Čuvajmo Srebrenicu

Emir Suljagić: Zastrašujuće je što švedsku princezu Victoriju niko nije odveo na Markale

Moja ideja jeste da Memorijalni centar Srebrenica – Potočari mora postati mjesto učenja, mjesto proučavanja, mjesto refleksije. Mora postati relevantna institucija, naveo je Suljagić, novoimenovani direktor Memorijalnog centra

Sastavni dio Handkeovog stvaralačkog “opusa” je negiranje zločina počinjenih protiv Sarajeva i naroda koji je živio u tom gradu, negiranje Srebrenice, negiranje našeg postojanja kao naroda. Nobelovu nagradu dodijelila mu je Švedska kraljevska akademija. Žena koja je budući nosilac te krune je bila u Sarajevu i nije našla za shodno da ode na Markale. Zastrašujuće je da je niko nije odveo na Markale. A Peter Handke, za to je dobio Nobela, jer je negirao Markale, poručio je između ostalog, Emir Suljagić, novinar, publicista, profesor na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS), te novoimenovani direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.

Suljagić, koji je 15. oktobra preuzeo dužnost direktora Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, u vrlo otvorenom razgovoru za Anadoliju, govorio je o svojim ciljevima i prioritetima na funkciji direktora pomenute institucije. Osvrnuo se također i na druge akteulne teme, konkretno na nedavnu skandaloznu izjavu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona u kojoj je BiH nazvao “tempiranom bombom”, ali na dodjelu Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu austrijskom piscu Peteru Handkeu, osobi koja otvoreno negira genocid u Srebrenici.

Na pitanje šta konkretno za njega, prvenstveno kao čovjeka koji je preživio genocid u Srebrenici i izgubio članove najuže porodice, znači dolazak na čelo Memorijalnog centra Srebrnica – Potočari, Suljagić poručuje kako ima dojam da ga je sve što je radio u svom životu vodilo ka tom mjestu.

– Sve mi nekako izgleda kao da sam se cijeli život pripremao za ovaj posao. Shvatam ga sa jako mnogo odgovornosti, shvatam ga sa strahom. Mi ni u jednom trenutku ne smijemo izgubiti iz vida svetost tog mjesta i u tom smislu ja se poprilično ponizno osjećam svaki dan kada dođem na posao. Kad ste tamo, onda se u prisustvu istorije, a kada ste u prisustvu istorije na dnevnoj osnovi, onda naprosto morate imati u vidu šta je to mjesto, šta se tamo dogodilo. Ta sama lokacija nije nebitna, mi smo je izabrali zato što je s te lokacije, iz te fabrike izvedeno 342 ljudi i ubijeno. Iz njene okoline je odvedeno 3.000 ljudi i ubijeno, deportovano 35-40 hiljada ljudi. Izgubiti to iz vida, nemati to na umu, svaki dan, svaki trenutak, bila bi izdaja istorije – smatra Suljagić.

Naglašava kako institucija Memorijalnog centra ima ogroman potencijal, ogroman simbolički potencijal i da se on mora razvijati. Najveća prednost i najveća mana Memorijalnog centra, kako navodi Suljagić, je u tome što je riječ o državnoj instituciji. Ona uživa jedan stepen zaštite države, ali je to, prema njegovim riječima, i najveći uteg oko nogu te institucije.

– Zakonski okvir je takav da su naše državne institucije otprilike nadležne isključivo za to da isplaćuju plaću. Vrlo je teško poslovati u tom okviru i mi ćemo pokušati naći način da izađemo iz te ‘ludačke košulje’ u koju smo smješteni propisima koji nam recimo onemogućavaju da mi sami radimo neka istraživanja. Uvijek nam je za to potreban partner – pojasnio je Suljagić.

Memorijalni centar mora postati mjesto učenja i proučavanja

Identificirana su tri prioriteta Memorijalnog centra za naredni period, a to su očuvanje autentičnosti same lokacije, zatim povezivanje institucije s drugim sličnim međunarodnim institucijama, te započinjanje vlastitih istraživačkih projekta.

Suljagić podvlači kako je u ovom trenutku ključno sačivati autentičnost lokacije.

– Mi imamo izbor da u budućnosti posjetiocima Memorijalnog centra pokazujemo slike ovog centra, dakle onako kako je izgledalo u julu 1995. godine, ili da im pokazujemo stvarnu lokaciju. Mi vjerujemo da lokacija treba ostati ovakva kakva jeste i mi ćemo uraditi sve da zaštitimo njenu autentičnost – poručio je Suljagić.

Naglašava kako je, nažalost, institucija Memorijalnog centra na međunarodnom planu jako dugo bila odsječena ili se izolovala od svijeta. Za nešto više od tri sedmice, dodaje, uspostavljeni su kontakti s dvije vrlo značajne institucije, Memorijalom 11. septembra u New Yorku i Memorijalnim muzejem holokausta u Washingtonu, s kojima je u planu produbljenje saradnje.

Treći prioritet je početi raditi vlastite projekte. Jedan od takvih je i nedavni javni poziv koji je Memorijalni centar Srebrenica – Potočari uputio preživjelima, porodicama i srodnicima žrtava genocida u i oko Srebrenice da toj instituciji daju na čuvanje predmete koji su pripadali žrvama genocida, kako se bi se sačuvale činjenice i dokazi o stradanjima nedužnih civila.

– Ja samo kao prvi čovjek te institucije donirao lični dokument, ličnu kartu moga oca, koja je njegov jedini dokument sa slikom koju imam, ali sam odlučio da je važnije da ona ostane tu nego da bude u mom privatnom posjedu – kazao je Suljagić.

Dodaje kako Memorijalni centar krajem ovog mjeseca, zajedno s Muzejom ratnog djetinjstva, početi raditi na svojoj prvoj kolekciji koja nosi radni naslov “Odrastanje tokom genocida u Srebrenici”, a riječ je o kolekciji koja će biti posvećena djeci koja su bila zatočena u Srebrenici, ili deportovana 1993. godine ili ostala do kraja jula 1995.

Podsjeća kako su u toku radovi i na novoj web-stranici, a ideja je da to za četiri do pet godina bude jedan online resurs za proučavanje i studiranje genocida, da učenici i studenti u svijetu koji pohađaju studije genocida tu mogu doći, naučiti nešto i koristiti kao izvor u svojim istraživanjima. Također, u saradnji s jednom holandskom nevladinom organizacijom i Arhivom otvorenog društva uz Budimpešte, radi se na prikupljanju novca za izradu arhiva Memorijalnog centra.

– Moja ideja jeste da Memorijalni centar mora postati mjesto učenja, mjesto proučavanja, mjesto refleksije. Mora postati relevantna institucija, jer je iskustvo koje ta instiucija treba da memorijalizira relevantno iskustvo. Svijet prije Bosne i svijet poslije Bosne su dvije potpuno različite stvari. Nemojte zaboraviti da su oni koji danas upadaju u džamije na Novom Zelandu, oni koji upadaju u džamije i sinagoge u Sjedinjenim Američkim Državama, inspirisani ljudima koji su ubijali Bošnjake između 1992. i 1995. godine. Mi se moramo boriti protiv toga, ne samo ovdje, već moramo postati dio globalne borbe protiv toga – podvukao je Suljagić.

Drugačije obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici

Podsjećajući kako Memorijalni centar godišnje posjeti 200.000 ljudi, Suljagić dodaje kako u januaru planira stupiti u kontakt i sa pojedinim agencijama, te pokušati učiniti to da se Srebrenica uvrsti na itinerere, odnosno mape putovanja kroz BiH. Memorijalni centar, da bi preživio, mora imatu svoju infrastrukturu, i on će na tome raditi, naglasio je Suljagić.

Kada je riječ o obilježavanju 25. godišnjice genocida u Srebrenici, pripreme su već počele i održana je prva sjednica Organizacionog odbora, a ove godine je napravljena jedan mala izmjena, prema kojoj će odsad Memorijalni centar biti zadužen za organizaciju godišnjice, odnosno finansiranje će ići putem Memorijalnog centara i sadržaj će biti određen u konsultacijama između Memorijalnog centra i udruženja priževijelih.

– Moj je stav da se dosad glas žrtava i glas preživjelih nije čuo dovoljno i da realno nisu učestvovali dovoljno u definisanju vizije Memorijalnog centra i onog što mi od centra želimo. Mi to želimo da promijenimo. Srebrenica nas se tiče svih, ja to ne sporim, ali postoji jedna grupa ljudi kojih se to naročito tiče, i oni također moraju imati pravo, piliku i mogućnost da kažu to što misle o bilo čemu. Ove godine ćemo probati da to uradimo malo drugačije, probat ćemo da proizvedemo neke sadržaje tako da ljudi koji dođu na obilježavanje godišnjice, ne dođu samo na dženazu, nego da budu u prilici da vide i neke muzejske, dokumentarne i umjetničke sadržaje, kakvih dosad realno nije bilo – podvukao je Suljagić.

Macron ponovio ono što je Grabar Kitarović ranije izjavila više puta

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je u nedavnom intervjuu za britanski magazin “The Economist” iznio tvrdnje o Bosni i Hercegovini, kazavši kako je ta zemlja “tempirana bomba” koja kuca tik uz Hrvatsku. Ova izjava naišla je na mnoštvo reakcija u Bosni i Hercegovini, kao i cijelom regionu. Suljagić, koji je također reagovao na ovu izjavu putem Twittera, smatra kako u tome što je Macron rekao nema ništo novo ni iznenađujuće.

– Njegov prethodnik na tom mjestu Francois Mitterrand je 1992. godine, dok su Karadžićeve snage po Sarajevu ubijale djecu na ulicama, govorio kako Bosna ne pripada Evropi. Neki visoki britanski zvaničnici govorili su kako je to što se događa u BiH bolna, ali realistična obnova kršćanske Evrope, to je citat koji možete pronaći u knjizi “Clintonove kasete” (The Clinton Tapes) – govori Suljagić.

Međutim, važnije od toga, kako ističe, je to da je preovlađujući stav u Evropi da je to što se dogodilo od 1992. do 1995., ne obavezno preovlađujući, ali dio mainstreama, bio proces dovršavanja historije, odnosno kako su Bošnjaci jedan ostatak omraženog Osmanskog carsvta.

– Današnja Evropa u dobroj mjeri, u identitetskom smislu, nastala je u jednoj vrsti binarne opozicije u odnosu na islama. Bio si Evropljanin ako nisi bio “turčin”, odnosno osmanlija, tako da, nema tu ništa novo što mi nismo već čuli. Macron je samo artikulisao jedan vrlo snažan dio glavnog evropskog toka. Pritom, ono što je tu mnogo opasnije, jeste činjenica da je on ponovio samo ono o čemu je govorila hrvatska predsjedsenica (op.a. Kolinda Grabar Kitarović) koja je do tog trenutka u nekoliko navrata i sama izjavila kako je BiH utočište desetina hiljada ISIS-ovaca. Nažalost iz zemlje u susjedstvu, ali i očito iz neke malo dalje zemlje, još uvijek pokušavaju ostvariti svoje ciljeve iz 90-ih nekim mirnodobskim sredstvima i tu se mnogo toga nije promijenilo – rekao je Suljagić.

Na pitanje da li smatra da između tih izjava postoji veza, Suljagić potvrđuje kako korelacija sasvim sigurno postoji jer su te izjave skoro identične po sadržaju.

– Ideja da je BiH “tempirana bomba” na granici s Hrvatskom, je ideja koja korespondira sa ovim prije svega hrvatskim mitom o tome kako je Hrvatska tzv. predziđe kršćanstva. Nije tu Hvatska spomenuta tek tako, to je Macron, koji vjerovatno nije u stanju pokazati Hrvatsku na mapi, morao čuti od nekog. Zašto Hrvatska? Zašto nismo tempirana bomba na granici s Srbijom ili Crnom Gorom, jer graničimo i s njima. To je došlo iz te, kako da kažem, te velikohrvatske mitomanije. Ideja da u izjavama francuskog predsjednika čujete eho izjava Franje Tuđmana, iz vremena kada je hrvatska vojska po Bosni rušila i palila, je za neinformisane ljude vjerovatno zapanjujuća, ali ako ste iole informisani, tu apsolutno nema nikakvog iznenađenja. Macron tu nastavlja samo gaziti stazama koje je utro Francois Mitterand. Što je velika šteta, jer jedan francuski predsjednik je odigrao veliku ulogu u završavanju rata u BiH, to je bio Jacques Chirac. Njegova uloga je zaista važna, na kraju krajeva NATO udari 1995. ne bi se dogodili da nije bilo Chiraca, i tom smislu je to što je Macron rekao, ne samo neinformisano, nego i poprilično žalosno – poručio je Suljagić.

Peter Handke je jedan bijesni negator genocida

Nobelova nagrade za književnost za 2019. godinu dodijeljena austrijskom piscu Peteru Handkeu, a ova odluka naišla je na niz reakcija, kritika i osuda obzirom da je riječ o osobi koja otvoreno negira genocid u Srebrenici. Komitet Kraljevske švedske akademije nauka je nakon dodjele ove nagrade na zvaničnom Twitter profilu javnosti uputio sljedeće pitanje: “Da li ste čitali neku od knjiga laureata za književnost 2019. Petera Handkea?” Vrlo interesantan ali i posve direktan odgovor na ovo pitanje dao je, između ostalih, i Suljagić, kazavši: “Ne, bili smo zauzeti traženjem naših porodica i prijatelja sahranjenih u masovnim grobnicama, koje on negira da postoje.”

Suljagić poručuje kako je riječ prije svega o jednoj sramotnoj odluci.

– Peter Handke je jedan bijesni negator genocida. To je čovjek koji je hodao po Srebreici i Bratuncu i po granici s BiH, dok su masovne grobnice još bile svježe. Jedan patetični i usamljeni jadnik, koji je toliko usamljen da mu ne smeta da se druži sa zločincima. Iz onoga što sam pročitao, od onoga što je on napisao meni je to prilično dosadno. Ali, pošto ja nisam književni kritičar i nisam u žiriju za dodjelu Nobelove nagrade, moje to mišljenje nije relevatno. Međutim, na jednom drugom nivou, odluka Švedske akademije nauka da Nobelovu nagradu za književnost dodijeli autoru koji se istakao negiranjem genocida počinjenog na evropskom tlu, po prvi put nakon Drugog svjetskog rata, je samo dokaz koliko je uvriježen taj stav da mi, Bošnjaci, bosanski muslimani, naprosto nikad nećemo biti dovoljno bijeli da bi bili prihvaćeni kao Evropljani. Mi smo kao Evropljani, u Evropi prihvatljivi kao radna snaga, prihvatljivi smo u Evropi na bauštelima, bolnicama, staračkim domovima. Kao zajedinca autohtonih muslimana, koji ovdje žive od postanja, mi još uvijek nismo prihvaćeni unutar mainstreama evropske historije. Ovdje ne govorimo o nekoj nevladinoj organizaciji već o Švedskoj akademiji nauka – poručio je Suljagić.

U tom kotekstu, Suljagić se kratko dotakao i nedavne posjete švedske princeze prestolonasljednice Victoriije i princ Daniela Sarajevu, poručivši kako mu je strašna činjenica da švedska princeza prilikom posjete Sarajeva nije posjetila pijacu Markale, odnosno lokaciju masakra na pomenutoj pijaci, počinjenog u februaru 1994. godine, u kojem je ubijeno najmanje 68 Sarajlija.

– Zastrašujuće je da je niko nije odveo na Markale. Jer, Peter Handke, za to je dobio Nobela. On je dobio Nobelovu nagradu za svoj književni opus, a sastavni dio njegovog književnog opusa je negiranje Markala. Švedska akademija se zove Švedska kraljevska akademija. Žena koja je budući nosilac te krune je bila u Sarajevu i nije našla za shodno da ode na Markale i niko nije našao za shodno da je tamo odvede. Sastavni dio Handkeovog stvaraločog ‘opusa’ je negiranje zločina počinjenih protiv ovog grada i naroda koji je živio u ovom gradu, negiranje Srebrenice, negiranje našeg postojanja kao naroda. Pazite, on u svom ‘Zimskom putovanju’ piše kako ‘nije baš sigurno da li su bosanski muslimani narod i da li mogu biti nazvani narodom’. Dobiti Nobelovu nagradu za to, nije ništa drugo nego institucionalni ekstremizam. Kako izgleda institucionalni ekstremizam mi smo imali priliku vidjeti od 1992. do 1995., kada je jedna druga akademija nauka, Srpska akademija nauka (SANU) dobila priliku da svoje ideje i svoje predstave o tome ko smo i šta smo, ovdje testira ognjem i mačem – zaključio je Suljagić.

Izvor: Anadolija

Loading..