Čuvajmo Srebrenicu

Hasan Nuhanović: Kako sam sa Jasmilom Žbanić pravio scenarij za film o srebreničkom genocidu

Čekao sam da Jasmila i Damir prvo snime film, a koji su snimili ljetos u Stocu i Mostaru, kako niko ne bi mogao tvrditi da sam na bilo koji način opstruisao ovaj filmski projekt. Koliko se razumijem u to, njima preostaje još postprodukcija koju rade vani (vjerovatno u Njemačkoj) i imaju namjeru da ga prikažu za 25. godišnjicu Srebreničkog genocida 2020. godine. Tekst sam dopunio nekoliko puta ovih dana, kako mi na pamet nadolaze sjećanja

Piše: Hasan NUHANOVIĆ

Nekoliko sedmica prije nego što sam potpisao ugovor s firmom “Deblokada” 2012. godine, na sastanak me je pozvao gospodin Ramiz Mehaković, šef kabineta federalnog premijera Nermina Nikšića. Saopštio mi je da postoji inicijativa Vlade Federacije BiH da se sačini tim od nekoliko autora knjiga o Srebreničkom genocidu, kao što smo Emir Suljagić i ja, te da bi član tog tima bio i Abdulah Sidran, a koji bi za zadatak imao da kreira scenarij po kojem bi se u doglednoj budućnosti snimio igrani film o Srebreničkom genocidu.

Tih dana organizovan je i sastanak na tu temu u zgradi Vlade Federacije BiH, na kojem su, pored mene, prisustvovali Emir Suljagić, ministar kulture FBiH Salmir Kaplan i šef kabineta premijera FBiH Ramiz Mehaković.

Ja sam se složio s gospodinom Mehakovićem, njegovom idejom i vizijom, pri čemu sam mu rekao da sam već dao usmeno obećanje Jasmili Žbanić da ću s njom i njenim timom raditi na filmu koji bi se bavio upravo tom istom temom, te da svoje obećanje ne mogu prekršiti iako, do tog momenta, ugovor nisam bio potpisao ni s kim, niti sam imao bilo kakve formalno-pravne obaveze prema Jasmili Žbanić i “Deblokadi”.

Gospodin Mehaković na to je rekao da nije isključeno da Vlada Federacije i nju pozove da se pridruži ovom zajedničkom projektu.

Ubrzo nakon sastanka s Mehakovićem, Suljagićem i Kaplanom, pojavio se muž Jasmile Žbanić Damir Ibrahimović s pripremljenim ugovorom, gdje je jedino nedostajao moj potpis – putem kojeg bi “Deblokada” na period od tri godine otkupila autorska prava za film po mojoj knjizi Pod zastavom UN-a – Međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici.

Potpisao sam taj ugovor, s trajanjem do 23. jula 2015. godine, a što će se sasvim slučajno podudariti s rođendanom mog ubijenog brata Muhameda Brace Nuhanovića. Moj brat ubijen je nekoliko dana prije svog 21. rođendana.

Potpis na ugovor stavili smo Damir Ibrahimović, kao direktor firme “Deblokada”, i ja, kao autor knjige.

Tada je započela moja formalna saradnja s “Deblokadom”, odnosno s Damirom Ibrahimovićem i njegovom suprugom Jasmilom Žbanić.

KAKO SE KOVAO SCENARIJ – PROJEKT “JASMILA ŽBANIĆ”

Pokušao sam da ovu priču, do daljnjega, sačuvam izvan javnog domena, ali me je taj moj pokušaj doveo do ozbiljnih psihofizičkih smetnji.

Ubrzo sam s “Deblokadom” potpisao i ugovor o djelu, u trajanju od tri mjeseca, u skladu s kojim mi je ta firma dodijelila ulogu savjetnika na scenariju.

“Deblokada” mi je usmeno ponudila ulogu koscenariste, ali sam to odbio, jer sam već u prvoj godini saradnje s Jasmilom Žbanić shvatio da njena ideja – a ona je u ovom projektu od početka imala ulogu režisera, a ubrzo nakon toga će imati ulogu i scenariste – ne ide u potpunosti linijom autentičnosti. Shvatio sam da se njena ideja o tome šta će pisati u scenariju ne podudara u potpunosti s događajima koji su se u stvarnosti odvijali jula 1995. godine.

Jasmila je, prije nego što se upustila u pisanje scenarija, pokušala angažovati nekog od vodećih holivudskih scenarista za ovaj film. Odustala je kada su joj rekli da s agentom tih scenarista u SAD-u može razgovarati tek kada priloži dokaze da na računu ima milion dolara, a što je bio minimalan iznos honorara za pisanje scenarija. S obzirom na to da nije imala milion dolara, odlučila se da scenarij piše sama, uz moju pomoć.

Svoju ulogu savjetnika na scenariju shvatio sam veoma ozbiljno, svjestan situacije u kojoj se nalazim, a moja namjera bila je da svojim doprinosom u radu na scenariju učinim sve što mogu da njegova konačna verzija za film Srebrenica bude što bliža onome što se zaista dogodilo jula 1995. godine.

U naredih nekoliko godina s Damirom Ibrahimovićem i Jasmilom Žbanić sastao sam se na desetine puta, najčešće u formi radnih sesija u njihovoj kancelariji u Sarajevu, a jednom i u Stocu. Te sesije obično su trajale po cijeli dan.

U istom periodu s Jasmilom i Damirom razmijenio sam više od 1.000 mailova u kojima sam, uglavnom, odgovarao na razne upite Jasmile Žbanić o okolnostima i brojnim detaljima vezanim za događaje u Srebrenici i oko Srebrenice jula 1995. godine, ali i za događaje nakon 1995. godine, kao što je sudski proces koji sam 2002. godine pokrenuo protiv Holandije.

Na desetine i stotine pitanja koje sam putem emaila dobijao od Jasmile Žbanić odgovarao sam detaljno, opširno, uz veliko strpljenje i ozbiljnu posvećenost zadatku koji mi je dodijeljen.

Jasmilina pitanja odnosila su se i na veoma intimne stvari koje se tiču posljednjih momenata života mojih roditelja i brata koje su oni, zajedno sa mnom, proveli u Srebrenici i u bazi holandskog UNPROFOR-a u Potočarima. Pitanja su se odnosila i na opšte okolnosti situacije koja se razvila tih dana u Srebrenici i Potočarima, na brojne informacije o ponašanju pripadnika UN-a u Srebrenici i Potočarima i pripadnika vojnih i policijskih snaga Republike Srpske te o ponašanju, preživljenim iskustvima i detaljima iz fragmenata života hiljada izbjeglica koje su se tada zatekle u Potočarima.

Kako nekome ko nije bio ondje, bila je moja dilema, najbolje dočarati tu situaciju?

Ja sam se maksimalno potrudio da tu sliku iz moje glave što vjernije i preciznije prenesem u “glavu” Jasmile Žbanić, a da je ona prenese na papir u vidu scenarija i kasnije u kadrove filma.

Pored toga što sam pružao informacije iz moje knjige i vlastitog sjećanja, Jasmili Žbanić dao sam i veći broj dokumenata koji svjedoče o događajima iz jula 1995. godine, te je upoznao s nekoliko ljudi koji su preživjeli ove događaje i zajedno s njom učestvovao u razgovoru s njima.

Sve vrijeme Jasmila i Damir su, dok su se bavili drugim projektima, tvrdili da novac za realizaciju ovog filmskog projekta ne postoji, te da su izgledi da ga se prikupi veoma mali. U toku istog perioda obavijestili su me da bi iznos potreban za realizaciju projekta bio oko 4,5 miliona eura, te su me povremeno pitali imam li neku ideju kako bi se i od koga bi se taj novac mogao prikupiti. Pred kraj naše saradnje poslali su cirkularno pismo stotinama firmi u Bosni i Hercegovini sa zahtjevom za donaciju od po 10.000 KM i u tom zahtjevu naveli da se film radi “po priči Hasana Nuhanovića”. Mislim da na ovaj način nisu prikupili skoro ništa, ali to ne umanjuje činjenicu da su moje ime i prezime koristili za prikupljanje sredstava.

Jasmila se u Holandiji srela s bivšim pripadnicima Holandskog bataljona UNPROFOR-a prije nekoliko godina. Na te me sastanke nije pozivala, a ja, svakako, nisam ni bio spreman da u njima učestvujem.

Složio sam se s tim da ona treba da čuje i njihovu priču, ali sam imao primjedbe na njeno tumačenje njihove “priče”, tvrdeći joj da se njihova priča ne podudara s onim što se zaista dogodilo.

Jasmilina ideja o tome da su i Holanđani bili “jadni” i “žrtve” nije se uklapala u historijske činjenice, a ona je ove svoje ideje postepeno ugrađivala u scenarij na kojem je radila. Shvatio sam da ćemo imati ozbiljan problem u daljem radu, ali ugovor me je obavezivao da i dalje sarađujem na projektu. Nisam znao šta da radim, počela je moja agonija u radu s Jasmilom.

ZAKAŠNJELI POZIV BRITANSKOG REŽISERA

Dva mjeseca nakon što sam potpisao ugovor s “Deblokadom” nazvao me je britanski režiser Nial McCormick. On nije poznat koliko Jasmila Žbanić, što je u tom razgovoru i sam izjavio, uz komplimente za rad Jasmile Žbanić. Nazvao me je, dakle, krajem ljeta 2012. godine iz Zagreba i rekao mi da je oženjen Hrvaticom, da živi u Zagrebu, da je upravo završio čitanje moje knjige Pod zastavom UN-a i da bi bio spreman da otkupi prava za film, te da bi on, u saradnji s BBC-jem kao producentom, mogao da režira, dakle snimi igrani film po mojoj knjizi.

Bio je vidno razočaran kada sam mu rekao da sam s Jasmilom Žbanić već stupio u ugovorni odnos, ali je kazao: “Siguran sam da će ona po tvojoj knjizi napraviti odličan film.”

Međutim, nekoliko godina poslije, kada sam mu predočio šta se događa sa scenarijem, McCormick je izrazio svoje mišljenje da sam, vjerovatno, potpisao ugovor s pogrešnom osobom.

Tako se, s dva mjeseca zakašnjenja, ispostavilo se da je “propala šansa” da Nial McCormick, ne tako poznat režiser, ali ne tako ni nepoznat, napravi film po mojoj knjizi u kojem bi se prikazali događaji iz jula 1995. godine – u produkciji BBC-ja.

Sada, nakon šest-sedam godina, mogu reći da je velika šteta što je život karte posložio na ovakav način, jer svima je poznato kakav renome i kakav kvalitet produkcije ima BBC.

No, u toku moje saradnje s Jasmilom, a pogotovo u početku, bio sam optimističan, misleći da su Jasmila i “Deblokada” ustvari najbolji izbor.

Kada sam Pjeru Žalici rekao da sam s Jasmilom potpisao ovaj ugovor, on je to prokomentarisao: “Donio si dobru odluku jer samo ona, od svih nas, ima muda da se upusti u film o Srebreničkom genocidu.” Složio sam se s njim, ne znajući šta me čeka za koji mjesec.

POČINJE DRAMA S JASMILOM ŽBANIĆ

Od 2012. pa do oktobra 2017. godine Jasmila Žbanić je, kao rezultat saradnje sa mnom kao savjetnikom na scenariju, ali i kao rezultat njenog ličnog doživljaja predočenih informacija, napisala tri verzije scenarija.

Nikada tokom saradnje nisam znao šta Jasmila piše u scenariju dok svaku od ove tri verzije nije završila, uzastopno jednu za drugom, i dok mi nije predočila svaku od te tri verzije onda kada je ona smatrala da mi ih može predočiti.

Prve dvije verzije scenarija dobio sam na čitanje na 2-3 sata, bez mogućnosti da ih ponesem kući, kopiram, ili ih na bilo koji drugi način pohranim kako bih ih mogao kasnije čitati.

Prvu verziju scenarija Jasmila mi je predočila isprintanu na stotinjak stranica. To mi je upriličila u prostorijama Bošnjačkog instituta.

Bila je, čini mi se, zima, 2013. godine. Rekla mi je: “Evo, čitaj, piši pored teksta svoje komentare, a ja ću se vratiti po papire za nekoliko sati.”

Nabrzinu, nervozno, čitao sam scenarij i na tom istom papiru, gdje je bilo mjesta, upisivao komentare.

Najmanje sam pola scenarija prekrižio, prešvrljao. Nikada se ne bih složio s tim dijelovima scenarija. Nakon dva-tri sata, našao sam se s Jasmilom i Damirom u “Bečkoj kafani” Hotela “Evropa”.

“I, šta kažeš?”, nestrpljivo i nervozno pitala je Jasmila.

“Ovo je katastrofa!”, odgovorio sam!

Ne znam kako bih opisao izraz na njenom licu, ali ona je moj komentar ipak podnijela stoički, dok je bez riječi gledala na stranice scenarija razbacane po stolu.

Osim što mi se nisu svidjeli brojni dijelovi scenarija, a koji su bili skoro čista fikcija, zabrinulo me je i to što je Jasmila očigledno odlučila da glavni likovi budu članovi moje porodice i – ja lično.

To nigdje u ugovoru nije pisalo. A moja knjiga opisuje mnogo širu sliku situacije iz jula 1995. godine, gdje je moja porodica samo jedna od hiljada u toj masi izbjeglica i ne nalazi se u centru radnje. Naravno, pomislio sam i to da moja porodica može biti u centru radnje, ali samo ako bi se do u detalj opisalo faktičko stanje bez ikakve “šminke”. Jer, dogodila se takva drama da je kreiranje drame na dramu moglo samo da pokvari scenarij – čime bi se ušlo u improvizaciju kojoj onda nema kraja.

Nakon moje reakcije na prvi scenarij, Jasmila je rekla da se glavni lik mora što više udaljiti od lika “Hasana prevodioca” (iako ja svoj život i rad nikako ne bih sveo na ovu jednu riječ – “prevodilac”), da ime svakako ne može biti Hasan, te da će imena članova moje porodice biti također promijenjena.

Izmislila je imena: Faruk (prevodilac), Hava (majka prevodioca), Safet (otac prevodioca) i Braco (brat prevodioca), što je zaista bio nadimak mog brata Muhameda. Kasnije je ime “Faruk” primijenila u “Edo”.

DRUGA VERZIJA SCENARIJA

Nakon približno dvije godine, Jasmila me je pozvala u svoju kancelariju u zgradi preko puta robne kuće BBI. Ondje smo ranije proveli dane i dane u konsultacijama o scenariju, kojima je prisustvovao i Damir Ibrahimović. Tu će mi Jasmila jednog dana na sto staviti bunt papira A4 formata i reći – ovo je nova (druga) verzija scenarija, sjedi čitaj, piši komentare i primjedbe olovkom, a ja ću doći kad završiš, za dva-tri sata.

Ostao sam sam u kancelariji sa scenarijem. Gledao sam dugo u papire, ne usuđujući se da počnem čitati. Nakon što sam, ipak, započeo čitanje, učinilo mi se da je ova verzija malo bolja od prethodne. Ali, također sam naišao na brojne dijelove s kojima se nikada ne bih složio.

Ponovo sam grčevito švrljao po papirima, gledajući na sat da se odnekud ne pojavi Jasmila s pitanjem: Jesi li pročitao, i šta ti kažeš za scenarij?

Ovaj put, negdje na pola teksta, odlučio sam da je važno da ja scenarij pročitam i “natenane”, te sam, brzinom munje, istrčao po ljetnom pljusku preko semafora, utrčao u BBI, sletio niz stepenice prema kopirnici i rekao momku za kopir-aparatom da mi to sve iskopira.

Isto tako sam se s dva-tri skoka preko semafora prebacio na drugu stranu ulice. Kad sam odahnuo u kancelariji, izvadio sam mobitel i slikao svaku stranicu scenarija. Pomislio sam – pa, čovječe, ovo je priča zasnovana na sudbini moje porodice, zašto to ne bih mogao ponijeti kući?

Nakon sat je stigla Jasmila. Otvoriše se vrata nekako teatralno, sjede ona nestrpljivo na stolicu i gleda me očima koje su mi se činile malo uvećane zbog velikih trouglastih naočala koje su joj stajale okačene na vrhu nosa.

Pomislim da je možda skontala da sam iskopirao i “fotografisao” scenarij. Gutam knedlu u grlu, ali ispostavilo se da nije. Uradio sam, znači, ovu filmsko-špijunsku akciju bez greške i na vrijeme, ono, momački sam preskakao preko zebre dok su dokoni prolaznici u mene gledali kao u neku sumahnutu budalu koja skače po barama koje je jak ljetni pljusak stvorio na asfaltu, s nekim papirnim savijutkom ispod pazuha.

Dođe i njen muž Damir i u svom “cool” stilu sjede u ćošak. Trebam naglasiti i to da sam s Damirom sve to vrijeme imao zaista fer odnos. Problemi koje sam imao odnosili su se na moj rad na scenariju s Jasmilom i čini mi se da je Damir bio više angažovan na osmišljavanju same produkcije nego što se brinuo o tome šta će pisati u scenariju. Izgledalo je kao da samo čeka da Jasmila i ja proizvedemo scenarij na osnovu kojeg će on početi praviti detaljne planove za snimanje filma – kao što je knjiga snimanja (izraz koji sam prvi put čuo radeći s “Deblokadom”).

Damir ne govori niti pokazuje bilo kakvo očekivanje. Gleda u mene, ali više gleda kroz prozor, u granje visoke lipe s kojih se i dalje slivaju litri vode. Kod Jasmile sam primijetio nestrpljenje i nervozu te sam se osjećao kao neki nadrifilmski kritičar kojeg, eto, ona, Jasmila, dobitnik Zlatnog medvjeda, sad mora saslušati, iako bi taj korak u nastajanju ovog djela sedme umjetnosti rado zaobišla.

“I, šta kažeš?”, pita Jasmila.

Ja gledam u jedno, pa u drugo, ne znajući šta da kažem te izjavim: “Onako!”

A Jasmila će: “Šta onako?”

A ja ću: “Pa, nije loše.”

Nakon toga, Jasmila skače sa stolice kao katapultirana, uz neki neartikulisani zvuk, neku kombinaciju smijeha i plača i kaže: “Ja moram u WC!”

Ostajem sam s Damirom pa malo pričamo o pljusku i još nekim, kobajagi, usputnim temama.

Ulazi Jasmila, sjeda na istu stolicu i gađa me očima na ono isto mjesto na mom čelu, ni tamo ni vamo. Ja ne oborim oči, iako mi je njen pogled bio težak barem nekoliko tona.

“Znači”, kaže Jasmila, “tvoj komentar bio je prošli put da je scenarij katastrofa, a sad je da je onako. Znači, ovo je malo bolje od katastrofe!”

Na ivici je plača.

Nije mi bilo lahko gledati je u tom stanju. Najradije bih nestao s tog mjesta da sam imao onaj uređaj iz serije Star Tracks, pa da se transportujem na neku drugu lokaciju pritiskom na dugme. Grčevito sam prstom tražio na stolici to nepostojeće dugme, pa sam imao utisak da sam u drvetu ručnog naslona iskopao jednu plitku rupu.

Nakon duge neugodne šutnje, pitam je: “Dobro, hajde, kad bih rekao da prihvatam ovaj scenarij, kako ćeš ti mene zaštititi?”

Pri tome sam mislio na najmanje nekoliko scena, a najgora od svih bila je ona da sam ja svoje roditelje i brata, i to uz pomoć Holanđana, prošvercovao u bazu UN-a naočigled hiljada izbjeglica u Potočarima, koji svi posmatraju taj čin, ostaju izvan kapije baze i viču: “A mi, a mi – plaču i zapomažu.”

Znači, ja sam u toj sceni negativac, možda čak gori i od četnika i od Holanđana. A uopšte nije tako bilo. U mojoj knjizi piše kako je bilo. Pitao sam je zašto je promijenila činjenice u ovoj sceni, a ona je rekla da je ovako bolje za film.

To je samo detalj iz jedne scene u kojoj ona mene i moju porodicu prikazuje na način koji uopšte ne odgovara onome što se dogodilo u realnosti jula 1995. godine.

Ono na što sam mislio bilo je da se u najavi filma napiše: – Film je baziran na istinitim događajima (ili da je baziran na knjizi Pod zastavom UN-a), ali da je “bilo kakva podudarnost sa stvarnim likovima slučajna”, naprimjer. Jer, ono što je pisalo u scenariju u najmanje 50% scena nije se nalazilo u mojoj knjizi. To je bio plod mašte Jasmile Žbanić, njenog ukupnog svjetonazora i njene umjetničke kreacije i slobode.

Ali, kako da film bude baziran na mojoj knjizi, odnosno na sudbini moje porodice a da istovremeno piše da je “bilo kakva podudarnost sa stvarnim likovima slučajna”? Dakle, to jedno s drugim ne ide.

I, kako da se ja ogradim od svega toga? Ne mogu u ovom tekstu ulaziti u brojne detalje koji nikakve veze nemaju sa stvarnim likovima i događajima, a koje je Jasmila konstruisala.

U jednoj sceni majka prevodioca Ede češlja kosu iz koje ispadaju vaši/uši, s kojima ona onda ima neki psihodelični monolog. Čovječe, ionako na nas gledaju kao na “prljave muslimane”, a ova scena je u najmanju ruku autorasistička. Moja majka nije imala vaši u kosi unatoč užasnim uslovima u kojima smo živjeli.

U jednoj sceni, pri kraju, ja opalim šamar bratu, kao zato što on mene neće da posluša da se negdje sakrije, ili tako nešto. Pa, Jasmila, rekao sam joj, moje se srce cijepalo, skoro je stalo u tim momentima, nisam ni pomislio da bratu opalim šamar (kao da bih ga urazumio) već sam ga poljubio u posljednjem momentu kada su ga Holanđani istjerivali iz baze, a on meni vikao: Ne ideš s nama, ti možeš ostati i ti ostaješ tu. Kakav, bre, šamar Jasmila?!

Jasmila kreira scene u kojima su do detalja prikazani smrt mojih roditelja i brata. Pa cijela je poenta u tome da mi, preživjeli, ne znamo šta se tačno dogodilo, kako su naši najmiliji ubijeni i kako ćeš ti, Jasmila, da prikažeš posljednje momente moje majke, mog oca i brata? Kako ti možeš znati da li su oni umrli plačući ili bez riječi, bez glasa? A u Jasmilinim scenama moji otac i brat plaču, zovu jedan drugog…, noćna mora od koje sam pokušavao pobjeći svih ovih godina.

Ne možeš, Jasmila, u to ulaziti. Ostavi to nedorečeno u scenariju. To je jedini način da ga napraviš. Mogao bih sada do unedogled navoditi detalje iz scena koje nikada ne bih odobrio, a u kojima Jasmila ulazi u najintimnije detalje smrti moje porodice za koje se nikada, ali nikada neće moći znati. Kako su umrli, samo dragi Bog zna, i znaju četnici.

Ti to, Jasmila, ne znaš, ne znam ni ja, i nikada neću saznati. Ostavi se toga. Sve sam joj to rekao jasno i glasno.

Zvuk kojeg se sjećam, koji se po sobi prostirao, a dopirao je iz njenog grla, bio je: “Ihihi, ahaha.”

Pitao sam je: “Izvini, a šta je tu smiješno?”

Pitala me je: “A od čega da te zaštitim?”

Rekao sam joj, misleći, prije svega, na scenu kako sam ja svoje roditelje i brata uz pomoć Holanđana “prošvercovao” u bazu: “Pa nije bilo tako. Pljuvat će me moj narod na ulici.”

Ona je rekla: “Pa ovo je igrani, a ne dokumentarni film. Ja hoću da ljudi iz kina izađu plačući. Ja tu gradim emociju i znam kako ću to postići. Ljudi se moraju identifikovati s likovima i, ako je lik prevodioca Ede previše ‘savršen’, ako je Edo bezgrešan, onda to nije uvjerljivo.”

Pomislio sam, pa ako neće plakati zbog onoga što se stvarno dogodilo, onda ne treba da plaču ni zbog onoga što je Jasmila izmislila. Čemu onda sve to? I, pošto je lik Ede kreiran po mom liku, rekao sam joj: “Ja nisam bio bezgrešan, užasno sam se plašio za svoj život i zar to nije dovoljno da Edu prikažeš kao realan lik, čovjeka s manama i vrlinama, onako kako je i bilo?” Ja ništa od detalja moga ponašanja tih dana Jasmili nisam prešutio.

Neki usiljeni, nazor dijalog odvijao se dalje. Mučno, turobno. A ja sam Jasmili citirao dijelove scenarija koji nemaju nikakve veze s onim što se zaista dogodilo i koji mene, članove moje porodice, kao i neke od drugih izbjeglica u Potočarima prikazuju sasvim drugačije od onoga što smo bili, onoga što jesmo.

Svjestan sam da je ovo duga ispovijest, ali podsjećam sve koji ovo čitaju da se radi o najvećem i najznačajnijem projektu u sferi igranog filma u Bosni i Hercegovini i regionu nakon Dejtona, gdje taj projekt nadilazi sve što se tiče mene lično, moje ubijene porodice, kao i sve što se tiče Jasmile kao građanke Bosne i Hercegovine, Damira Ibrahimovića ili firme “Deblokada”.

Ovaj projekt tiče se kreiranja narativa o događajima iz jula 1995. godine, a taj narativ je toliko težak i bez ovog filma, da i entitet Republika Srpska i Srbija nastavljaju negirati genocid, te da je Holandija, iako demokratska, razvijena i napredna zapadnoevropska zemlja, negirala taj isti narativ sve do presude Vrhovnog suda Holandije, gdje sam ja, praktično, bio pokretač tog sudskog procesa koji je trajao punih jedanaest godina mog života. Holandija ovaj narativ negira i dalje, samo na jedan drugačiji način – u rukavicama.

NASTAVAK DRAME: TREĆI SCENARIJ

U oktobru 2017. godine nastavljam saradnju na projektu pisanja scenarija tako što od Jasmile e-mailom dobijem, za divno čudo, prvi put kompletan scenarij u Wordu sa zahtjevom da ga pročitam i svoje komentare upišem po sistemu track-changes.

Trebalo mi je za to, uz druge obaveze koje sam imao, desetak dana.

Čitajući scenarij i uviđajući da se i ova, treća verzija, previše udaljava od činjenica, shvatim da je jedini način da Jasmilu i Damira “urazumim” taj da se pozovem na ugovor. Proučio sam ponovo dva ugovora koje sam potpisao s “Deblokadom”. Pored drugih detalja, utvrdio sam da je (prvi i najvažniji) ugovor kojim je “Deblokada” otkupila prava na moju knjigu za film/scenarij istekao 23. jula 2015. godine, dakle prije više od dvije godine.

Uvidio sam to još 2015. godine, ali nisam nikada spomenuo tu činjenicu niti Jasmili niti Damiru Ibrahimoviću jer sam htio da radim na projektu i dalje i nisam htio njima nametati bilo kakvu obavezu. Dakle, nikada nismo produžili ugovor iz 23. jula 2012. godine, koji je istekao 23. jula 2015. godine.

Ugovor u skladu s kojim mi je formalno dodijeljena uloga savjetnika na scenariju (ugovor o djelu) također je bio istekao nekoliko godina ranije, a bio je potpisan samo na period od tri mjeseca. Da budem iskren, potajno sam se nadao da pare za film nikada neće biti prikupljene i da ću ovu moru ostaviti iza sebe kao krajnje neugodno iskustvo. Ali, na njihov zahtjev, pomagao sam im u iznalaženju para za film gdje god sam to mogao.

Prema tome, sve što sam s Jasmilom i Damirom radio nakon tog datuma (23. juli 2015) bilo je na osnovu moje dobre volje kako bi se projekt filma o Srebreničkom genocidu nastavio, barem u dijelu pisanja scenarija. Na taj posao nije me obavezivao nikakav ugovor niti sam imao obavezu da njima nakon jula 2015. godine ustupim knjigu kao osnovu za scenarij, a pogotovo da se složim s tim da sudbina moje porodice bude u fokusu scenarija.

JEDNOSTRANI PREKID SARADNJE I MOJ SCENARIJ ZA FILM “SREBRENICA”

U principu, nikada nisam prekinuo saradnju na kreiranju scenarija za ovaj film niti s Jasmilom, niti s Damirom Ibrahimovićem, odnosno s “Deblokadom”.

Prekid saradnje bio je jednostran, a do njega je definitivno došlo s obzirom na to da je posljednji kontakt između nas ostvaren još u februaru 2018. godine (prije godinu i po). Po mom mišljenju, prekid je bio izuzetno nefer, nepošten i uz veliki broj neriješenih formalno-pravnih pitanja vezanih za nastavak realizacije projekta, a koji su oni nastavili bez bilo kakvog mog učešća u njemu i bez bilo kakvih informacija o projektu poslanih od “Deblokade” prema meni.

Naime, nakon što sam pročitao treću verziju scenarija, a s kojom se, ponovo, nisam složio, uslijedile su krajem 2017. i početkom 2018. godine desetine e-mail poruka između mene i “Deblokade”, tj. Jasmile i Damira i mene.

Na jednom od posljednjih sastanaka, krajem 2017. godine, predložio sam im sljedeće: “Da biste mogli nastaviti projekt, a da pri tome ne povrijedite moja prava, izaberite neke druge likove iz mase izbjeglica, a ne moju porodicu i mene.”

Promjena imena likova nije dovoljna da zaštitite moja prava. Predložio sam im da uzmu kao lik neku ženu iz mase izbjeglica s djecom, ili, recimo, kuhara/kuharicu koji rade za UN/Holandski bataljon, ali ne porodicu u kojoj je jedan član muškarac i prevodilac, gdje on pokušava pronaći rješenje da spasi porodicu koja se, zajedno s njim, nalazi u bazi.

Na posljednjem sastanku, u hotelu “Holiday” u Sarajevu, nakon pet godina saradnje, predložio sam im da ja, umjesto Jasmile, napišem scenarij, uz moje otvoreno mišljenje o sve tri verzije scenarija koje je napisala Jasmila, a koje je bilo negativno ne samo u pitanju historijskih činjenica već i po pitanju stila, (re)konstrukcije dijaloga, jezika koji je Jasmila koristila u dijalozima i opisima scena, dramaturgije, vremenskih koordinata i izbora scena, prikaza likova, ali i same dinamike radnje u scenariju za koju sam smatrao da je previše usporena, da dijalozi nisu autentični itd. Rekao sam im da ću u tom scenariju uvažiti viziju i gabarite u kojima se Jasmilino viđenje scenarija kretalo u toku tih pet godina saradnje, ali da ću u taj moj scenarij ugraditi sve ono što Jasmila nije ugradila, a što nedostaje, te da ću izbaciti /ispraviti one dijelove koje je Jasmila pogrešno opisala, te da će scenarij imati sasvim novu strukturu – dakle, bit će to sasvim novi scenarij.

Njih dvoje su, na moj prijedlog, ostali nijemi. Kada sam vidio njihovu reakciju, napomenuo sam im da oni taj uradak ne moraju nazvati scenarijem već nekako drugačije – naprimjer, predloškom za scenarij, jer sam već ranije shvatio da Jasmila i Damir osjećaju da se, komentarišući negativno Jasmiline verzije scenarije, ja, kao amater, miješam njima u posao.

Dakle, ko sam ja da napišem scenarij za neki film, pa bilo to i za film u kojem smo, u tom momentu, moja porodica i ja u centru radnje i za koji je osnov moja knjiga?

Oboje su se verbalno složili, ali o tome ne postoji pisani trag osim onoga što piše u e-mail korespondenciji, a što će oni kasnije demantovati s, naprimjer, Jasmilinom izjavom: “Ja i ti kao da nismo bili na istom sastanku.”

Draft teksta mog scenarija poslao sam 16. januara 2018. godine na e-mail adresu Jasmile Žbanić, a istovremeno i kao “cc” mojoj advokatici Vasviji Vidović. Nju sam u međuvremenu angažovao kao pravnog zastupnika za slučaj povrede mojih prava od “Deblokade”, a s čim su Jasmila i Damir bili upoznati prije slanja e-maila.

Moj scenarij sastojao se od oko 200 scena. U njemu sam uvažio veliki dio želja i ideja Jasmile Žbanić o tome u kojem smjeru bi trebao ići scenarij, odnosno šta bi radnja trebala obuhvatiti. Također sam u taj uradak uvrstio i niz scena koje Jasmila nikada nije niti spomenula, niti je znala da mogu postojati, osim možda iz razgovora sa mnom.

Nakon sedam dana, Jasmila mi je ljutitim tonom putem e-maila odgovorila da ja njoj nikakav scenarij nisam trebao slati, te da, ako i imam neki scenarij, onda ga ne trebam slati do maja 2018. godine, navodno zbog nekih njenih obaveza, da je ona u Berlinu, gdje se bavi nekim drugim projektima, a to je značilo da trebam čekati tri-četiri mjeseca.

Ali ja više nikakve mjesece nisam mogao čekati. Imam svoj život i svoje obaveze (doktorski studij itd.), nisam više htio da sanjam scenarij svaku noć, da se budim po nekoliko puta pitajući se – šta je to što će jednoga dana vidjeti milioni ljudi na velikom ekranu i što će prihvatiti kao našu zajedničku historiju?

Ako film nije o tome, o našoj zajedničkoj historiji, ja se, evo, sada pitam o čemu je onda taj film.

Jasmila Žbanić, a niti Damir Ibrahimović mi nikada nisu poslali svoje mišljenje o mom scenariju, odnosno o Wordovom dokumentu s oko 200 (dvije stotine) scena.

Ponudio sam Jasmili i Damiru taj scenarij za cijenu od jednog eura, kao i produženje ugovora, također za cijenu od jednog eura. Nikada mi nisu odgovorili na ovu ponudu. Rekao sam im telefonom da ja nikada neću pristati ni na jednu scenu koja nije autentična ni “za cijenu od milion eura po sceni” i da je jedini uslov pod kojim bih radio s njima taj da uvaže moje primjedbe i da dalja saradnja može biti samo po principu “za cijenu od jednog eura” – ni manje ni više.

Da ne bi bilo zabune, ja sam po osnovu ova dva ugovora ranije dobio honorar u iznosu, kako je i pisalo u ugovoru: 12.500 KM za autorska prava i 4.000 KM (od obećanih 12.500) za rad na scenariju. Ako sam ovim činom naplate za nešto kriv, ako je to bilo nemoralno s moje strane, neka to bude tako ovdje i zabilježeno. Po usmenom dogovoru, Damir mi je, za rad na scenariju, dugovao još 8.500 KM i htio je da mi to odmah isplati. Ja sam to odbio, nisam to nikada naplatio niti ću naplatiti. Shvatio sam da sam na početku napravio grešku što sam primio honorar, jer sam time postao “najamnik”. Ovim što pišem želim da javnost sazna kako je nastajao scenarij, nemam namjeru da ovo “ganjam” po sudu po bilo kojem osnovu. Nikakav sud mi nije ni na kraj pameti. Shvatio sam tada da mogu zauzeti jaču poziciju samo ako rad nastavim bez ikakvog honorara.

Ja sam u pisanje tog scenarija uložio ogroman napor, energiju, vrijeme, emociju, znanje koje sam akumulirao više od dvadeset godina; to je tema na koju sam napisao i objavio dvije knjige i desetine tekstova prije potpisivanja ugovora s “Deblokadom”.

U jednoj od posljednjih e-mail poruka koje sam dobio od Damira Ibrahimovića piše: “…ti i tvoja porodica nećete biti predmet novog scenarija… to će biti jedna žena…”

Iako mi nije bilo jednostavno prihvatiti činjenicu da Jasmila i Damir nijednom riječju nisu komentarisali scenarij/predložak koji sam im poslao, baš kao da im ništa nisam poslao, ovaj sam e-mail Damira Ibrahimovića ipak prihvatio s olakšanjem.

Dakle, zaključio sam, u redu, oni nastavljaju s realizacijom filmskog projekta, ali barem neće “dirati” moju porodicu i mene.

U međuvremenu, Emir Hadžihafizbegović, kao i još neki ljudi iz filmskog svijeta, iz branše dramske umjetnosti, ocijenili su moj scenarij, odnosno predložak, s vrlo visokom ocjenom. Kada sam Emiru Hadžihafizbegoviću, u to vrijeme, ispričao “pogrešne” dijelove scenarija, a to je bilo pola sata nakon što sam pogledao njegovu predstavu Žaba, on je psovao i počeo plakati. Ni sada ne znam je li Emir zaista plakao ili su se iz njegovih očiju slijevale neke suze koje je pola sata prije toga “ronio” u posljednjoj sceni predstave Žaba. Izvini, Emire, za ovo, ali meni nije jasno kako si mogao, nakon tvojih izjava o nefer odnosu Jasmile i Damira prema meni, i prema samoj temi, koju si kao i ja smatrao svetom, prihvatiti da glumiš jednu od ključnih uloga u Jasmilinom filmu – ulogu Joke četnika. Halali mi ako griješim. Mislim da sam ti u očima vidio prave suze, ali i dalje ostaje pitanje integriteta i konzistentnosti. I tebi, Emire, halalim kao dobrom prijatelju koji mi je pružao moralnu podršku svih ovih godina. Neko je četnika Joku morao glumiti, pa ako si ti najbolji izbor, neka to tako i bude.

Poruka Damira Ibrahimovića mi je, na neki način, ipak, skinula kamen sa srca jer sam konačno mogao odahnuti: iako neće, kako izgleda, koristiti moj scenarij, ogradili su se od priče moje porodice i film će praviti o “nekoj ženi”. Mogao sam samo pretpostaviti da se radi o jednoj od žena s djecom u masi izbjeglica kojih je bilo na stotine i na hiljade, o svakoj od njih može se napraviti cijeli film.

Krenuo sam da započnem doktorski studij na temu genocida, nadao sam se da s Jasmilom i Damirom više neću imati nikakva posla. Prevario sam se.

QUO VADIS, AIDA

Tokom ljeta 2018. godine, započinjući doktorski studij na temu “Srebrenica i Prijedor”, slučajno sam na internetu naišao na podatak da je jedna norveška fondacija filmskom projektu Jasmile Žbanić dodijelila 75.000 američkih dolara. Na internet-stranici te fondacije pisalo je da su manji grantovi dodijeljeni za ukupno šest filmskih projekata, a među njima je bio i projekt Jasmile Žbanić pod naslovom: Quo Vadis Aida. (Ovdje je i link na tu objavu norveške fondacije: https://www.screendaily.com/…/norways-s%C3%…/5130023.article.)

Očigledno, fondacija nije bila spremna doznačiti sredstva a da joj se prije toga ne predoči scenarij ili barem sinopsis. Vrlo kratak, ali po meni jasan sinopsis, u smislu kakav film Jasmila i Damir prave, nalazi se na tom web sajtu:

“Quo Vadis, Aida, dir Jasmila Zbanic (Bos-Herz)

Producer: Deblokada

Norwegian Co-producer: Ingunn Sundelin and Eric Vogel at Tordenfilm

Grant: $75,000 (600,000 NOK)

Aida, mid-aged English teacher is with her two grown up sons and husband in a UN base. They are looking for shelter after the Serbian Army occupies Srebrenica. She is working as a UN translator believing that she is safe with the UN. However, system of protection and empathy starts to fall apart. She has to rescue her family.”

Prevest ću sinopsis s engleskog na bosanski jezik:

“Aida, nastavnica engleskog jezika, žena srednjih godina, nalazi se sa svoja dva odrasla sina i mužem u bazi UN-a. Oni traže sklonište / zaštitu nakon što srpska vojska okupira Srebrenicu. Ona radi kao prevodilac UN-a i misli da je sigurna dok je kod UN-a. Međutim, sistem zaštite i empatije počinje se raspadati. Ona mora spasiti svoju porodicu.”

Dakle, umjesto da u centru zbivanja bude žena iz Potočara, a mogla je biti bilo koja, u kojem slučaju ovaj film ne bi izgubio na težini niti jednog grama, Jasmila i Damir odlučuju me prevariti (isti dopis poslali su i mojoj advokatici Vasviji Vidović) tvrdeći da će film biti o “jednoj ženi”.

Film koji Jasmila i Damir prave nije o “jednoj ženi”, već je o ženi koja je prevodilac UN-a u bazi. Nijedna takva žena u realnosti nije postojala, koja je imala pored sebe u bazi svoju porodicu, dva sina i muža. Odnosno, za UN u Srebrenici kao prevodilac nije radila niti jedna žena.

Taj posao radili su muškarci, kao što smo Emir Suljagić i ja (i još šest-sedam muškaraca zvanično zaposlenih, a ugovorom kod UN-a, da sad ne nabrajam njihova imena). Dakle, i dalje se radi o mojoj četveročlanoj porodici, samo što su Jasmila i Damir ulogu prevodioca prebacili sa sina na majku, valjda se nadajući da će na taj način izbjeći konfrontaciju sa mnom.

Ovom intervencijom, da prebace ulogu prevodioca sa sina na majku, Jasmila i Damir nisu se dovoljno udaljili od priče moje porodice. A možda u tome griješim – možda se zaista jesu udaljili. Koliko god htio, ja tu ne mogu biti objektivan.

Ako se ispostavi da jesu, nakon što se film prikaže, povlačim tvrdnje o povredi mojih prava kao jedinog preživjelog porodice Nuhanović. A ne govorim o povredama mojih prava u smislu bilo kakvog zakona, već isključivo o onome što se nalazi na ljudskom nivou, na moralnom i etičkom odnosu prema temi, prema mojoj ubijenoj porodici i prema meni. Ponavljam, nikakav sud ni tužakanje mi ne padaju na pamet, niti ću takvo nešto ikada uraditi.

U jednom od posljednjih mailova koje mi je Damir Ibrahimović napisao stoji: “Ti nisi vlasnik priče o Srebreničkom genocidu.”

Ja sam mu odgovorio: “Ja nisam vlasnik priče o Srebreničkom genocidu, ali jesam jedini preživjeli član porodice Nuhanović, te sam jedini s kojim o sudbini te porodice možete razgovarati.”

Jasmila i “Deblokada” mogu za film koji prave dobiti još jednog Zlatnog medvjeda, kao i druge nagrade, jer se o svakoj temi i u svakoj branši umjetnosti može napraviti remek-djelo, bilo da je zasnovano na fikciji, ili na stvarnim događajima. I ja im zaista u tome želim uspjeh.

Ali, javnost i historija ne bi trebali bezrezervno prihvatiti taj film kao našu stvarnost premotanu unazad nekih dvadeset pet godina.

A mislio sam da ćemo zajedno, kao tim, kao Bosanci i Hercegovci, napraviti film koji će svijetu pokazati šta se zaista dogodilo jula 1995. godine u Srebrenici i oko Srebrenice.

O čemu je ovaj film, ja ne znam. O tome ćemo suditi svi kada ga pogledamo.

Ja sam ovo morao napisati, a imao sam još mnogo toga što ne može stati u jedan tekst. Halal vam bilo od mene šta god budemo vidjeli na velikom platnu 2020. godine. Šta god da vidimo, najmanji problem ću vam biti ja, a najveći svjetska i bosanskohercegovačka javnost.

U potrazi za “lošim kćerkama”

Pita mene Jasmila mogu li s tvojom kćerkom razgovarati i ja kažem, naravno, da može. Nađu se one u nekom restoranu i moja kćerka Nasiha joj, između ostalog, kaže da je student prava i da ima prosjek ocjena iznad 9,8. Jasmila s njom obavi razgovor i kaže meni sljedeći dan da moja kćerka ne može biti osnov za kreiranje karaktera kćerke glavnog lika u filmu Srebrenica jer “nije dovoljno loša”. Pa majku mu! I to sam progutao sve zarad filma o Srebreničkom genocidu. Hajmo tražiti neku kćerku prevodioca koja se drogira i ne ide u školu nikako.

Upamtite, molim Vas, riječ “narativ”

U vezi s ulogom srpske strane bila mi je sporna scena u kojoj jedan vozač autobusa, Srbin, u Potočarima ima suze u očima (jer, kao, on suosjeća s izbjeglicama). Smatrao sam da je to neprihvatljivo, da nosi u sebi izuzetno jaku metaforu – da ne objašnjavam dalje – a s kojom se ne slažem. Šta ako je neki od četnika dok je povlačio obarač strijeljajući ljude imao suze u očima* Možda jeste, a možda i nije. Šta to mijenja? Imamo uplakanog masovnog ubicu. Je l’ to?

U svom sam predlošku Jasmili ponudio da umjesto ove scene ide scena u kojoj vozač autobusa, Srbin, pozove jednog od zarobljenih dječaka pored ceste negdje iza Kravice, da uskoči u autobus. Na ovaj ga je način spasio.

Dakle, umjesto suza u očima, predložio sam konkretan primjer za koji znamo da se dogodio (dječak je kasnije o tome svjedočio u Hagu). A suze u očima nešto su sasvim drugo. Jedna ili dvije laste ne čine proljeće.

I mislim da je veoma loše da dalje prepričavam scene kako bih pojasnio bilo šta. Ja sam scenarij koji sam napisao autorski zaštitio i, ako bude potrebe, objavit ću ga kompletnog na bosanskom i na engleskom jeziku, ali tek nakon što se prikaže Jasmilin film.

Moj scenarij još se prevodi na engleski jezik. Želim zahvaliti gospodinu Philippu Balmeru iz Švicarske za njegovu donaciju kojom plaća ovaj prijevod. Ovaj moj scenarij postavit ću negdje na internetu kako bi se mogao “skinuti” besplatno. Taj scenarij poslužit će ne samo kao mogući, a sada već “nemogući” scenarij za film koji se po tom, mom, scenariju nikada neće snimiti, već će poslužiti kao dodatni narativ mojoj knjizi Pod zastavom UN-a.

Upamtite, molim Vas, riječ NARATIV, jer će ona odrediti sve buduće odnose među narodima na teritoriji bivše Jugoslavije, a Jasmila je snimila film koji će definisati, htjeli mi to ili ne, upravo taj NARATIV.

(Stav.ba)

Loading..