Čuvajmo Srebrenicu

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ DEMOLIRAO ČOVIĆA: „On je išao više puta Vučiću i Dodiku na noge nego na mise u crkvu…; fašistima smeta što navijamo za Đokovića i Vatrene…“

Direktor Kamernog teatra 55 Emir Hadžihafizbegović u velikom intervjuu za zagrebački Jutarnji List osvrnuo se, između ostalog, na društveno političke prilike u regiji

“Odluka da pristupim Armiji BiH za mene je bila civilizacijski čin. Dino Rađa i njegova supruga Željana, kao i Dinina obitelj, primili su u Splitu moju suprugu i sina, a ja sam postao pripadnik II. korpusa Armije BiH. Ne znam prirodnije mjesto na kojem sam u tom trenutku mogao biti. I ne smatram to nikakvim naročitim plusom u životu. To je bilo tako normalno, i svaka druga odluka bila bi neprirodna i danas se, da sam otišao, ne bih dobro osjećao. Zajedno sa mnom u II. korpusu bili su i Hrvati i Srbi, koji su u obrani Bosne i Hercegovine dali veliki udio”, kaže o motivima odlaska u rat.

Nakon rata, vratio se glumi, ali se i politički angažirao. Bio je ministar kulture i sporta od 2006. do 2010. godine u Sarajevskom kantonu, a nakon desetogodišnje političke apstinencije na nedavnim izborima u BiH bio je na listi stranke SDA. Bori se za ideju Bosne i Hercegovine kao zemlje slobodnih ljudi, određenih ljudskošću, etikom i moralom, a ne etničkom ili stranačkom pripadnošću.

“Kada vas u jednom danu zbog intervjua koji date elektronskim ili tiskanim medijima, napadnu desničarski, a što ne reći i fašistički, portali u Beogradu, jednom dijelu Hercegovine, i Sarajevu, onda, zapravo, s merakom sami sebi u ogledalo kažete: ‘Đes’, majstore!’ Jer, danas na ovim rovitim, ex-jugoslavenskim prostorima reći istinu znači izaći na vjetrometinu i biti meta raznim ksenofobijama, mizantropijama, mitomanijama i atavizmima. Meni je taj osjećaj progonjene divljači koji traje punih dvadeset i pet godina dobro poznat i to je sudbina od koje dobro odgojen čovjek ne može pobjeći.

Mnogi moji prijatelji dijele istu vrstu problema, ali, hvala Bogu, dobro smo raspoređeni”, priča Hadžihafizbegović, i onda ispriča priču o tome kako bi on htio živjeti, a kako izgleda život. Priča o slobodi referirajući se na Krležu – Krleža je o slobodi rekao: “Za mene je pojam ljudske slobode oslobađanje od predrasuda.” Kako kratko i genijalno. “Jer, zaista, kada imaš predrasudu, ti si u kavezu. Kada je nemaš, albatros si koji leti gdje mu je volja i kuda ga krila ponesu. Eto, taj život, izvan predrasuda, koji je nama u Bosni i Hercegovini poklonjen, stvara bijes kod fašista”, tvrdi Hadžihafizbegović.

Ističe da ga je uveliko odredila komparativna prednost odrastanja u Bosni. “Ja sam odrastao na stotinu metara od katoličke crkve, pravoslavna je bila još sto metara dalje, a džamija još tristo metara od njih. Na ovom mjestu ću stati i pokušati objasniti jedan fenomen. On je sociološke, kulturološke, pa ako hoćete i antropološke kategorije.

Bosanskohercegovačkom multikulturalnom i multireligijskom načinu života stalno se spočitava neki produženi jugoslovenski projekt. Kao, Jugoslavija se raspala, pa se mora raspasti i BiH. Kakva stupidarija. Nek’ se onda raspadnu i London, i Berlin, i New York, i Pariz, i Sydney, i Amsterdam, i Milano. Sve su to mjesta gdje se živi multikulturalni, multikonfesionalni i multiljudski život. Upravo taj fenomen širine malog bosanskog čovjeka jebe fašiste. Konkretno, kad su Bošnjaci u pitanju, kerberi i hijene koji nas mrze ne mogu da shvate da bi se bosanski muslimani, u nekoj hipotetičnoj varijanti, odrekli Bosne u kojoj ne bi bilo Hrvata i Srba. Evo, ja se lično ne bih osjećao dobro i nisam siguran da bih mogao živjeti u BiH bez Hrvata i Srba. Ako Bog da, to se nikad i neće desiti. I, ako Bog da, Bošnjaci, Hrvati i Srbi do sudnjega dana živjet će zajedno u BiH”, govori Emir.

“Njima smeta širina bošnjačka. Njima smeta što se u Sarajevu radujemo Badnjoj večeri i Božiću ništa manje nego sarajevski Hrvati. Što polnoćku 24. decembra zajedno dočekamo s našom rajom Hrvatima. Što smo u ratu sačuvali jednu od najljepših pravoslavnih crkava i bogosloviju kod Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, što djecu vodimo po franjevačkim samostanima i učimo ih koliko su franjevci bitni za opstanak Bosne.

Smeta im što navijamo u finalu Wimbledona za Đokovića, i što smo uz Hrvatsku repku u finalu Svjetskog prvenstva s Francuskom. Ta širina bosanskih muslimana dovodi fašiste do mentalnog rastrojstva. Iz te matrice krenuli su i napadi na mene zato što sam podršku za ulazak u Predsjedništvo BiH dao Željku Komšiću, a ne Draganu Čoviću”, kaže Hadžihafizbegović. Kaže da nije stvar u tome što Bošnjaci biraju Hrvatima člana Predsjedništva BiH iz hrvatskog naroda, nego što biraju ljude koji će predstavljati državu Bosnu i Hercegovinu, a ne etničke skupine.

“E, tu je kvaka. Tu je ta morbidna i opasna zamjena teza da neko nekome nešto nameće. To naprosto nije točno. Ne dolazi se u Predsjedništvo BiH da bi se tamo predstavljali narodi, nego suvereno priznata država Bosna i Hercegovina čija se zastava vijori ispred zgrade Ujedinjenih nacija na East Riveru u New Yorku. E, sad, to što je jedna politička partija u BiH, a ime joj je HDZ, predložila na mjesto odakle se predstavlja država, a ne tajkunski lobi i krimogene skupine jednog malog dijela Hercegovine, čovjeka koji od ‘93. godine Bosnu i Hercegovinu ne vidi kao državu, uvelike je odredilo građansku svijest Bosanaca i Hercegovaca.

Ta je svijest, ovakvu političku lakrdiju s čovjekom koji zadnje dvije godine ponižava bošnjački narod, a ime mu je Dragan Čović – spriječila. Treba znati da je samo 40% glasačkog tijela Hrvata izašlo na izbore u BiH. Od tih 40% gotovo 30% glasova dobila je Diana Zelenika, predstavnica vrlo cijenjene hrvatske partije HDZ 1990., gospođa, liječnica, koja je veoma cijenjena unutar države BiH. Dakle, da su Hrvati htjeli dati podršku Draganu Čoviću, ne bi njih 60% apstiniralo od glasanja”, tumači Hadžihafizbegović. O Čoviću ima vrlo jasno mišljenje, ali za razliku od Hrvatske, koja se s njim susreće samo kada mu zagrebačko sveučilište dodjeljuje doktorat, i pritom se stidi, u Bosni i Hercegovini on čini svakodnevicu.

Hadžihafizbegović podsjeća da je “taj isti Dragan Čović u zadnje dvije godine više puta išao na noge Aleksandru Vučiću u Beograd i Miloradu Dodiku u Banja Luku nego što je išao u crkvu i posjećivao nedjeljne mise. Otvoreno je kolaborirao s idejama Milorada Dodika o mogućoj disoluciji bosanskohercegovačke države. I, umjesto da, kao član Predsjedništva, reagira na Dodikove izjave kako Bosna i Hercegovina nije država i kako Republiku Srpsku treba odcijepiti, Dragan Čović je takvim izjavama davao vjetar u leđa”, ističe Hadžihafizbegović i dodaje da su Hrvati zbog njega napuštali BiH, prozivajući ga za odlazak dvadeset tisuća Hrvata iz Livanjskog kantona kojim stalno vlada HDZ.

Da, njegov je favorit Željko Komšić jer je branitelj Sarajeva, pri čemu je bio ranjen i dobio najveće ratno priznanje Zlatni ljiljan. “Komšić je moralna vertikala obrambenog rata u BiH i odgovorno tvrdim da će Željko Komšić u Predsjedništvu BiH, kao čovjek, političar i kao Hrvat, biti na ponos svim bosanskohercegovačkim Hrvatima, kao i svim građanima Bosne i Hercegovine”, kazao je Hadžihafizbegović u intervjuu za Jutarnji List.

(SB)

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku