ljudi koji će biti ambasadori Memorijalnog centra.

Da kada oni idu u svijet, pričaju o Srebrenici, o genocidu, o iskustvu našeg naroda tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, jer, nažalost, to iskustvo u ovom trenutku nema relevanciju koju bi trebalo imati. I zato nam se događa Peter Handke. Zato što naše iskustvo prije svega mi nismo shvatili kao relevantno iskustvo.

U kakvom se stanju sada nalazi Memorijalni centar? Upozoravali ste da prokišnjava, da puše…

– Moje opredjeljenje, i ne samo moje, nego i Upravnog odbora, je da se fokusiramo na očuvanje autentičnosti te lokacije. Citirat ću Hasana Nuhanovića: „Naš izbor je da posjetiocima u budućnosti pokazujemo ili fotografije te lokacije iz jula 1995. godine ili da im pokažemo lokaciju onako kako je izgledala u julu 1995.“. Zbog toga smo se mi odlučili da se fokusiramo na očuvanje autentičnosti lokacije.

Nije ta lokacija izabrana da bude memorijal, spomenik, tek tako. Ona je mjesto gdje su počinjeni zločini, gdje su trupe UN-a isporučile hiljade ljudi Ratku Mladiću. Mi želimo da sačuvamo autentičnost lokacije, da rekonstruiramo, konzerviramo ono što treba, ali imajući na umu da to izgleda kao i 1995. godine. Kao takva, lokacija ima mnogo problema. Posljednja tri mjeseca pričam o krovu, već se po podu uhvatio led, i to nam dovodi u pitanje ono malo memorijalnih sadržaja koje imamo. Tu je i upravna zgrada kroz koju puše. Treba razmišljati i šta će biti za nekoliko godina.

A koji su to planovi za proširenje memorijalnog sadržaja Centra?

– Mi moramo stvarati muzejske i memorijalne sadržaje. Ove godine je moj lični favorit među projektima sakupljanje predmeta koji su bili vlasništvo žrtava ili porodica žrtava, s ciljem da jedan dan to izložimo. Predsjednice udruženja „Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe“ te „Žene Srebrenice“, Munira Subašić i Hajra Ćatić, donirale su nam oko 3.500 fotografija. Kada budemo popravili krov, moja ideja je da u velikom prostoru gdje se sad nalazi spomen-soba izložimo te fotografije. To će biti stalna postavka. Dakle, to su stvari za koje nam treba novac. Ne za službena vozila!

Fokusiramo se na srce našeg mandata, a to je sjećanje na Srebrenicu, pa, na kraju krajeva, i na devedesete godine prošlog stoljeća. Volio bih da taj Memorijalni centar postane gravitacioni centar našeg sjećanja na devedesete. Da bude mjesta za muzejske, dokumentarne, istraživačke aktivnosti koje komemoriraju sve što se nama dogodilo kao narodu.

Momci i cure iz ruralne istočne Bosne

Koliko se sada, 25 godina nakon genocida, govori o Srebrenici? Je li se uopće dovoljno govorilo?

– Haj'mo pogledati ko je pisao, ko je objavljen na engleskom o Srebrenici: Hasan Nuhanović, Haris Halilović, Edina Bećirović i ja. Govorim o knjigama. Tu je i Hikmet Karčić, koji je izvanredan istraživač. To je pet ljudi! O čemu govorimo mi onda? Ljudi ove stvari doživljavaju lično kada ja to kažem, iako ne želim nikoga povrijediti. Ali, Univerzitet u Sarajevu je nama proharčio 25 godina. Uspjeli su organizirati jednu ozbiljnu konferenciju o genocidu u Srebrenici. I to je to!

Ja Sarajevo volim, ali ima dijelova akademske zajednice u kojima ćete naći mnogo više saosjećanja za žrtve latinoameričkih desničarskih diktatura nego za žrtve Ratka Mladića. Jer, žrtve Ratka Mladića su momci i cure iz ruralne istočne Bosne, a ne iz latinoameričkih metropola, pa su samim time i malo manje vrijedni žaljenja. Nema nijedne laži izrečene na račun majki i sestara onih koji su ubijeni u Srebrenici, a da prvo nisu izrečene u Sarajevu, u određenim medijskim i akademskim krugovima.

Iznenađuju li onda povorke ravnogoraca koje se organiziraju svake godine kroz Potočare? Kako reagiraju Bošnjaci povratnici?

– Što bi te povorke i orgijanje u Potočarima ikoga iznenadile. To se nama događa svake godine. To ljudi koji tamo žive doživljavaju kao prijetnju. Jedino se to može doživjeti kao poruka „kad god se ponovo steknu okolnosti za to, ponovo ćemo vam uraditi isto“.

Kako tumačite reakcije iz Sarajeva i Federacije na ta orgijanja, kao i nadležnih institucija bh. entiteta Republika Srpska?

– Ovdje postoji neki drugi problem. Memorijalni centar je državna institucija. Zamislite da je pored Državnog tužilaštva prošla slična kolona ravnogoraca, pored SIPA-e, Predsjedništva BiH u Sarajevu…. Pa, to bi „gorjelo“.

Ne znam ko je taj koji donosi odluku o tome treba li pokrenuti istragu zbog toga što neki svake godine na badnju noć okite traktore zastavama i puštaju muziku koja realno ponovo poziva na isto i prođu kroz Memorijalni centar. A ko god da je taj, treba da računa da ga naš porezni obveznik finansira. Pri tome, ovo je državna institucija. Ako neko misli da će Memorijalni centar ostaviti ljudima koji su prije 25 godina ubijali, neka nam barem kaže, tim ljudima koji tamo rade, od kojih svaki ima nekog u tim mezarima.

25 godina je treptaj oka

Kako komentirate članak koji je objavljen u „New York Timesu“ u kojem se mistificira zločinac Radovan Karadžić, kao i dodjeljivanje Nobelove nagrade Peteru Handkeu, ljubitelju Miloševićevog režima?

– Što dublje neki događaj tone u historiju, sve ga je lakše revidirati, odnosno pokušavati revidirati. Ove godine će biti 25 godina od Srebrenice i počinjenog genocida. Neki ljudi misle da je 25 godina historija. Ja mislim da je to bilo jučer. Možda je do mene. Ali, ja mislim da 25 godina u historiji jednog naroda i jedne zemlje nije ni treptaj oka!

Druga stvar, mi nismo radili dovoljno da sami shvatimo šta nam se dogodilo. Nastranu to što nismo pričali svijetu. Ali, u ovoj zemlji, među Bošnjacima je sada potpuno legitiman argument da se genocid dogodio kao rezultat „dogovora etnokratskih elita da opljačkaju narod“. Dakle, krađa se među Bošnjacima navodi kao legitiman izgovor za genocid. To je van svake pameti.

To mogu samo budale da kažu. Ali, te budale imaju priliku da govore u javnosti, dobivaju od medija pažnju i pričaju kako su nas poklali samo da bi se kralo. Nije tačno! To je revizionistički argument, koji treba da nas ponovo uvjeri u to da samo ako odustanemo od toga šta smo i ko smo, sve će biti uredu. Neće biti uredu!

Moja porodica je u ovu zemlju došla u oktobru 1862. godine sa Soko grada u Srbiji, koji skoro da mogu vidjeti iz svoje kuće. To je bila posljednja, nikad osvojena tvrđava pod osmanskom kontrolom, zvali su je Sultanova nevjesta, jer nikad nije pala. Od oktobra 1862., kada su iseljeni, do danas nema generacije koja nije bila predmet genocidnog ili barem pokušaja genocidnog istrebljenja. Moj djed je ostao bez oca u 17. godini, ja sam ostao bez oca u 17. godini! Ko god misli da će se to promijeniti ili se promijenilo, što je ta demokratska granica danas u Kladnju, a ne na Drini, e taj je budala.

„To Srpkinja samo rađa…“

– Postoji milje u javnosti u kojem je mnogo lakše mene nazvati radikalom nego one koji su se neki dan provezli kroz Memorijalni centar s četničkim zastavama, puštajući „to Srpkinja samo rađa…“. Dakle, oni nisu radikali, ali sam zato ja radikal – kaže Suljagić.

Želimo da uđemo u učionice i pričamo djeci o genocidu

– Kroz Memorijalni centar godišnje prođe oko 200.000 ljudi, što je malo. Ali, dominantan dio tih koji se najave su djeca iz srednjih škola. Ja želim da to postane obavezno. Od ove godine ćemo još nešto uraditi. Već imamo sporazum s ministarstvima obrazovanja u Sarajevu i Tuzli, čak i USK, da će u martu oni koji su preživjeli genocid održati historijske časove u završnim razredima u srednjim školama.

Želimo da uđemo u učionicu s tom pričom, da pričamo s djecom u okruženju koje je njima poznatije, sigurnije. I da onda dođu u Memorijalni centar. Nadam se da ćemo ući i u univerzitete… To je način na koji se gradi narativ o relevanciji vlastitog iskustva. To što se nama događalo je relevantno iskustvo čak i za Evropu – ističe Suljagić.

Važno je da načelnik Srebrenice ne bude osoba koja negira genocid

– Vitalno je važno da načelnik Srebrenice ne bude osoba koja negira genocid. Upravo zbog onoga što nam se dogodilo 6. januara. Jer, kada je načelnik Srebrenice osoba koja ne negira genocid, onda postoje načini kako da se takve stvari osujete. To se baš nije nešto plaho događalo kad je bio Ćamil Duraković načelnik. Ja bih volio da se to dogodi jer bi meni bio život lakši, funkcioniranje Memorijalnog centra bi bilo lakše nego sada, kada imamo načelnika koji ne propusti nijednu priliku da nam gurne prst u oko.

(Avaz.ba)

Loading..