Čuvajmo Srebrenicu

Hasan Hasanović je ‘95. preživio put smrti: I ako odemo u Ameriku, Australiju, moramo živjeti s tim (FOTO)

Mnogi su na tom putu izgubili živote. Hasan, u to vrijeme 19-godišnjak, tih dana ostao je bez oca Aziza i brata blizanca Huseina.

On je danas kustos u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, i za Anadolu Agency (AA) se prisjetio šest dana koje je proveo u šumama sa ostalim Srebreničanima. Sve je, kako kaže, počelo 10. jula, dan prije pada Srebrenice.

– Bio sam ispred zgrade u kojoj sam živio i vidim rijeka ljudi bježi prema kraju grada i govore: Pada Srebrenica. Ja u strahu i bez ičega, nisam smio da se vratim na deveti sprat gdje sam živio da vidim svoje roditelje i braću nego sam se pridružio masi ljudi koja je bježala prema kraju grada. Nisam mogao vjerovati. Isto k'o da mi se ruši cijeli svijet i prve su mi misli bile: Pa ovo je Sudnji dan na ovom svijetu. Mi ne znamo kako će izgledati Sudnji dan na onom svijetu… Vidite kako mlađi gaze preko starijih. Tu su i konji i krave…Nastao je stampedo gdje su ljudi vrištali, opšti haos – ispričao je Hasan.

Zbjeg prvo krenuo ka Žepi…

Popodne su stigli i njegovi članovi porodice i otišli su do stana jednog rođaka i tu su čekali, kaže Hasan, jer su bili najavljeni zračni udari NATO-a.

– Tu smo prenoćili. Bio sam u sobi sa dva rođaka koji su mislili da spavam i pričali su među sobom. Govorili su da je bolje za njih da idu u Potočare ako sutradan padne Srebrenica. Da tamo imaju veću šansu da prežive, da će možda holandski bataljon štititi narod, a da manju šansu za preživljavanje imaju ako budu išli kroz šume – prisjeća se Hasan.

Bilo mu je jasno da su njegovi rođaci donijeli odluku… Sutradan je Srebrenica pala.

– Nisam imao čak vremena da se oprostim od majke, mlađeg brata, djeda, nene… Odmah smo krenuli prema šumi. Moja grupa je prvo krenula prema Žepi. Počeli su da granatiraju i čuli smo da je, navodno, i Žepa pala, pa smo se okrenuli prema Buljimu. Došli smo tamo i tu sam našao oca, brata blizanca i dajdžu. Čekali smo – ispričao je Hasan za AA.

U rano jutro 12. jula je počelo pucanje, granatiranje i svi su se razbježali. Hasan kaže da od tada više nije vidio oca, brata niti dajdžu.

– Kada je malo prestalo da puca, krenuli smo naprijed. Vidiš da ljudi kao treba da idu u koloni, jedan za drugim, a vidim da neki ljudi to ne poštuju i idu naprijed. Nešto mi je govorilo da i ja to treba da uradim i da se domognem čela kolone. Nešto unutra mi je govorilo “ako se domogneš čela kolone, preživjet ćeš“. Mislim da mi je to spasilo život. Zaobilazio sam ljude koji su bili u toj koloni, koja je išla sporo – istakao je Hasan.

Nakon nekog vremena kaže da su došli su do jedne livade gdje je kolona bila prekinuta, a po livadi je pucano tako da su morali u grupama pretrčavati. Oni koji su bivali pogođeni, ostajali su, a ostali su nastavljali dalje, priča Hasan.

Rane na stopalima

– Sreća da smo ja i momci sa kojima sam trčao uspjeli pretrčati livadu i bacilli smo se u neki kanal. Nastavili smo dalje. Kako smo išli čujem pucnje i ti se pucnji približavaju i pogađaju obližnje drveće. Mislio sam da su toliko blizu i toliko sam se uplašio da sam izgubio svu snagu. Bacio sam ruksak, jaknu, sve je bilo toliko teško. Tada sam se sjetio svog bolesnog djeda koji je govorio: Teška mi haljinka na meni. Uvijek mi je to bilo čudno, kako mu može biti košulja teška, a tada je meni bila teška. Neki su mi momci dali šećera sa vodom i to mi je vratilo snagu. Taj 12. juli smo čitav dan pješačili – ispričao je Hasan.

Prisjetio se i ranog jutra 13. jula 1995. Bilo je još mračno i, kako kaže, hodao je i spavao istovremeno. Neko ga je udario u rame i rekao da stane jer ide tenk koji njega nije vidio jer je bio mrak, prisjeća se hasan i objašnjava kako su prešli rijeku Jadar nakon čega je morao zamotati stopala koja su se pretvorila u bijelu masu.

– Htio sam da malo čučnem i zaspim, ali mi je jedan čovjek rekao da to ne radim, jer ako zaspim neću se moći probuditi i naći će me onda oni – prisjeća se Hasan teških julskih dana kada je pokušavao doći do Tuzle koja je bila pod kontrolom Armije RBiH.

Popeli su se na najvišu planinu Udrč, koja je visoka više od 1.000 metara. Čekali su da im se priključi što više ljudi kako bi nastavili dalje prema Tuzli. U pozadini su čuli pucnje, ali nisu znali šta se dešava. Sa 13. na 14. juli krenuli su prema zvorničkoj Kamenici i držali su se za ruke jer je bio totalni mrak. Ujutro 14. jula su se krili po potocima kada su osjetili miris plina. Ljudi su govorili da je srpska vojska koristila bojne otrove, priča Hasan, i navodi da je vidio ljude koji su halucinirali, vrištali i bilo ih je nemoguće smiriti. Priviđala im se hrana, porodica, predavali su se neprijateljima i odvodili ljude da se predaju što je stvaralo veliku paniku.

Hasan kaže da su dan kasnije bili na putu prema Snagovu. Morali su biti tihi…

– Neko je rekao da je neprijatelj blizu i da moramo da ćutimo. Zatim čujem glasove neprijateljskih vojnika koji govore taj ratni poklilč “ura”. Učinilo mi se da su u pitanju hiljade glasova. Prepao sam se jer čovjek odmah razmišlja šta će ti uraditi. Hoće li vas ubiti, mučiti ako vas zarobe…Te stvari su prolazile kroz misli mnogih ljudi – prisjetio se Hasan.

Na nekih 100 metara od njih vidila se vatra iz oružja koje je pucalo po njima.

 

– Puzali smo jedno vrijeme, nakon nekog vremena smo se digli na noge, i nakon nekog vremena vidim na lijevoj strani vatra. Znao sam da je to iz nekog artiljerijskog oružja. Liježem na tlo. Ispred mene, na nekih pet-šest metara, dječak, nije imao više od 15 godina. Bio je pogođen u stopalo i otpalo je. Vrištao je, jaukao. Iza njega su bile dvije kuće. Samo sam sebi govorio da moram doći do kuća jer ću tako preživjeti – ispričao je Hasan.

Naveče, 15. jula, krenuli su dalje. Bili su u nekom potoku i tada je počela kiša.

Dolazak na slobodnu teritoriju

– Naložili smo vatru, a ja sam htio da uđem u nju. Imao sam samo majicu. Duž cijelog puta do Tuzle sa obje strane su bile gomile odjeće. Kada je ljudima tokom dana bilo vruće skidali su odjeću i ostavljali je. Vidio sam neki džemper i obukao ga. Sutradan, 16. jula, približavali smo se Nezuku – kazao je Hasan.

Nakon nekog vremena, došli su blizu Baljkovice, gdje je bio položaj vojske RS-a i njihova posljednja prepreka da dođu na slobodnu teritoriju. Tu su se krili nekoliko sati čekajući da prestane pucnjava. Kaže, na kraju im je neko reko da mogu proći.

– Prolazeći kroz Baljkovicu vidio sam uništene transportere, tenkove. Još je pucalo. Došli smo do prvog sela na slobodnoj teritoriji i tada postaje jasno da ste preživjeli. Preživjeli ste pakao, i u tom trenutku ne možeš da vjeruješ. Ne možeš da sabereš misli… Lokano stanovništvo je donosilo mnogo hrane, pića. Mislim da su donosili sve što su imali u kućama, bilo je nevjerovatno. Ne sjećam se da sam nešto jeo, moguće je da sam nešto pio – prisjeća se Hasan najtežih dana prije 20 godina.

Predveče su došli kamioni i autobusi po preživjele Srebreničane i on se sa ostalima popeo na kamion koji ih je odvezao u neku školu u kojoj su spavali.

– Ujutro vidim da se oni koji su sa mnom preživjeli penju u autobus i idu nekuda. Ja nisam znao gdje ću. Nisam znao je li iko od moje porodice preživio. Popeo sam se na kamion. Zaspao sam, a vozač me probudio. Vidim veliki grad, znao sam da je to Tuzla. Na jednoj stanici su nas čekale žene iz Srebrenice. Bio sam pocijepan, pitale su me da li sam vidio nekoga od njihovih. Nisam im mogao reći ništa jer nisam poznavao njihove muževe, braću, sinove…- ispričao je Hasan.

Tu ga je gledala jedna gospođa i pitala ima li gdje da ide. Odvela ga je svojoj kući u kojoj je bio oko sedam dana. Poslije je čuo da su izbjeglice na tuzlanskom aerodromu… Tu je u ogromnom izbjegličkom naselju našao majku, mlađeg brata, djeda i nenu.

Susret sa porodicom na aerodromu

– Tu smo bili oko mjesec i po, nakon čega su nas razmjestili po različitim općinama. Trebalo je mnogo godina da saznam za sudbinu oca, brata i dajdže – ispričao je Hasan.

On je 2003. godine sahranio oca Aziza u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima, 2005. brata blizanca, a kasnije i dajdžu.

– Otac je pronađen u Kamenici, a brat na Snagovu. Kako sam čitao neke dokumente, ljudi koji su pronađeni u grobnici sa njim su ubijeni u Pilici gdje je ubijeno 500 ljudi. Mi, koji smo preživjeli genocid u Srebrenici, živimo sa tim svaki dan. Mi se ne možemo riješiti tih misli i slika. I ako odemo u Ameriku, Australiju, moramo živjeti s tim – istakao je Hasan.

Nakon što je diplomirao vratio se u Potočare da radi u Memorijalnom centru. Kako kaže, radeći tu nastoji svoju, ali i priče drugih Srebreničana prenijeti ljudima koji dolaze da posjete ovaj grad, simbol stradanja jednog naroda.

(Faktor.ba; Foto: Anadolu Agency)