Čuvajmo Srebrenicu

Hasan Nuhanović: Srebrenica nije grad mrtvih, već mrtvi grad, koji treba oživjeti

Prirodna je potreba nakon genocida da jedan narod, etnička grupa, procesuira podatke iz prošlosti

Hasan Nuhanović odlučio je nakon genocida u Srebrenici, u kojem su mu ubijeni brat, majka i otac, nastaviti borbu za istinu i pravdu. Do pada Srebrenice radio je kao prevodilac u UNPROFOR-u, danas je publicista, predavač, priprema doktorat, širom svijeta pripovijeda o najstrašnijem iskustvu u životu. Misli da se puno toga zna o dešavanjima u Podrinju u julu 1995. godine.

– Ja živim u tome. O tome sanjam. Sinoć sam ponovo sanjao Potočare. Svi to sanjaju. To je, vjerovatno, normalno. Ja živim u tome i iz mog ugla čini se da je poznato – kaže na početku.

Meni se opet čini drugačije. Ne učimo o genocidu u školama, nemamo instituta, viktimoloških društava. Čini mi se da je, zapravo, osnovni zadatak društva bio da se bavimo uzrokom, posljedicama, kako se genocid danas reflektira na naše živote.

– To je djelimično tačno. Ali, s druge strane, čovjek pokušava biti manje sebičan. Ja to tako vidim. Osjetim ponekad da ljudi sklanjaju pogled kad shvate ko sam. Imam osjećaj da misle da ću odmah početi da pričam o toj temi. Ne želim da se to drugima nameće. Mislim i da ne treba da iz potrebe traumatiziranih pojedinaca i kolektiva kroz tu interakciju s društvom imaju neku vrstu rasterećenja.

Mi ništa nismo dokazivali, samo smo htjeli sahraniti svoje

No, vjerujem da među žrtvama nema tog nametanja, da je njima to najvažnija, ako ne i jedina tema svih ovih godina.

– Da, neprestano, sve ove 24 godine. Mi jedni drugima pričamo. Mi se bolje razumijemo. Postoje stvari koje ne moram njima objašnjavati, one se podrazumijevaju. No, moram priznati da se ponekad i izbjegavamo, zavisi od toga gdje je koga život odveo. Shvatio sam poslije da su oni koji su bili jaki u ratu i nakon rata ostali jaki, nastavili su dalje, postali uspješni ljudi. Drugi se, opet, nisu mogli snaći ni u ratu ni u miru. Shvatio sam i da poslije genocida nigdje na svijetu ne postoji nacija, narod, etnička grupa da je to zaboravila i oprostila. Prirodna je potreba, nakon genocida, da jedan narod, etnička grupa procesuira podatke iz prošlosti. Zato neko mora da priča, dokumentira, analizira. E, sad je dilema da li da to radi neko hladne glave, ko nije to prošao, preživio, ili mi?

Vi ipak smatrate da do sada imamo dovoljan broj napisanog, izgovorenog, analiziranog, da svijet zna šta se, zapravo, događalo u Srebrenici, ali i u Podrinju tog ljeta 1995?

– Pa i imamo i nemamo. Prošle su 24 godine, jedna grupa pojedinaca se iscrpila, ja sam se potrošio, jedan broj majki dao je sebe za borbu za pravdu i istinu. Od samog početka.

I sad onda opet govorimo o borbi za istinu i pravdu. S kojim ljudskim, zemaljskim, Božijim zakonima se to može dovesti u vezu, preživiš genocid i onda moraš krenuti u borbu za istinu i pravdu?

– Ja sam shvatio da se moramo boriti prvi put kad sam čuo za negiranje genocida. Poslije Dejtona mi preživjeli smo shvatili da ništa ne možemo uzeti zdravo za gotovo, da nam se ono što se događalo u ratu nastavlja u miru. Samo što nema pucanja. Poslije rata nisam znao ni gdje su mi otac, majka, brat, šta im se dogodilo, želio sam saznati svaki detalj. Oca sam našao nakon 10, majku i brata tek nakon 15 godina.

– Mi poslije rata počinjemo učiti šta je DNK, šta forenzika. I majke su uvučene u priču o identifikaciji. Nemaš izbora. U tom traženju za nestalima rodila se borba za istinu i pravdu. Sušta ljudska potreba je da nađeš kost oca, majke, brata… Mi ništa nismo dokazivali, mi smo samo htjeli sahraniti svoje. Tako smo indirektno usput skupljali materijalne dokaze u dokazivanju genocida.

Sad je pitanje kome mi to dokazujemo? To je metafizičko pitanje. Sebi ne moramo, jer znamo šta su nam uradili. Izvršioci zločina također znaju. I moram reći da ne izjednačavam sve Srbe s počiniocima genocida. To je osnovni princip. Da nema tog principa, ne bismo mogli ovdje opstati. U svijetu, ako se ne slijedi taj princip, od ljudske vrste nema ništa.

Možda je trebalo dokazivati međunarodnoj zajednici, kad eto mi sve znamo?

– Pa, oni su ipak stvorili Tribunal, jedini sud na kojem smo mogli dočekati neku vrstu pravde. Sudska istina nije ista kao opšta. Pravda i pravo nisu isto. Trebalo je dugo vremena da to shvatimo. Interesantan je fenomen. Mi, nasreću, za ove 24 godine nakon genocida nismo imali nijednu osvetu. Jedan od razloga je i to što se proces sudske pravde razvukao. Mi smo čekali da se dogodi pravda, davana nam je nada da ćemo doživjeti pravdu. Onda su se pritisak, bijes, ljutnja razvodnili kroz vrijeme. Možda to u našem slučaju i nije loše. Doprinijelo je da se neke stvari slegnu, tenzije spuste.

Jeste li Vi doživjeli pravo ili pravdu?

– Ne znam odgovoriti na to pitanje. Pričao sam puno, puno s majkama, mislio sam da je to jedna od mojih uloga, pomagao sam, one su mi govorile da čekaju pravdu.

Šta je pravda za njih?

– Govorile su da nikad neće doživjeti pravdu, onaj nivo pravde koji smo očekivali.

Šta se to očekivalo?

– Kad je Tribunal osnovan, je li nama neko rekao da će “samo” 168 osoba biti procesuirano. 168 s područja bivše Jugoslavije. Da li se pravda ipak mjeri u brojevima, u godinama koje neko provede u zatvoru? Mislim da da! Je li mjerljiva brojem procesuiranih ratnih zločinaca koji su odgovarali za neki ratni zločin? Jeste, ali opet je li mjerljiva u odnosu na broj učesnika, broj žrtava… Pravda je dostižna, zadovoljni smo da se barem išta dogodilo. Pa znamo koliko je bilo negatora genocida, koliko napora da se genocid ospori. Šta bi bilo da nije Tribunala? Evo, nema ga za Siriju, a tamo 400.000 ubijenih.

Negiranje genocida ne prestaje. Evo, ponovo je Vlada RS formirala komisije za Srebrenicu i Sarajevo. Kakva je Vaša prva reakcija?

– Može zvučati kao prazna priča, ali ja sam se davno pripremio na razne vrste ponovnih razočaranja. I svi smo se pripremili. Toliko sam razočaran u ono što nazivam suočavanje s prošlošću bh. društva da ovo za mene zaista nije nikakvo razočaranje. Nisam razočaran, nisam ni zabrinut. Mislim da bi najbolje bilo da to potpuno ignoriramo. To je moj lični stav.

Pomalo zvuči nihilistički…

– A šta drugo?! Šta ako sebe ignoriranjem zapravo štitimo? Šta ako majke, pa eto ni ja, više nemamo snage da naredne godine vrištimo i govorimo: „To nije tako!“ Mi ne možemo spriječiti da oni pišu. Postoje dva relevantna dokumenta koja svjedoče šta se dogodilo. Prvo su presude bilo kojeg suda, Tribunala, njemačkog ili američkog suda, Suda BiH. Ako neko ne prizna sud, ne znam onda o čemu razgovaramo?!

– Potrebna je mobilizacija čitavog društva da se učini sve da se te presude prihvate. Mi nismo spremni da idemo naprijed. Ne možemo gledati naprijed bez pogleda u prošlost. Treba li to da znači da neka komisija treba zaustaviti ovo društvo u napretku? Ljudi žele naprijed, u EU i NATO. To nama treba. Drugi relevantan izvor su naučni radovi. Ja nikada nisam čuo ni za jedan naučni rad koji kaže da se u Srebrenici nije dogodio genocid. Takvu tvrdnju treba odbraniti. Pa, komisiju može osnovati bilo ko!

Čini mi se, oprostite na mojoj otvorenosti, da ste nadrasli sebe, sazreli u racionaliziranju, shvatanju stvari, prošlosti?

– Možda to možemo i tako nazvati. Ali, da nisam uradio ovako, ja bih poludio. Moj odlazak danas i prije 15 godina u Podrinje nije isti. Kad bih tada sreo nekog čovjeka, za kojeg pretpostavljam da je Srbin, pitao sam se koliko mu je godina, je li mogao biti u ratu, je li mogao ubiti mog oca, majku, brata? Podvukao sam jednom liniju. Vidio sam jednom djevojčicu, vršnjakinju moje kćerke, kako se igra na jednoj livadi, pretpostavio sam da je baš tu masovna grobnica. (Kasnije će se ispostaviti i da jeste). I kažem sebi: „Šta je ta djevojčica kriva? Šta ona ima s tim? Hasane, ta djevojčica i tvoja kćerka moraju imati budućnost! I obje imaju isto prvo na bolju budućnost“.

Posvetio sam ogroman dio života i energije Memorijalnom centru

Kako živi Srebrenica danas?

– Ponovio sam to nekoliko puta i ne griješim sigurno da je, statistički gledajući, Srebrenica najmultietničkiji grad u BiH, po broju Srba i Bošnjaka u gradu. Ne postoji nigdje taj odnos, čini mi se da je odnos 45 posto Bošnjaka, 55 Srba. Gdje to još ima?

I opet je Srebrenica grad slučaj?

– Ja sam se borio za to da se napravi Memorijalni centar, posvetio sam tome ogroman dio života i energije. Ali, on ne smije smetati nikome, ne smije biti ničemu prepreka. Jedan od mojih bliskih prijatelja i saradnika, kada smo tek počinjali s Centrom, bio je tadašnji načelnik Srebrenice Abdurahman Kiko Malkić. Zove me jednom i kaže da idem s njim u Srebrenicu. Ja ne želim, niti ću iću u Srebrenicu iz dokonosti. Ja se tamo ne mogu odmoriti, relaksirati. Za Srebrenicu me ne veže nikakvo lijepo sjećanje. I kažem ja Kiki: „Neću da idem. To je grad mrtvih“. I tad me on nauči: „Nije Srebrenica grad mrtvih. To je mrtvi grad, koji trebamo oživjeti. Mrtvi grad se može oživjeti, ali grad mrtvih se ne može oživjeti“. Moja je poruka – kada nađemo način, a moramo ga naći, da mrtvi grad i grad mrtvih žive jedan pored drugog, da jedan drugom ne smeta, onda ćemo moći gledati u budućnost. To može važiti i za BiH, postoji trauma, s kojom se moramo nositi. Srebrenica mora živjeti zbog ljudi koji su se tamo vratili. Kad dođem, uglavnom me pitaju ima li kakvog posla, ima li dobrih i pozitivnih vijesti, ima li kakva fabrika, donacija…

Fatiha za majku

– Nekada nisam puštao muziku kad krenem za Srebrenicu, a obožavam muziku. I kad dođem na Han-Pogled, na skretanje prema Vlasenici, vidim tu mi je majka ubijena, znam manje-više i ko je to uradio. Ugasim muziku, proučim Fatihu, a nisam neki praktikant. Ali, šta je to drugo šta ja mogu?

Memorijalni centar i država BiH

– Memorijalni centar igra veliku ulogu da Bošnjaci uopće postoje u Podrinju. Centar pruža informacije, u ovom momentu imamo reprezentativan muzejski kapacitet. Ljudi mogu da se educiraju. Puno smo postigli s obzirom na uvjete i na nedostatak materijalnih sredstava. Mi smo praktično sve napravili od stranih donacija. Najmanji dio je država BiH platila. Država je obavezna pokriti operativne troškove i plaće. A nama nedostaje najmanje deset zaposlenih. Da bi se Centar razvijao, država nam mora omogućiti da zaposlimo još ljudi.

Šta imamo od mržnje?

– Šta mi imamo od mržnje? Ona pojede nas iznutra, autodestruktivna je. Hajde da mi sebi pomognemo. Nemamo mi ništa od toga mrzili ne mrzili. Hajdemo konkretno nešto raditi!

(Avaz.ba)

Loading..