Čuvajmo Srebrenicu

GLOGOVA – UBISTVO JEDNOG NASELJA

Probio se do grada čovjek iz Glogove, šest kilometara sjeverozapadno od Bratunca. Sedam stotina kuća, govorio je, sve je spaljeno. “Predali smo oružje koje smo imali 27. aprila. Svaki čas upadali su u kuće tražeći oružje. Kad su konačno bili sigurni da ga nema, 09. maja krenuli su u ubijanje.

 

Negdje prije šest sati ujutro, kad smo pospali od umora u kućama, iščekivajući šta će uraditi Srbi, oni su krenuli ispuštajući krike iz svojih utroba i pucajući bez prestanka.”
“Oko 400 od tri hiljade glogovčana iskupili su se pred kucom Džafe Delića. Tad smo ugledali dvije žene, suhe, kostunjave, sitne. Poput malih čudovišta, govore piskutavo, a jedna i kroz nos. Ta dva užasna stvorenja koja smo prepoznali napravit ce stravične zločine.”

 

“DRAGANA BOJIĆ je bila kuharica i radila je u kiosku pored Osnovne škole, prodajući našoj djeci sendviće. Zvali su je GOGA. Imala je 25 godina, njen otac je bio Ratko Ostojić a majka Jela. Završila je trgovačku školu u Ljuboviji. Bila je udata za Milenka Bojića. Čim su arkanovci stigli u Bratunac, ostavila je muža, uzela pušku i pridružila se ubojicama. Pojavila se pred nama ova spodoba kratke kose, sa jednom minđušom, u crnom odijelu i crvenom trakom oko čela.”
“Niska je kao i njen pratilac, ružan, sa brkovima u crnom odijelu arkanovca. Zvali su ga Makedonac. Odmah je pozvao Nezira Omerovića, a onda ga poveo mirnim korakom u kuću Sulje Ibrahimovića. Zacuo se pucanj u kući. Prvo je teatralno izašao mali crni čovjek koji je govorio makedonskim naglaskom a onda Nezir obliven krvlju sa desne strane lica i tijela. Prišao mu je zatim jedan od arkanovaca, visok, mršav i crn, koga su zvali Bane i naredio mu da krene prema tržnom centru. Pogledao ga je i okrenuo se ljutito. Znao je šta će se dogoditi. Njegov drski okret bio je pomirenost sa sudbinom. Bane mu je sasuo rafal u leđa. Prvi put smo vidjeli da čovjek može biti ubijen bez riječi i bez krika napustiti ovaj svijet.”

 

“U tome trenutku kao da je neko otvorio vrata za smrt, sitna prodavačica iz kioska otpočela je ubijanje. Odmah je udarila u sljepoocnicu starca Nurifa Rizvanovica i kad se tijelo sručilo prema zemlji, ispucala mu rafal u leđa. Dragana Bojić izvela je zatim sina ubijenog Nezira, Nevzeta Omerovića i gurnula pred njega plastični bidon sa benzinom. “SPALI OVU KUĆU” naređuje pokazujući ispred sebe. Svuda okolo kuće su gorjele, pucketanje i pepeo je lebdio po vazduhu. Mladić je nevješto pokušao zapaliti dvije kuce. Prišao je nakon toga a prodavačica mu naređuje da se okrene od nje. Nakon toga mu je zarila nožu leđa od čega je Nevzet pao na prostac.

 

“Posao” je završila nožem. Sve to posmatralo je oko 400 ljudi. Žene okreću glave i zatvaraju oči djeci da ne gledaju.” “Zatim odvajaju 45 muškaraca i odvode ih iza kuće. Nakon svega čuju se rafali i samrtni ropci. Nemamo kuda bježati jer su oko nas naoružani Srbi, komšije. Žene tiho plaču, djeca jecaju dok ih drhtavim rukama majke tješe i glade preko kose. Uspravnih cijevi oko nas stoje zločinci, komšije iz Hranče. Njihove vođe su Miroslav Deronjić, prvi covjek SDS-a iz Gornjih Magašića, Milutin Milošević, šef srpske policije iz Kravice, Luka Bogdanović, komandir srpske policije u Bratuncu, Miladin Jokić, milicioner, Najdan Mlađenović, vojvoda u Hranci i Pero Cupo Jovanović, privatni automehaničar iz Donjih Magašića. Pred njima Dragana Bojić i Bela Nikolić-Jovanović, uciteljica iz Kravice, ubile su više od trideset muškaraca iz Glogove. Neki su čak i pomagali. Jedan od njih upitao je Bojićku u jednom trenutku i svi smo to čuli: “Imaš li ti srca? Šta činiš?” Pogledala ga je i nasmijavši se rekla: “JA NEMAM SRCA“, a zatim nastavila sa ubijanjem. Dragana Bojić pitala je Šabana Gerovića gdje da mu zabode nož u tijelo i onda, ne čekajući odgovor, izbola ga. “A TI? SA KOJE STRANE ZELIŠ DA TE UBIJEMO?“, pitala je Ćamila Rizvanovića. Šutio je. Bojićka ga je udarala drškom pištolja u glavu i čulo se kako je glava prsla dok se beživotno tijelo srušilo na gomilu. Nuriju Rizvanovića ubila je udarcem kundaka u glavu. “Hej, majko, vidi kako mu oči ružno gledaju”, zavikalo je jedno dijete. Jedno od očiju bilo je ispalo iz lobanje. Salihu Junuzoviću zarila je nož u stomak i okrenula ga. Salih se zavalio grcajući i gledajući u svoju utrobu što je navalila napolje. Dragana Bojić stala je i pucala u njega dok se tijelo nije umirilo. Jedan čovjek je odnosio leševe ispred Dragane Bojić. Tom čovjeku je bilo nemoguće objasniti tolike zločine. Govorio je o njima kao o poslu koji su Srbi uredno izvršili. Znojio se i pokazivao znake nervnog rastrojstva. Sve što je rekao i pored onoga što se već događalo u gradu bilo je neshvatljivo. Avdo G. je slagao leseve svojih komšija. Sve vrijeme, kao da radi najozbiljniji posao, Dragana Bojić nije obraćala pažnju na ono što se odigrava oko nje. U jednom trenutku čulo se da će grupu žena iz gomile u koju su stalno dovodili nove ljude, žene i djecu, uputiti u Kladanj. Zvijer je ustala sa zaklane žrtve i otišla pred ovu grupu žena i djece: “DOBRO ME UPAMTITE, JA SAM GOGI“, rekla je. “Imat će te ko upamtiti”, promucala je jedna žena poluglasno i kolona je uz tučnjavu i dobacivanja krenula prema Kravici. Tu će se zadržati samo tridesetak minuta a onda nastaviti dalje prema Kladnju. Ljudi su se skrivali u obližnjim šumarcima, žbunjevima, grmovima, propustima, a Srbi zauzeti ubijanjem manje su obraćali pažnju na njih.
Lov je trajao. Mladić Mirsad D. nalazio se na samom rubu šume u jednom grmlju. U 14 sati i 30 minuta u jednom potoku četnici su uhvatili 24 muslimana muškarca koji su se tu krili. Udaljenost je bila oko 100 metara. “Bili su to sve moji rođaci i komšije”, pričao je. “Dotjerali su ih u centar naselja Glogove”. “Pred džamiju”, dozivali su se, “pred džamiju ih goni!” “Ne plašite se, neće vam biti ništa, ne bježi, u gomilu, bliže, bliže”, povikivali su kao da su sretni što su ih pronašli. “Neće vam biti ništa! Postroj se, po jedan u red, hajde!” “Vidio sam kako su im lica znojava, izmučena. Nije im se moglo pomoći. Čulo se naređenje: “Nalijevo krug” i oni su se okrenuli i stajali licem prema rijeci. Zastektali su rafali iz pušaka, a pogođeni su padali u rijeku koja je oticala pored džamije odmah gutajući mrtve. “Sve se utišalo, a Mirsad D. ostao je skriven i sleđen onim što je ugledao. Četiri naoružana Srbina sjedila su pedesetak metara od njega u hladu i vidio je kako zapaljivim mecima pucaju u još čitave kuće i stale i pale ih. U trenutku kad iz njih srpski civili iznesu posljednje vrijednosti daju znak rukom. Nakon toga unutrašnjost bi planula. Pred rječicu su doveli novu grupu od 13 ljudi i na isti način ih poubijali. U tom času iz potoka, primjetio je kako iskaču i bježe iz gomile mrtvih Ibrahim D. zvani Paličak i njegov amidžić Šećo D. Žurili su niz rijeku i nestajali. Božija volja, pomislio je. Nisu ih uspjeli ubiti. Vidio je nakon svega kako su četnici zarobili skrivene ljude Osmana Ibiševića, Sejdaliju Beganovića, Mustafu Junuzovića i Hamdiju Delića. Lov je pred večer bio završen. Više od sto ljudi je ubijeno, ostali odvedeni u neizvjesnost. Gdje i kuda, to niko nije znao… – Ovaj dio prenosimo iz knjige Seada Omeragića, “SATANSKI SINOVI” koja svjedoči o zvjerskim djelima zlotvora. Ova svjedočenja opominju i govore da im se nikada ne treba vjerovati pa ni u najljepšem miru. Mir je bio i 1990. godine, bili su komšije dobre, pa je mir bio i 1991. i početkom 1992. godine i tad su glumili da su dobre komšije, a onda su se samo probudili jedno jutro kao loše komšije i pokazali svoje pravo lice! Ne dozvolite sebi da svoju djecu podižete a da ne znaju da im se komšija jedno jutro može probuditi povampiren. Nije ovo prvi genocid nad Bošnjacima muslimanima.

 

 

 

 

DA SE NIKADA NE ZABORAVI, NIKADA!

 

AntiDayton group