Čuvajmo Srebrenicu

HARIZ HALILOVIĆ, SREBRENIČANIN U AUSTRALIJI, PISAC, ANTROPOLOG: ”Zlodjela činjena u ime Srba su bila čisti fašizam, ili klerofašizam, jer je…”

”… četništvo bilo oficijalno blagoslovljeno od Srpske pravoslavne crkve”

 

 

Razgovarao: Dino Bajramović

Oficijalni životopis već postoji: „Prof. dr. Hariz Halilović, rođen u Srebrenici 1970., socijalni je antropolog pri Centru za globalna istraživanja (Centre for Global Research), na RMIT University, u Melbourneu, Australija. Uz to je i gostujući profesor na University of California, Los Angeles (UCLA), kao član istraživačkog tima Centra za interdisciplinarna primijenjena društvena istraživanja (CISAR), u Sarajevu. Istraživačke teme kojima se Halilović bavi, pored ostalih, obuhvataju politički motivirano nasilje, društveno pamćenje, translokalne identitete i performativne prakse te prisilne migracije.

Objavio je niz radova na ove teme u znanstvenim časopisima, kao i u brojnim zbornicima i knjigama te u svojoj nagrađivanoj knjizi Places of Pain: Forced Displacement, Popular Memoryand Trans-local Identities in BosnianWar-torn Communities (Berghahn: Oxford – New York, 2013/2015). Pored znanstvenih, objavio je također i niz angažiranih publicističkih tekstova na bosanskom i hrvatskom, kao i na engleskom i njemačkom, a radovi su mu prevođeni na francuski, engleski, švedski i albanski jezik”.

Neoficijalna priča, pak, ide otprilike ovako: za sve ove godine Hariz i ja smo nekoliko puta bili u kontaktu, čak i poslovno surađivali, a upoznao sam ga tek 2. ožujka ove godine. Kazao mi je tada, otprilike, kako čovjeka život može odvući na skroz drugu stranu, a da te 1992. nije bilo tako, on danas vjerojatno ne bi bio među živima. Mada je i na toj „drugoj strani“, na potpuno nevjerojatan način, ostao među živima. U pretposljednjoj rečenici misli na Srebrenicu, a u ovoj posljednjoj govori mi o Prijedoru. Prošle godine objavio je knjigu Kako opisati Srebrenicu.

A i da ste ostali na „trećoj strani“, opet bi Vam život bio ugrožen. Govorim o trokutu, koji nije kronološki: Srebrenica-Prijedor-Sarajevo. Koliko Hariz Halilović danas, frtalj stoljeća kasnije, ulazi u prostor tog jednakostraničnog geometrijskog tijela?

Čudni su puti Gospodnji, kažu vjernici. Ja ne mislim kako sam nešto svjesno odigrao u tom sudbonosnom trokutu, kako ga nazvaste. Ustvari, mislim kako je ta moja životna geometrija puno više spiralna i krivolinijska, nego trokutna, iako su ova tri mjesta (Srebrenica-Sarajevo-Prijedor) ostala životno bitna na kartografiji moje biografije. Ima tu još mjesta koja su (p)ostala dio mene: Zvornik, gdje sam proveo četiri bitne formativne godine i iz dječaka izrastao u mladića; potom Zagreb, u kojem sam se našao usred rata, nakon što sam nekom igrom sudbine izvukao živu glavu iz prijedorskih golgota; onda Hamburg, u kojem sam svio svoje prvo privremeno gnijezdo, prvi put se zaposlio i gdje sam postao otac; te Melbourne, gdje živim već dvadeset godina i gdje sam izgradio neki „novi život”. Da se nije desilo to što se desilo – i Srebrenici i Prijedoru i Sarajevu, kao i Zvorniku – vjerojatno bi ovi živopisni bosanski toponimi bili manje bitne odrednice u mojem životu, nego recimo Hamburg ili Melbourne. U Srebrenici sam bio dijete, „osnovac“, sin Rešidov i Adilin. U Zvorniku bijah srednjoškolac i ljuti rocker, u Sarajevu student i stanovnik studentskog doma na Bjelavama, u Prijedoru pak puki gost, momak s Istoka koji je došao u posjet svojoj djevojci koju je upoznao na fakultetu.

I svako od ovih bosanskih mjesta imalo je svoju posebnost.

I svoju običnost i svoju nevinost, koje su izgubili u periodu od 1992.do 1995. godine. U Srebrenici je pobijena većina mojih vršnjaka, kao i onih koji su bili mlađi i stariji od mene, desetine iz moje uže rodbine. Da sam se zadesio u Srebrenici, sudeći po svim statističkim vjerojatnoćama, i moje bi ime danas bilo među onim tisućama imena u Memorijalnom centru u Potočarima. U Zvorniku su ubijeni moji školski drugovi Asim, Nihad, Senad, Said, Bajron zvani Jethro Tull, jedan momak koji se zvao isto kao i ja, dakle Hariz Halilović i imao je isti nadimak: Hare, a bio je dvije godine mlađi od mene. Taj ubijeni Hare je isto tako mogao biti njegov dvije godine stariji imenjak, to jest ja. Moja raja iz doma na Bjelavama je pokošena u ljeto 1992. četničkim mitraljezima na Poljinama, gdje su skoro goloruki krenuli razbijati obruč oko Sarajeva. Oko stotinu ih je ubijeno u toj akciji srpnja 1992. godine. Ni Poljine me ne bi mimoišle da 13. travnja 1992. nisam odlučio skoknuti do Prijedora po svoju djevojku i s njom se za dan-dva vratiti u Sarajevo, pa onda u miru ratovati, ako se već mora. To mi je bila nakana, inače nikada ne bih napustio Sarajevo da sam mogao naslutiti kuda će me sve taj put odvesti.

S tim da ste, ako se ne varam, “vatreno krštenje“ imali 6. travnja 1992. u Sarajevu, kada su stanovnici tog grada još uvijek gajili iluziju da rata neće biti?

Da, sudjelujući u prosvjedima za mir, zajedno sa tisućama drugih, ispred današnjeg Parlamenta BiH, bio sam zasut mecima s tadašnje Vojne bolnice, hotela Holiday Inn, JNA kasarne. Taj dan mi je odjeća ostala krvava jer sam zajedno sa svoja dva prijatelja, cimerom Tuletom i jaranom Erkom, nosio ranjene i pružao prvu pomoć jednom rudaru koji je bio ranjen u nogu. Imao sam 21. godinu i bio spreman golim prsima jurišati na tu bagru koja je pucala po nama.

Kako ste uopće uspjeli stići u Prijedor, grad u kojem je pokolj, krajem maja 1992., najavila naredba srpskih vlasti da Bošnjaci i Hrvati svoje domove obilježe bijelim zastavama ili čaršafima, te da prilikom kretanja na javnim mjestima na rukavima nose bijele trake?

Posljednjim vlakom koji je iz Sarajeva otišao u tom pravcu. Međutim, nije bilo više mogućnosti vratiti se nazad za Sarajevo, niti napustiti Prijedor u bilo kojem drugom smjeru. Ubrzo po mojem dolasku, Prijedor je postao najveći kazamat u BiH, grad kojim je zavladalo zlo, u kojem su ne-Srbi morali nositi bijele trake i na kuće izvjesiti bijele „zastave“, a ubijanja ljudi su ubrzo postali svakodnevica. Mladići mojih godina mučeni su i ubijani po prijedorskim logorima, kao i u avlijama svojih kuća, gdje su često strijeljani sa svojim cijelim obiteljima. Bilo je tu i ljudi poput mene, koji su se slučajno ili namjerno zadesili u tom gradu, a nisu bili rođeni Prijedorčani. I oni su ubijani, čak i okrutnije mučeni, nazivani Zelenim beretkama, Hosovcima, Zengama. U proljeće i ljeto 1992.,u Prijedoru je ubijeno više od 3000 ljudi, nenaoružanih civila, Bošnjaka i Hrvata, kao i nekolicina Srba koji su odbili sudjelovati u zločinima svojih sunarodnjaka. Među ubijenima su bile cijele obitelji, a bilo je i žena i djece…

U Prijedoru se desio genocid, kulturocid i urbicid, ali i, kako Vi pišete, elitocid. Tamo su divljaci ubijali prvo najučenije i najcjenjenije Prijedorčane, Bošnjake i Hrvate. A i Vi ste čekali na svoj red.

I nisam vidio načina kako preživjeti, kamo pobjeći, na koji način pružiti neki otpor. Ali, eto, dok sam stigao na red, ubojice su se već naubijale onih koje su poznavali iz svojih ulica, haustora, škola, s radnih mjesta, iz prijedorskih kafića. Mene nitko od tih ubojica nije poznavao pa im nisam zapao za oko. Za dlaku sam izbjegao i strijeljanje koje se desilo 21. kolovoza 1992. na Korićanskim stijenama, kada je pobijeno 200 logoraša iz logora Trnopolje. Bio sam zatočen u tom logoru i prijavio sam se za razmjenu, kako su nam stražari i komandant logora Slobodan Kuruzović govorili. Gurali smo se u autobuse, pretvoreni u gomilu kostiju, očiju i straha, nadajući se da nam je to bio put u slobodu, na razmjenu u Travnik. Kada sam vidio da brat moje djevojke nije uspio ući u autobus i ja sam odustao, nisam želio otići bez njega. Moje mjesto je zauzeo netko drugi. I taj netko drugi je ubijen na Korićanskim stijenama. Izbjeći sve ove sudbine u Srebrenici, Prijedoru i Sarajevu, koje su bile moje sudbine – jer ti ljudi su bili ubijani samo zato što su imali imena i prezimena poput mojega i što su živjeli u svojoj zemlji, svojim gradovima i selima – je nešto što me je obilježilo više nego bilo koje drugo predratno ili poslijeratno iskustvo i mjesto življenja.

Iako bez diplome medicinskog fakulteta, bili ste tek na drugoj godini kada je počeo rat, u logoru Trnopolje kod Prijedora „radili“ ste kao liječnik. U knjizi Kako opisati Srebrenicu citirali ste velikog irskog filozofa i političara iz XVIII. stoljeća Edmunda Burkea: „Jedino što je potrebno za trijumf zla jeste da dobri ljudi ne čine ništa.“ Naravno da sve to što Vam se desilo nikada nećete zaboraviti. No, da li opraštate?

Ne! Ove stvari ne zaboravljam, ne opraštam i o njima pričam i pišem. I to ću činiti dok sam živ. To dugujem svojoj pobijenoj generaciji, svojoj rodbini, svima onima koje sam poznavao i koje nisam poznavao, a uz koje sam mogao biti zatrpan u nekoj od podrinjskih ili prijedorskih jama. O ovome govorim i kao sveučilišni profesor svojim studentima i kolegama u Melbourneu, Los Angelesu, Stockholmu, Pragu, Budimpešti, Beču, Londonu i diljem svijeta, ali i u Sarajevu, Zagrebu, Srebrenici… U Trnopolju sam uspio pomoći nekim ljudima, neki su mi umrli na rukama. Pisao sam i o njima. I pamtim ih.

Na ljeto prošle godine promovirali ste knjigu Kako opisati Srebrenicu, a u podnaslovu su još četiri riječi: Zapisi, eseji, polemike, sjećanja. Na kraju čitave priče, ipak ste napisali da se “Srebrenica ne može opisati“. Znači li to da ste u ovoj knjizi o Srebrenici napisali sve što ste mogli, željeli, htjeli i da ćete se zaustaviti, jer je – kako, izgleda, postalo – nikako?

Odmah ću Vam odgovoriti. Upravo zbog toga što se Srebrenica ne može nikada dovoljno i u cijelosti opisati, moramo o Srebrenici i bosanskim i inim srebrenicama uvijek iznova pisati, govoriti, promišljati. Zamislite koliko je doživljenih i nedoživljenih priča ubijeno s onih 8372 ljudi, dječaka, mladića, očeva, braće, kolega, susjeda… Zamislite koliko je straha i poniženja, ali i hrabrosti, ljubavi i dostojanstva, bagerima zatrpano u one primarne i sekundarne masovne grobnice od Srebrenice do Bijeljine. Zamislite koliko je bilo fizički zahtjevno ubojicama pobiti sve te ljude koje su im, kao na tvorničkim trakama, dostavljali pred pušćane cijevi. O svemu ovome moramo pisati, znajući kako cijelu priču, i njenu strašnu dimenziju, nikada nećemo do kraja dokučiti i riječima opisati. Da sumiram: Srebrenica se nikada ne može opisati, ali se o Srebrenici nikada ne smije prestati pisati.

Velite da život može trajati, uostalom to ste i vidjeli i uvjerili se, kao brzina ispaljenog metka. Kako ste u tom besmislu onda uspjeli pronaći i smisao, ali i snagu, pa nam ponuditi, rekao bih, razornu knjigu, koja na relativno malo strana otkriva suštinu, pozadinu, dubinu genocida?

Kao što ranije rekoh, radi se više o osjećaju obveze, čak i onome što je poznato kao osjećaj krivnje preživjelih (survivor’s guilt), nego snage, koji me tjera da o genocidu u Srebrenici i o genocidnom nasilju u Prijedoru pišem, kao suvremenik toga vremena i sudionik tih dešavanja, kao onaj koji je pukim slučajem izbjegao svoj metak. Mnogi pametniji, ljepši i jači od mene nisu bili moje sreće. U Trnopolju je, naprimjer, ubijen i Fikret Hodžić, Mister Universe, bodybuilder s petnaest uzastopnih titula prvaka bivše Jugoslavije, prvak Mediterana, vicešampion Europe i treći u svijetu u srednjoj kategoriji, bosanski Arnold Schwarzenegger, za kojim je i njegov sportski prijatelj Schwarzenegger suzu pustio. I o njemu sam pisao. U logoru Omarska je mučena i pobijena prijedorska intelektualna elita: doktori, pjesnici, profesori. Isti takvi su pobijeni i u Srebrenici. Mnoge od takvih u Srebrenici sam poznavao, od njih učio i na njih se ugledao. Moj život i cijeli ovaj svijet su puno siromašniji bez takvih ljudi. Oni mi daju snagu i inspiraciju, njihova ljepota, plemenitost, humor, ljudska posebnost i ono što ih je činilo ljudima. Pokušavam dijelove njihovih života obuhvatiti riječima, oživjeti ih barem na papiru i u svojim mislima.

Bio je to sukob, pišete, isključivog „srpskog klerofašizma i inkluzivnog bosanskog multikulturalizma“. Pitam se, otkud su moguća, na tako malom prostoru, dva potpuno različita pogleda na svijet?

Rat u Bosni i Hercegovini jeste bio tako brutalan jer je trebao ubiti bosanski multikulturalizam, ili kako god nazivali ono što je jednostavno oduvijek bio način življenja u Bosni. Rat je trebao ubiti ideju o zajedničkom životu, zgaditi zavičaje ljudima koji su bili neraskidivo vezani za svoja rodna mjesta, svoje sokake, svoje komšiluke, svoje haustore. Naprimjer, za ljude iz Višegrada, simbol tog bosanskog gradića i cijeloga kraja, opjevani Sokolovićev most na Drini, je planski oskrnavljen, i bukvalno okrvavljen, žrtvama oko 3000 Bošnjaka, koji su danima ubijani i bacani u Drinu upravo s toga mosta. Nikada Bošnjaci Višegrada neće više proći ovim mostom, a da se ne prisjete tih strašnih zločina. Točnije, najveći broj njih nikada više niti je prešao niti će preći preko toga mosta. Oni danas žive razbacani od Austrije do Australije i uspomene na ubijeni im zavičaj su jedna neprebolna trauma koju nose u sebi.

Mnogi takvi zločini i zločinci, poput tih u Višegradu, Prijedoru i Srebrenici, su dokazani i osuđeni i u Haagu.

Ti zločini su jedino usporedivi sa zločinima koje su nacisti počinili u Europi za vrijeme Drugog svjetskoga rata. I po ideologiji i po svojoj brutalnosti, zlodjela činjena u ime Srba i imaginarne Velike Srbije su bili čisti fašizam, ili klerofašizam, jer je četništvo bilo oficijalno blagoslovljeno od Srpske pravoslavne crkve (SPC). O tome postoje brojni dokazi i video zapisi, a ne postoji niti jedan primjer distanciranja SPC-a od četničkih zločina i zločinaca. Pored uništenja džamija i katoličkih crkvi, sustavno su uništavane i institucije i arhitektura, i sve ono što je simboliziralo bosansko zajedništvo i bosansku posebnost, pa i bosansku državnost, od čuvene sarajevske Vijećnice do čaršija, starih urbanih jezgri, od Prijedora do Zvornika i Višegrada. Samo fašizam ima takav odnos prema kulturnim vrijednostima drugih.

„Opasno je Srebrenicu smještati u ladicu religije“, napisali ste. Ko i koliko često se bavi ubacivanjem činjenica u te ladice?

Srebrenica, kao simbol stradanja Bošnjaka, i Memorijalni centar i groblje za žrtve genocida u Potočarima su postali mjestom koje se jako vezuje za vjeru, tj. za islam. Razlog tomu su godišnji pogrebi, tj. dženaze, svakoga 11. srpnja, koje prate islamski vjerski obredi. S obzirom kako su nekih godina pokapani posmrtni ostaci više od 700 žrtava u nekoliko sati, komemoracije za žrtve genocida su se uveliko svele na vjerske obrede – dženaze i propratne molitve i klanjanje namaza. U islamu također postoji pojam mučenika ili šehida koji se odnosi na one koji su ubijeni braneći vjeru, ali i na one koji su ubijeni nevini, na pravdi Boga. U toku rata, a pogotovu u poraću, među Bošnjacima se ustalio taj vjerski termin kada se govori o svim pobijenim ili poginulim Bošnjacima. Ja sam kritičan kada je u pitanju “šehidizacija“ žrtava genocida, palih boraca i civilnih žrtava rata. Skoro pa dominantno korištenje termina šehid za žrtve genocida ih stavlja u tu vjersku, skoro pa svetu, kategoriju. Kao takvi, ti pobijeni očevi, sinovi, braća, muževi postaju dio posmrtnog kolektiviteta šehida, time gubeći svoje individualne posebnosti, one kakvima ih mi pamtimo i kakvi nam nedostaju. Kada je Srebrenica u pitanju, činjenica je da su skoro sve žrtve genocida imale muslimanska imena te neke veze sa svojim vjerskim identitetom. Međutim, posthumno reduciranje žrtava isključivo na njihovu vjersku pripadnost ide najviše u korist počiniteljima i ideologijama koje bi genocid i agresiju na BiH i njene građane svele na vjerski rat, odnosno nešto primordijalno, iracionalno. Kao da su svi ti ljudi pobijeni zbog nekih nesuglasica oko religije.

Ali, ni priču oko uloge Srpske pravoslavne crkve čini mi se da još nismo završili. Genocid u Srebrenici desio se uz blagoslov SPC-a, i tu ste sasvim jasni, nedvosmisleni i isključivi!

Jesam, ali iako je SPC bila dio tog agresivnog i genocidnog stroja, genocid i agresija koji su planirani i izvršeni iz Srbije bili su vrlo racionalan vojno-politički, a ne vjerski plan. Krajnji cilj agresije, ubijanja i protjerivanja nesrpskog stanovništva, kao i samog genocida, bio je stvaranje Velike Srbije, najprije kroz razne takozvane „SAO-e“ i „srpske republike“, a potom kroz teritorijalno spajanje tih zločinima kreiranih srpskih Lebensrauma sa Srbijom. Bošnjaci Srebrenice i Podrinja su pobijeni ne zato što su bili muslimani (isto bi prošli da su bili i katolici ili budisti), nego zato što su bili bitan, tj. brojčano najveći i autohtoni narod u tom dijelu BiH te se kao takvi nisu uklapali u plan stvaranja Velike Srbije. Zato Bošnjaci, i Islamska zajednica, ne smiju upasti u tu religijsku zamku i pretvoriti Srebrenicu u neko muslimansko svetište. To mezarje jeste i formalno dio države Bosne i Hercegovine, dakle izuzeto je iz entiteta Republika Srpska, i tu se treba državnost BiH podići na najvišu razinu i proširiti do Drine. Jer Bosna je do Drine, barem u tom dijelu Podrinja, a uzvodno od Srebrenice je Bosna s obje strane Drine. Tamo, dakle, treba biti što više Bosne. I Republike Bosne i Hercegovine. I Bosne Srebrene. I one Bosne prkosne od sna. Jer povijest Bosne ne postoji bez povijesti Srebrenice, ali i obrnuto. Samo tako ćemo žrtvama genocida iskazati svoje puno poštovanje i ne dozvoliti da Srebrenica postane neko “tursko groblje“ u Velikoj Srbiji. Ovo je utoliko važnije i stoga što SPC nastavlja promicati tezu o genocidu kao vjerskom sukobu pa je iznad Memorijalnog centra u Potočarima, na jednoj pustoj livadi u čijoj blizini ne živi niti jedan pravoslavni vjernik, dala sagraditi pravoslavnu crkvu. Taman kad bi SPC napravila još jednu repliku Gračanice, kao što to čini diljem etnički očišćenog teritorija u BiH krivotvoreći povijest, to nikada ne može promijeniti karakter rata, niti zločina svih zločina kojeg je blagoslovila. To će ostati zauvijek zabilježeno, osuđeno i arhivirano. O Srebrenici će se učiti iz ladica arhiva Haškog tribunala, a Srebrenica je prevelika za bilo kakvu vjersku ladicu.

Hipotetički govoreći, dakle da je bilo onako kako nije bilo, Vi biste, po abecednom redu, u Potočarima, bili „negdje odmah između Hamdije i Hasana“ Halilovića. Znam, zvuči ovo strašno, ali u to što ste napisali može se uvjeriti svako ko pročita Vašu knjigu. Kao i u to da Vas „nekada obuzme sramota što ste živi“! Na koji način se, čovjek koji je, eto, igrom slučaja preživio, nosi s tim?

Jeste, osjetim stid kada stanem ispred svih onih imena u Potočarima. Tu je izlistan cijeli moj zavičaj, moja rodbina, moji školski drugovi. Nosim se s tim tako što ću govoriti i pisati o svom rođaku Hamdiji Haliloviću, doktoru medicine, koji je imao 28 godina kada je ubijen, ili o njegovom kolegi, mojem drugom rođaku dr. Husi Haliloviću, koji nije preživio Srebrenicu, ali i malom Dini, koji nije stigao postati ništa osim ratne statistike, jer je s nepunih petnaest godina otrgnut iz ruku svoje majke Rahime u Potočarima, i potom strijeljan. Tijelo mu je puno godina kasnije pronađeno u masovnoj grobnici kod Zvornika. Na sebi je još imao jeans jaknu i ruke svezane žicom. Dinin otac, a moj amidžić, Džemaludin, kao i Dinin amidža Senahid i djed Husein, također su zauvijek ostali u Srebrenici. Uz njih tu je i moj drugi amidža Nazif Halilović, njegov sin Sabrija, tetić Fakir, moj jedini daidža Avdija Zukanović… S tim ljudima ja sam dijelio i više od zajedničkih gena. Mi smo bili obitelj, pripadali smo jedni drugima. Ima u Potočarima izlistan i skoro cijeli moj razred iz osnovne škole: odlikaš Fahrudin Avdić, fudbaler Dahmo Uzunović Fićo i njegov otac Amil, odlikaši Džemo i Ševal Aljkanović, također sa svojim očevima. Tu je i moj drug iz prvog razreda osnovne Saib Ibrahimović, i njegov otac Sakib. Sa Saibom sam dijelio svoju prvu đačku klupu i u njegovoj kući sam prvi put prespavao jednog vikenda 1977. godine. Saib je imao narančastu kosu i bio je sin jedinac.

U knjizi se obraćate časnom Ljubi i njegovim kolegama sa srbijanskog portala Peščanik. Spominjete Nesiba i Nadu, „veterana studentskih domova u Beogradu“ i njegovu ljubav iz studentskih dana. Po završetku studija, on, sociolog, vratio se u Srebrenicu. Zajedno s Nadom. Dobili su, nekoliko godina prije rata, sina Omera. Nesib je ubijen u genocidu.

Da, izgleda što je zlo veće, to su i svjetliji primjeri onih koji protiv zla sjaje svojim otporom, humanošću, hrabrošću. Takvi su bili i ostali Ljubomir Živkov, pokojni Srđa Popović, Svetlana Lukić, Petar Luković, Rade Radovanović… Njihovo odbijanje da šute o zločinima koji su činjeni od strane i u ime Srba moralni su kompas koji nas upućuje kako nikada ne smijemo generalizirati i četničke zločine nazivati zločinima svih Srba. Rekao sam na promociji svoje knjige prošle godine: pisati o Srebrenici ne znači pisati protiv Srba. Zato ja inzistiram na terminu četnici. Ne postoje dobri i loši četnici: četnici su oličenje zla i fašizma, oni su pravoslavni Ku Klux Klan, čija himna „ubit ćemo, zaklat ćemo“ sve govori. Ali postoje dobri i loši Srbi, kao što je to slučaj sa bilo kojim drugim narodima i kolektivitetima. Četnici nisu ubijali samo Bošnjake, Hrvate, Albance, nego i ljude poput Ljube i ovih gore nabrojanih, ili časne pojedince koji su odbili aminovati četničke zločine, kao što je to bio, naprimjer, Miodrag Šušnica, otac mog druga Srđana, ubijen u Banja Luci 1992. godine. U genocidu u Srebrenici su ubijeni i mnogi Bošnjaci, kao i onih nekoliko katolika, koji su bili krvno, to jest, rodbinski vezani sa Srbima. Snaha mog daidže Avdije i majka njegove unuke je bila Srpkinja. Moj daidža je odvojen u Potočarima i ubijen. Tako je završio i moj rođak Nesib, kao i njegov otac Mehmed i brat Sabit.

A Nesibova supruga, dakle Vaša snaha Nada je, zajedno sa mnogim ženama i djecom, napustila Srebrenicu neposredno prije početka rata.

Da, ali Nada i njen sin Omer su također izgubili obitelj u Srebrenici. Osobno poznajem barem desetak takozvanih miješanih obitelji, s kojima sam bio rodbinski vezan, a koje su na ovaj način razorene. Dakle, postoje srebreničke udovice, supruge, majke i snahe koje se zovu Nada, Stana, Danijela, Branka, Barbara i čiji najbliži su pobijeni u Srebreničkom genocidu. Ovo ne umanjuje činjenicu da je genocid imao za cilj uništenje Bošnjaka Podrinja. Naprotiv, poput uništenja Židova u Holokaustu, zločinci u Srebrenici nisu priznavali nikakve nijanse među svojim žrtvama Bošnjacima. Njihov cilj je bio uništiti ih kao kolektivitet, kao narod. Ubijani su i oni koji su nosili prepoznatljive muslimanske francuzice na glavama, kao oni gologlavi, sa šeširima, kačketima, kratkim i dugim kosama. Ubijani su oni koji su bili iskreni vjernici muslimani, kao i oni koji su bili agnostici, ateisti, ljevičari, bivši članovi SKJ, oni koji su bili oženjeni Srpkinjama ili bili izmiješani po raznim etničkim osnovama. Čuo sam kako je moj rođak Asim Halilović, koji je tada bio u nekim šezdesetim godinama, 10. srpnja 1995. u Potočare došao u svojoj ispeglanoj radnoj, portirskoj uniformi, na kojoj je ćirilicom pisalo “Obezbeđenje“, jer Asim je prije rata radio kao portir u nekoj tvornici u Bajinoj Bašti, u Srbiji. Nije zaboravio staviti ni portirsku titovku sa zvijezdom na glavu. Vjerojatno se nadao kako će ga ta portirska uniforma nekako zaštiti. Nije ga zaštitila. Asim, njegov brat Jusuf i sva četiri Asimova sina su ubijeni u Srebrenici.

Nakon što su pročitali tekst na Peščaniku, javili su Vam se Nada i Omer, iz njenog rodnog Vukovara. Dakle, Srebrenica i Vukovar! Život zna biti „tragično ironičan, nemilosrdan“, ali i budi NADU da će se ljudske riječi, ipak i nakon svega, uvijek čuti jako, i negdje u daljinama.

Da, Srebrenica i Vukovar nisu izgleda samo povezani po zločinima, zločincima i njihovim planovima, nego i po preživjelima, barem njih dvoje, Nadom i Omerom, koji su će zauvijek ostati žigosani onim što ova mjesta simboliziraju. Naravno, bilo je i ostalo tu mnogo drugih ljudskih veza, a spomenuo bih sarajevskog studenta Sinišu Glavaševića, koji je do kraja, iz Vukovara pred pokolj, preko radio valova slao vapaje za pomoć. Takve vapaje je četiri godine kasnije u eter odašiljao i Nino Ćatić s Radio Srebrenice. I Siniša i Nino, dva pjesnika i dva ratna novinara, brutalno su ubijeni po padu njihovih opkoljenih gradova, a njihova su tijela bačena u masovne grobnice. Njihove ubojice su nosili iste odore, kao što su bili isti i zločinački ciljevi kojima su bili vođeni. Ja uvijek govorim kako su Vukovar i Srebrenice dvije epizode jedne tragične priče. Da su zločinci zaustavljeni u Vukovaru 1991., Srebrenica se vjerojatno ne bi desila. Sinišine i Ninine riječi još dopiru iz daljina, iz tako dalekih i tako bliskih 1991. i 1995., i njihove posljednje riječi i poruke ne smijemo nikada prestati slušati.

Žestoko ste zamjerili bosanskohercegovačkom književniku i profesoru Dževadu Karahasanu, jer je jednom prilikom kategorično odbio mogućnost poređenja Radovana Karadžića i Adolfa Hitlera, zbog toga što je „Karadžić bio liječnik, i to ne loš liječnik, ali je bio izmanipuliran od strane onih koji su stajali iza njega“. Je li on ikada reagirao?

Dodao je “veliki pisac“ u tom intervju u Frankfurter Allgemeine Zeitungu (FAZ) i ovo: Karadzic hatte das Unglück, sich in einem Augenblick einer tiefen historischen Umwälzung eine allzu schwere Bürde aufgeladen zu haben. Ich glaube, kaum ein Mensch wäre imstande gewesen, an seiner Stelle in dieser Zeit wesentlich anders zu handeln. Dakle, Karahasan tvrdi kako je Karadžić „imao nesreću u jednom trenutku duboke povijesne prekretnice preuzeti težak teret na sebe“, te dodaje „vjerujem kako nijedan drugi čovjek na njegovom mjestu u tim vremenima ne bi bitno drugačije postupio“. Ovo nije izrekao Dobrica Ćosić, niti Matija Bećković, a ni Emir Kusturica, nego čovjek koji je danas predsjednik Društva pisaca BiH. Prvo, ovo što je Karahasan izgovorio je potpuna glupost, a njegovim riječima je bio zatečen i sam novinar FAZ-a. Karahasan bi morao znati, kao što to znademo i Vi i ja, i kao što to potvrdiše i one sudije u Haagu, kako Karadžić nije bio nikakva žrtva nesretnih okolnosti i svakoga je trenutka mogao zaustaviti zlo kojim je upravljao. Međutim, ostavimo ratnog zločinca Karadžića po strani, ove su riječi Karahasanove i o njemu govore. Kada sam, zajedno s našom poetesom Feridom Duraković, p(r)ozvao “velikog pisca“ da nam objasni što je mislio reći ovim riječima, umjesto polemičnog odgovora u magazinu BH Dani, on je na stranicama Dnevnog avaza sebe senzacionalistički proglasio „žrtvom sarajevske hajke“. Karahasan je tada, kao i ranije, bio samo žrtva svojega kukavičluka, istog onog kukavičluka zbog kojega je, u najboljim godinama i kao vojni obveznik, iz opkoljenog Sarajeva pobjegao 1993., ostavljajući svoje studente i svoje sugrađane na milost “nesretnome“ Karadžiću, koji je “bio dobar doktor i ne tako loš pjesnik“ – a tek kakav majstor za genocid! Karahasan je imao ljudsku, moralnu, građansku i profesionalnu odgovornost ostati u Sarajevu sa svojim studentima, kao što su to učinili desetine i stotine drugih sarajevskih profesora i pisaca. Da je ostao, sigurno bi imao bolji uvid u Karadžićeva djela.

„Putniče, ako nekad zalutaš među potočarske mezare i osjetiš stid jednog nišana sa strane, bit će to stid Senadov, stid što je živio u vremenima bestidnim. Postidi se i ti“, napisali ste u tekstu za beogradski Danas, koji je objavljen na dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici. Senad se prezivao Sulejmanović, i još je jedan Vaš rođak kojeg ste ukopali u Potočarima…

Da, Srebrenica je sramota cijeloga čovječanstva. Nišani u Potočarima nas trebaju na to podsjećati. Među tih više od 7000 nišana jedan je Senadov, u gornjem je lijevom dijelu mezarja, blizu onog nišana s križom. (Ispod tog nišana s križom je katolik, Srebreničanin Rudolf Hren.) Senad je bio obziran, stidljiv, povučen. Imao je sve one osobine koje krase skromne, nenametljive mladiće. Prošle godine sam se, na dženazi u Potočarima, opet susreo s njegovih ocem, mojim rođakom Salihom. Salih je već odavno daleko najstariji u našoj široj rodbini, ima preko devedeset godina, preživio je Srebrenicu. Kaže mi Salih svojim usahlim obrazima: “Bio sad gore kod mog Senada. Rekao sam mu, sine, vjerojatno ti više neću moći dolaziti. Halali mi.“ Što reći takvom čovjeku na takve riječi? Kako opisati Salihovu Srebrenicu? Kako zaboraviti njegov posljednji oproštaj sa ubijenim sinom?

Ništa. Nikako. Pa onda opet – nikako.

(Journal Zagreb)