Čuvajmo Srebrenicu

HASAN HASANOVIĆ: „Da li sam živ, ili sam već odavno umro?“

Kada pero ispisuje teške sudbine iz jula mjeseca 1995. godine i njemu nije lahko… Nekada zaškripi, nekada drhtajem ispisuje bol i tugu, nekada britko piše o nepravdi prema bošnjačkim insanima, a nekada zašuti i ne može ni jednu riječ da prozbori. Vjerujete, nije lahko mome peru sa mnom – a i meni sa njim.

 

 

Autorica: Ramzija Kanurić-Oraščanin

 

Često zajedno se uputimo srebreničkim stradanjima, kao i ovaj put… Ostavljam svoje pero da nastavi dalje svoj naum na putu krvavom sa mojom sjenkom koja ga vjerno i vječno prati… Žega je, tog krvavog jula 1995. godine, udarala sa neba po njihovim iznemoglim tijelima i sudbinama krvavim. Da li je i žega morala biti dio njihova bola? Zašto nije malo ohanila i umorne putnike bez povratka pomilovala lahorom i tako ih bar malo smirene ispraćala na počinak? Ali, svi belaji sručiše se na tog izmorenog, gladnog i ponosnog bošnjačkog insana! Počev od gladi, koja se odrazila na njihovim izboranim, uvehlim licima, pa sve do smrti koja ih je pratila tih sumornih, julskih, dana. Ovih dana, dok tužnim slikama okvire pravim, u meni duša podrhtava, oči se crvene i podbuhle od vrelih julskih suza, koje brazdu bola na mome blijedom licu ucrtaše, a želja za pravdom i istinom neda mi oka sklopiti. Bože, koliko noći budno pratim svaki njihov umorni korak, ne želeći snom da prekinem njihove krvave sudbine, ne želeći da spavam, da se umirim, jer oni vječno spavaju za nas sviju. Šta ako svi zaspemo i istinu zaboravimo? Šta ako lijepim ovozemaljskim slikama potisnemo krvave naše stvarnosti? Šta ako nijemi ostanemo na njihove posljednje molbe? Ne!… Nikada to nesmijemo! Budimo insani, budimo Bošnjaci i ostanimo budni za sva vremena…! Da bih svijetu pokazala kako treba biti trezven jedan Bošnjak, upravo ću i ispisati jednu tužnu sudbinu nad kojom se trebamo svi zamisliti…!? On… Hasan Hasanović u cvijetu mladosti prolazi sve golgote. Belaji svi nisu ga zaobišli… Nije mu bilo lahko, ali nikada ne želi ostati nijem, ostati slijep, ostati ravnodušan i da svijet uskratiti za istinu bolnu… Zato, njegova sudbina treba da zastane u svakom insanu, treba da se prenosi generacijama i da nikada ne ode u zaborav! U ovim julskim, vrelim danima, dok Srebrenica padinama ječi i ja se smjestih u Hasanov pogled. Osjetim i njegovu prošlost i njegovu sadašnjost i pitam se; „Koliko boli i tuge skrivaju njegove oči“? Kako od suza, koje potocima teku, može i gledati na njih? Kako, svakog 11. jula u godini, smogne snage i obliva suzama nišane bijele? Kako može crnom zemljom teške korake praviti? I dalje gledam ovog sabranog i pomalo tihog insana… Svoju tužnu, julsku, priču naš Hasan započinje s’ pogledom u daleka prostranstva, prekrivena zelenim šumama i gorama i stazom boli i gorčine duboke… U njegov tužni pogled utonu julska stvarnost i započe nijemo, a glasno odmotavati „dugometražni film“ egzodusa podrinjskog naroda, toga krvavog juna 1993. godine: „Gledam svoga babu Sejfu, koji sa 43 godine života polahko odlazi. Ovaj skrušeni insan, nikom ništa skrivio nije, već zbog imena njegova ogladniše ga dušmani i gladan ode sa ovog Dunjaluka“. Njegovi sinovi morali su sa ovom tužnom slikom krenuti dalje kroz život… Nakon dvije godine pune, od preseljenja njihovog babe Sejfe na Ahiret, Hasan se razdvaja od supruge Hajrete i njihovog 14-mjesečnog sina Harisa, sa pitanjem; „Da li će ih ikada više vidjeti?“. Supruga mu sa maksumom odlazi u kamp UN-a u Potočare, dok Hasan sa zadnjim njihovim slikama, u zamućenom pogledu i gladan i žedan, krenuo je umornom dušom, teškim koracima da se probija šumskim, krvavim, putevima ka slobodi. Ponovo, ko zna po koji put, bujica sjećanja preplavi Hasana na taj prokleti, krvavi juli: „Pješačio sam… i pješačio…, a kao da stojim na jednom mjestu. U toj sporoj prolaznosti vremena susreo sam braću; Hasiba (20) i Hajru (18), ali su mi često nestajali iz moga pogleda zbog komešanja od učestalih grnatiranja „Vojske Republike Srpske“ po nedužnoj „koloni spasa“ koja je bježala na sve strane, a ni sami nisu znali kuda trebaju ići. Njih oko 15.000 dječaka i muškaraca, te mali broj djevojaka i žena, našlo se na vjetrometini njihovog zvjerstva, zločina i nemorala. Nismo više osjećali ni strah od smrti, ustvari, nismo ni imali osjećaje više. Oni su sve ubili u nama, osim još ono malo nade koja je polahko tinjala u nama. Sutradan, 12. jula, kad smo najzad stali da malo dušu povratimo i skrhana tijela odmorimo, prilazi mi komšija Osmo Osmanović. Još dijete je bio sa nepunih trinaest godina i reče mi da mi je brat Hajro ubijen i pokaza mi put i odvede me do tog mjesta“. Nešto ga jako stegnu u grlu, koluta očima vodenim, iz kojih izviruje tuga, pa sjetno nastavi: „Protiv-avionski mitraljez sasuo je smrtonosne hice i usmrtio moga brata Hajru, komšiju Nazifa Gušića koji je za ruku držao mrtvog sina Merseda i još tri muškaraca. Nije se imalo vremena za žaliti, a suze su već odavno presahnule. Srce me steglo, gledam brata na zemlji pokošenog. Plačem, a suza nemam… Smognem snagu i preokrenem brata svog na trbuh, da bar malo zaklonim njegovo fino lice od zvijeri, ušuškam ih granjem i produžim dalje. Osvrnuh se još jednom na hrpu granja ispod koje ostade moj Hajro sa prijateljima, da snivaju nedosanjane snove. Svaku minutu ljudi su ginuli, ranjenici na sve strane, bez dijelova tijela, prepolovljeni i sve te slike su ubile sudionike ovog „marša spasa“, koji su čekali da i njih pogodi takva sudbina. Teško je bilo sakriti se od takvog zločina. Jer, oni su dobro znali ciljati, a mi smo bili pokretna meta koju su pratili u stopu i naslađivali se našim odlascima i zaleđenim pogledima naših najmilijih“, sjeća se Hasan, a potom se brzo nadoveza na dalji tok ovog smrtonosnog marša: „Odjednom, nađoh se izgubljenim u šumi i narednih dana lutao sam bez cilja i imao priliku da se suočim, oči u oči, sa zločincima. Ali sam uvijek, u zadnji tren, uspijevao da izbjegnem njihov pogled… Gledao sam i išao naprijed u jedinoj želji da se probijem do Udrča, kojeg sam u mirnim vremenima posmatrao svakog dana iz Likara, svoga rodnog sela. Ali nepoznavanje sela i smanjena bistrina moga uma dovodila me je do toga da sam se stalno vrtio u krug. Da me neki režiser pratio iz prikrajka, sigurno bi to bila najbolje odigrana rola nekog horor filma. Još i danas mi u ušima odzvanja odurni ženski glas – kako nam psuje balijsku majku i poziva na mirnu predaju. U predjelu Kamenice, koja je postala i kamena i stamena, zbog hiljade bošnjačkih tijela, koja su ležala po stazama sa dušama lebdećim iznad njih. Prizori, na koje sam nailazio, ubijali su i bez njihovih metaka… Neki su bili živi i u ranama teškim dozivali u pomoć… Nisam im mogao pomoći, morao sam dalje probijati se kroz paklene sudbine. Nailazim i na „pokošene bijele ljiljane“, njih 20, ležali su po zelenim prostranstvima u malom mjestu Đugum, koje su streljali zločinci…“. Slike i dalje prate krvave događaje, kao i onog krvavog jula, sjeća se Hasan i nastavlja: „Jedan mlađi muškarac sjedio je na školskoj stolici, a na sebi je imao mini-suknju, iskopanih očiju i rasporenih obraza zakačenih za uši i odsječenog polnog organa. Dok sam odlazio čuo sam njegov nerazgovjetan govor i molbu za pomoć koju su čuli još stotinjak svjedoka koji su i danas živi. Od tog prizora nisam znao ni kuda idem, ni da li sam živ, ili sam već oodavno umro. Lutao sam satima u takvom nesvjesnom stanju i odjednom sam ispred sebe „prigrlio“ Udrč, tog krvavog 12. jula… U koloni napaćenih ljudi sreo sam i brata Hasiba, kojeg sam, opet, izgubio iz vida od umora i djelovanja bojnih otrova s’ kojima je bila zagađena rijeka Jadar iz koje smo vodu pili i zbog svega toga spustih svoje umorne kapke i zadrijemao sam malo. Kada me poslije nekoliko sati neko probudi, kolona je već bila prošla pokraj moga umora i moje ravnodušnosti. Ali, moralo se za njima krenuti. Stigao je, a ni sam nije znao kako je došao do Liplja, kod Zvornika i tu sam ponovo sreo svoga brata Hasiba, u noći sa 14. na 15. juli.“. Sjeća se – dok je šumama i stazama prolazio i Kelime-i šehadet učio – da je nailazio na mnoge neprijateljske zasjede, da je zapinjao i pogledima i teškim koracima za stotine mrtvih i ranjenih, da je u jednom voćnjaku u Snagovu, potrbuške ležalo šest obezglavljenih Bošnjaka. Sjeća se i da je sam sa sobom razgovarao: „Zašto koračam dalje, kada me ista sudbina čeka? Nisam više ništa osjećao i bilo mi je svejedno da li ću umrijeti? Jedina želja mi je bila da se bar Hasib izvuče i ostane živ i jednog dana ispriča sve ove teške sudbine! Brinuo sam se za njega! Od tog momenta kad smo se sreli, držao sam ga za ruku i zakleo se da ga neću nikada puštati od sebe. Na Križevačkim njivama, 16. jula, rano ujutro, dok se još nije ni razdanilo, ušli smo u minsko polje. Bilo je mrtvih i ranjenih. Čuo sam i prepoznao komšiju Admira Garaljevića, kako me povrijeđen doziva i moli za pomoć. Uspio sam onako izbezumljen da mu previjem rane krpama koje su bile pri ruci i odvukao ga sa ovoga mjesta. Brzo sam se vratio i hodao od jednog do drugog, okretao mrtve u želji da prepoznam poginule. Odjednom ugledah Musu i Belog, dragi mladići sa 19 godina, kako mirnih tijela bez duše leže na zemlji. U njihovoj blizini bio je i treći momak, dozivao je u pomoć, ali nisam prepoznao o kome se radi. Samo sam razaznao da želi da ga mekahnim rukama dodirujem i da mu ne tresem tijelo, a mračnom zorom napipao sam nešto mokro, toplo i sluzavo. Nisam ni slutio da sam bratu stavio ruku u trbuh. Drhtavim glasom i sav izgubljen, upitao sam ga – „da li može hodati“ i podigao ga na noge, ali upravo tada nas je ponovo zasula kiša neprijateljskih metaka. Smogao sam i posljednji trunak snage… I njega i Admira odvukao sam do obližnjeg potoka, gdje su bili dr. Ilijaz Pilav i dr. Fatima Klempić-Dautbašić. Samo sam čekao šta će mi ovi doktori reči u kojima sam vidio spas svoga brata. Doktor Pilav je odmahivao glavom i konstaovao da mome Hasibu ne može pomoći ni najčuvenija bolnica sa dobro opremljenom operacionom salom i da će njegov Hasib za nekoliko minuta otići sa ovoga svijeta. U glavi mi je bio košmar… i čuo sam isprekidane Hasibove riječi da odlazim, da ga ostavim, jer ionako nema mu spasa… Neka bar ja spasim živu glavu…“. Hasan nije želio ni pomisliti da ostavi svog ranjenog brata i prepusti ga sudbini unaprijed znanoj. Uz pomoć komšija, momci iz Pećišta, braća Refik i Sead Šahmanović i njihov amidžić Vekaz Šahmanović, cijeli naredni dan pomogli su mi da nosim teško ranjenog Hasiba i Admira… Gazio je krvave staze sa bratom na leđima, ne osjećajući ni glad, ni žeđ, ni umor. Želio je po cijenu sebe da spasi svoga brata – bez kojeg ne bi mogao dalje… „Vidio sam odjednom svoga Hasiba kako mi maše da zastanem… Pomislih u sebi: “Sigurno želi da malo odahne i da se vode malo napije! Poželio je da mi legne u krilo i da me gleda pravo u oči“. Lagahno sam ga položio na krilo i prstima polahko prolazio po njegovoj gustoj kosi, a on mi reče: “Znaš brate, da mi je žao što više neću vidjeti tvoga sina. Žao mi je, brate i što ćeš majku našu okahariti. Polahko joj, brate, kaži… onako izdaleka! I polahko joj kaži brate- da se nisam puno patio!“ – i ovim zadnjim riječima izašla je i duša njegova. Ostao sam ukopan i skamenjen u tužnim njegovim zadnjim riječima. Nisam mogao krenuti bez njega. Nisam… pa neka i mene pogode… Nosili smo ga, a osjećao sam njegovo toplo tijelo kako se polahko hladi… Putem su mi predlagali da ga ukopamo i da se brže krećemo, ali ja nisam htio. Ostao bih sam sa njim i polahko se pomjerao metar po metar i da su drugi odustali“. Hasan je svoga mrtvog brata Hasiba na leđima nosio 20 kilometara i kaže „da mu nije bio težak, da je bio lagahan pripojen uz njegovo teško i bolno tijelo“: „Stigli smo u Nezuk, nismo bili sigurni da li su tu naši, ili zločinci – katili – dušmani. Tek kada mi je nena u dimijama i šamiji na glavi prilazila, sa sokom u ruci, ogrijalo me tužno podrinjsko sunce. Znao sam da smo na slobodi, ali se nisam mogao radovati… Više to nisam bio ja, samo moja sjenka koja je ličila na mene. Ljekari su uzeli podatke o mome bratu, a jedan ljekar se zagledao u mene i konstatovao da mi mora očistiti i previti ranu. Tada sam, tek pogledom, shvatio da sam i ja bio ranjen u nogu i da sam većinu krvave staze pješačio bos…“. Sjeća se da se, nakon nekoliko dana, susreo sa ostatkom porodice svoje u izbjegličkom kampu u Dubravama, kod Tuzle. Koliko se god radovao ovom susretu – toliko ga je isto i bolio ovaj susret. Kako reći majci krvavu istinu njihovu? Kako joj iz njedara iščupati njene sokolove; Hajru i Hasiba? Kako je ubiti – kad je već davno umrla? I to je genocid veliki! Sjećanja mu i dalje naviru praćena njegovim praznim, suznim pogledom: “U šatoru sam zatekao Admirovu majku, moju majku Neziru, te moju hanumu Hajretu i sina Harisa. Tuga je preplavila radost. Stajao sam – ni živ, ni mrtav! Da li reći istinu, ili je zaobići, pa kazati kada se ukažu bolja vremena? Hmm…, bolja vemena? Nikada bolja vremena neće pokucati na naša vrata, zato je bolje odmah pogledati istini u oči. I boriti se za ovu istinu bolnu. Rekao sam majci da sjedne pored mene, stisnuh se uz nju u suzama i drhtavim glasom prenio joj sudbinu našu; da su joj oba sina – šehidi postali…“. Nije osjećao ništa. Slijedeću sedmicu živio je kao u nekom bunilu, kao da i nije na ovom Dunjaluku… Traume i mrtva tijela njegovog naroda, za koja je zapinjao na svakom koraku krvave staze duge, ubile su ovog mladog Bošnjaka… Poslije dva i po mjeseca nesvjesnog bitisanja na ovom svijetu, to jest njegovog i Admirovog liječenja, na patologiji u Tuzli, doktor Zdenko Cihlarž, rekao mi je da mi je brat Hasib tu ležao 19 dana. Dao mi je nalaz koji i danas čuvam, u kojem razgovjetno piše da je moj rahmetli Hasib imao 9 prostrijelnih i 72 ustrijelne rane. Još je na sve to dokror dodao-da je Hasib bio zdrav i jak mladić, jer malo ko bi ovakve teške rane mogao preživjeti svega nekoliko minuta. Na pitanje: “Gdje su mu brata ukopali?, prvo je uslijedio muk… Teški muk! Potom, rekoše mu pomalo hladno-da su mu brata dok su prevozili do tuzlanske bolnice u putu izgubili njegove papire i da je najvjerovatnije ukopan na Ateističkom groblju, kao (NN) nepoznata osoba. Poželio je da, po kozna koji put, ponovo umre od ovako bolne spoznaje koju su mu tada rekli. „Nebo, zajedno sa mnom, plakalo je nad ovom istinom bolnom, koja više boli od svih istina i neistina ispred. Tijelom mi prostruji hladnoća od koje sam se treso k'o prut. Mozak se umirio, ne želeći čuti ovakvu istinu gorku. Pitao sam se: “Zar sam te, brate, nosio sve te kilometre da bi postao nepoznat? Da bi te ukopali na Ateističkom groblju? A ti, brate Bošnjače, musliman sa imanom odrastao si, a oni tebe, brate – među ateiste? O, Bože! Dokle ove nepravde nad nama? Malo nam nepravdi što nam dušman nanese, a onda i naši nepravdom linčuju po našim skrušenim tijelima? Biju po nama, tamo gdje najviše boli! Pa, gdje ćeš mi, bolan, brata u nepoznate poslati? A on krvario cijelom Bosnom našom, zajedno sa mnom? I on nikada neće biti nepoznat, dok god moj razum živi u meni!“. Poslije ovakvih borbi u meni samom, malo se smirih i razbistrih svoj um. Produžih hitro do tog groblja i ugledah jedan natpis na kojem piše: “Muškarac iz Srebrenice, br.2” i uvjerih se da, u smiraju na ovom mjestu, počiva moj rođeni brat. Nije dolazilo u obzir da svog šehida ostavim na Ateističkom groblju. I sada, dok pričam istinu ovu bolnu, ispred mene polahko traka horora se odmotava-rukama. Otkopavam crnu, bosansku, zemlju, sa prijateljima svojim, a imam osjećaj kao da lopatom idem u krvave dubine. Došao sam do same bratove glave i uvjerih se da tu u miru počiva moj Hasib. Nisam htio da ga tu ostavim, već smo ga reeshumirali i ukupoli na mezarje Borići. Mnoge godine sam obilazio njegov mezar i to 14 godina zaredom i tek 11. jula 2009. godine , ukopali smo ga u „Memorijalni centar“ u Potočarima, odmah pored brata Hajre, čije je tijelo nakon smrti prepolovljeno motornom pilom, a skeletni mu ostaci pronađeni u dvije masovne grobnice. Te iste godine ukopan je i naš daidža Vahid Kurtić, koji je pronađen bez glave. Morao sam se dugo pripremati da spustim za isti dan zajedno tri tabuta u krvavu bosansku zemlju. Tri tabuta sa tri imena; Hasib, Hajro i Vahid, koji krvlju crnu, bosansku, zemlju natopiše – samo zato što su od njih drugačije se zvali. To je bio dan koji nikada neće otići iz moga sjećanja, dan za kojeg će znati i njegov Haris i njegova kćerka Emina, koja je rođena poslije ratnih golgota, koje često vodim u dolinu Potočra i pričam im o genocidu, o historiji koju ispisaše i njihovi najmiliji, koji u bjelim redovima nišana šehidskih, u smiraju, podsjećaju na krvavi juli 1995. godine, pričam im da nikada ne smiju otići u zaborav“. Danas Hasana pogađa sva ova bolna tišina, s’ kojom se planski ignoriše genocid i stradanja širom Bosne i Hercegovine. Zato, on svome sinu i svojoj kćerki, prenosi istinu bolnu, istinu o bjelim šehidskim nišanima koje obliva krvava historija… „Nisam takav da svoju djecu učim da mrze, ali ih sigurno molim da ovu istinu prenesu svojoj djeci i da ova istina i bolna i krvava se prenosi dalje generacijama koje dolaze… Treba obilaziti sva ta stratišta, počev od Kamenice, Udrča, Kozarca, Prijedora, Višegrada, Potočara, Bosanske Krupe, Biljana, Goražda i pričati na sav glas da čuje i cijela Bosna i cijela Evropa i cijeli svijet!