Čuvajmo Srebrenicu

Grad u kojem su Bošnjaci uništeni “bez genocidne namjere”

“Od moga odlaska, 23. maja 1992. godine, kada su kući došli po mene, živim u nekom drugom svijetu. Čini mi se da sve ovo što se sa mnom događa kao da je neki ružan san, košmar, i prosto ne mogu da shvatim da je ovako nešto moguće… Pitam se samo kome sam se i sa čim tako zamjerio da moram proći kroz sve ovo. Ali, ja ipak vjerujem u pravdu, istinu i to da će se sve razjasniti.”

 

 

Pravdu i istinu Muhamed Čehajić, nekadašnji predsjednik Općine Prijedor, nije dočekao. Nedugo nakon pisanja citiranog pisma je odveden u logor Omarska, gdje je ubijen. Pravdu i istinu nisu dočekali ni 3.175 njegovih sugrađana, Bošnjaka i Hrvata koji su svoje živote okončali uglavnom u ljeto 1992. godine. Pravdu, međutim, nisu dočekali ni oni preživjeli prijedorski Bošnjaci. Poginulo ih je, prema onom što kažu u Hagu, premalo da bi ono kroz šta su prošli bilo nazvano pravim imenom – genocidom.

– Vijeće je zaključilo da su žrtve među bosanskim muslimanima bile relativno mali dio zaštićene grupe i nisu činili njen značajan dio. Shodno tome, Vijeće nije uvjereno u to da je jedini razuman zaključak da su izvršioci imali potrebnu namjeru da unište značajan dio zaštićene grupe bosanskih muslimana – navodi se u dijelu presude Ratku Mladiću koji se odnosi na genocid u šest općina u BiH, među kojima je i općina Prijedor.

Prema međunarodnoj pravnoj definiciji zločina genocida, datoj u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1948. godine, jedan od elemenata genocida jeste “namjera da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa na jednom području”. Tu namjeru sudsko vijeće Haškog tribunala u Prijedoru nije prepoznalo, uz izuzeće predsjedavajućeg Vijeća Alphonsa Orieja.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Prijedoru je živjelo nešto više od 49.000 Bošnjaka. Krajem 1995. godine, u tom ih je gradu ostalo tek 375. Postojala “genocidna namjera” ili ne, prema onom kako je Hag vidi, jedan narod je iz Prijedora uništen. Ne djelimično, već u potpunosti.

– Ne mogu da sakrijem razočarenje i šok zbog obrazloženja konačne presude u ovom procesu. Najšokantniji je svakako taj dio koji se odnosi na broj žrtava. Sud je kontradiktoran sam sebi jer je u procesu, kada je u pitanju genocid u Žepi, Sudu bila dovoljna sama činjenica da je ubijen tadašnji vojni, politički i vjerski vrh kao dokaz da je postojala genocidna namjera. Ono što je još konfuzno u samom obrazloženju jeste rečenica u kojoj se kaže da je zaključeno da je tamo postojala namjera uništenja te da je kod izvršilaca moguće uočiti tu genocidnu namjeru, a onda u konačnici taj mali broj ubijenih, to je poražavajuće i nevjerovatno – kazao je u razgovoru za Faktor Sudbin Musić, Prijedorčanin koji je uspio preživjeti zločine počinjene u tom gradu.

On je tek jedan od oko 31.000 logoraša koji su prošli kroz logore Omarska, Trnopolje i Keraterm i jedan je od 55.000 protjeranih Prijedorčana. Sretan je što nije jedan od 3.176 sugrađana, uglavnom bošnjačke nacionalnosti, koji su ubijeni u tom gradu i čiji su ostaci pronalaženi na više od 465 lokacija. Jedna od tih lokacija je i najveća masovna grobnica u BiH, Tomašica.

– Ta presuda je za žrtve mogla biti jedina moguća satisfakcija, jer ove druge ne postoje. Naše ubijene članove porodice više niko neće vratiti – dodao je.

Bijele trake na rukama žrtava, bijeli čaršafi na njihovim kućama, logori, masovne egzekucije, detaljno etničko čišćenje sredine, elementi su na osnovu kojih se, smatra Musić, dešavanja u Prijedoru mogu prepoznati u holokaustu.

– Prijedor je definitivno prostor na kojem je na najsofisticiraniji način uništena jedna populacija na etničkoj osnovi. Mi imamo bezbroj procesuiranih slučajeva do sada, imamo ogroman dokazni materijal. Čak je i prvi osumnjičeni za ratne zločine, koji je procesuiran pred Haškim tribunalom, Prijedorčanin, odnosno Kozarčanin. Slike iz Prijedora, nastale u augustu 1992. u logorima, su bile indikator svjetskoj javnosti, odnosno rezultirale su u dobroj mjeri stvaranju Haškog tribunala. Tek je nakon tih slika svijet bio konfrontiran sa ratnim zločinima i stvarnom situacijom – izjavio je Musić.

Osma i ujedno posljednja faza genocida je upravo njegovo negiranje. Realizacija te faze lokalnoj vlasti u Prijedoru, ali i značajnom dijelu javnosti, odlično polazi za rukom.

– Ono što mene posebno zabrinjava je odjek same presude, od poruka političkog vrha u Prijedoru, stranačkog vrha DNS-a koji ovdje vlada, izjava lokalnog gradonačelnika, a i komentara u medijima, poput članka u lokalnom Kozarskom vjesniku. Djeca koja su rođena nakon tih sukoba su jučer masovno na profilnim slikama svojih Facebook profila, prkoseći čak kolegama iz školskih klupa, postavljali slike Ratka Mladića – priča naš sagovornik.

Britanski novinar Ed Vulliamy, jedan od najzaslužniji što je svijet saznao za logore u Prijedoru, je nakon jučerašnjeg izricanja presude u autorskom tekstu za Guardian konstatirao da će Mladić umrijeti u zatvoru, ali da je njegova ideologija pobijedila. Potvrđuje to današnji Prijedor, grad u kojem su nekada Bošnjaci bili većinski narod.

– Ako vam kažem da je gradska krsna slava oficijelna aktivnost gradske uprave, da je plivanje za krst časni oficijelna aktivnost lokalne zajednice, ako je ovdje januar kompletan pun praznika koji asociraju, barem onim folklornim dijelom, na to kome pripada ovaj grad, vi shvatite da živite u nekoj vrsti pravoslavne teokratije – zaključuje Musić.

Tribunal je Mladića oslobodio krivice po prvoj tački optužnice koja ga je teretila za genocid u šest općina u BiH (Prijedoru, Ključu, Sanskom Mostu, Foči, Vlasenici i Kotor-Varoši).

Po preostalih deset tačaka optužnice Mladić je proglašen krivim. Osuđen je za genocid u Srebrenici, kao i za zločine protiv čovječnosti u 15 bh. općina, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilno premještanje. Tribunal je utvrdio Mladićevu krivicu i po četiri tačke optužnice za kršenje zakona i običaja rata, ubistva, teror, nezakonite napade na civile i uzimanje talaca.

Ti zločini, po presudi čiji je sažetak pročitao predsjedavajući sudija Alphons Orie, počinjeni su u okviru sveobuhvatnog udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bilo “nasilno i trajno uklanjanje Bošnjaka i Hrvata sa teritorije BiH na koje su Srbi polagali pravo”.

Kao protagonisti tog zločinačkog udruženja, presudom su, pored Mladića, označeni i Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Nikola Koljević i drugi.

 

(Faktor.ba)