Čuvajmo Srebrenicu

HASAN NUHANOVIĆ, SVJEDOK GENOCIDA, PISAC, AKTIVISTA: Kako sam “nestao” iz filma Jasmile Žbanić smiljenog po mojoj knjizi i životnoj priči?

Nedavno je u Stocu završeno snimanje igranog flma “Quo vadis, Aida”, redateljke i scenaristice Jasmile Žbanić, nagrađivane bosanskohercegovačke redateljice; film se bavi tragičnim događajima u Srebrenici iz jula 1995. uoči i nakon pada ove zaštićene zone Ujedinjenih naroda u ruke Vojske Republike Srpske…

Za one koji su pratili dugogodišnje pripreme za realizaciju ovog zahtjevnog umjetničkog projekta iznenađenje je bilo da se u njemu ni na koji način, kao scenarista, suradnik na scenariju… ne pojavljuje Hasan Nuhanović, po čijoj je izvanrednoj biografskoj knjizi “Pod zastavom Ujedinjenih naroda”, kako se dugo tvrdilo, film Jasmile Žbanić trebao biti snimljen.

Hasan Nuhanović, koji je pad Srebenice dočekao kao prevoditelj Holandskog bataljona UN-a, na različite načine, svjedočenjem optuženim zločincima u Haagu, tužbama protiv holandskih vojnika odgovornih za genocid nad Bošnjacima Srebrenice, te književnim radom, bori se već dvije i pol decenije da se istina o tragediji njegovog rodnog mjesta, njegove obitelji i sugrađana sazna.

O tome kako i zbog čega se povukao iz filmskog projekta Jasmile Žbanić, Hasan Nuhanović je napisao ispovijest koju uz njegovu suglasnost objavljujemo u neznatna skraćenja.

Piše: HASAN NUHANOVIĆ

Nekoliko sedmica prije nego što sam potpisao ugovor sa firmom Deblokada, 2012. godine, na sastanak me je pozvao gospodin Ramiz Mehaković, šef kabineta federalnog premijera Nermina Nikšića. Saopštio mi je da postoji inicijativa Vlade Federacije BiH da se sačini tim od nekoliko autora knjiga o Srebreničkom genocidu, kao što smo ja i Emir Suljagić, te da bi član tog tima bio i Abdulah Sidran, a koji bi za zadatak imao da kreira scenarij po kojem bi se u doglednoj budućnosti snimio igrani film o Srebreničkom genocidu.

Tih dana je organizovan i sastanak na tu temu u zgradi Vlade Federacije BiH na kojem su, pored mene, prisustvovali Emir Suljagić, ministar kulture FBiH Salmir Kaplan i šef kabineta premijera FBiH, Ramiz Mehaković.

Ja sam se složio sa gospodinom Mehakovićem, njegovom idejom i vizijom, pri čemu sam mu rekao da sam ja već dao usmeno obećanje Jasmili Žbanić da ću sa njom i njenim timom raditi na filmu koji bi se bavio upravo tom istom temom, te da svoje obećanje ne mogu prekršiti iako, do tog momenta, ugovor nisam bio potpisao ni sa kim, niti sam imao bilo kakve formalno-pravne obaveze prema Jasmili Žbanić i firmi Deblokada.

Gospodin Mehaković je na to rekao da nije isključeno da Vlada Federacije i nju pozove da se uključi u ovaj zajednički projekat.

Ubrzo nakon sastanka sa Mehakovićem, Suljagićem i Kaplanom, pojavio se muž Jasmile Žbanić, Damir Ibrahimović, sa pripremljenim ugovorom gdje je jedino nedostajao moj potpis – putem kojeg bi firma Deblokada otkupila autorska prava za film po mojoj knjizi „Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici“ na period od tri godine.

Potpisao sam taj ugovor, sa trajanjem do 23. jula 2015. godine, a što će se sasvim slučajno podudariti sa rođendanom mojeg ubijenog brata Muhameda-Brace Nuhanovića. Moj brat je ubijen nekoliko dana prije svog 21. rođendana.

Potpis na ugovor je stavio Damir Ibrahimović kao direktor firme Deblokada, i ja kao autor knjige.

Tada je započela moja formalna saradnja sa firmom Deblokada, odnosno sa Damirom Ibrahimovićem i njegovom suprugom Jasmilom Žbanić.

KAKO SE KOVAO SCENARIJ ZA FILM O SREBRENICI

Pokušao sam da ovu priču, do daljnjega, sačuvam izvan javnog domena, ali me je taj moj pokušaj doveo do ozbiljnih psiho-fizičkih smetnji.

Ubrzo sam sa firmom Deblokada potpisao i ugovor o djelu, u trajanju od tri mjeseca, u skladu sa kojim mi je ta firma dodijelila ulogu savjetnika na scenariju za taj film.

Deblokada mi je usmeno ponudila ulogu ko-scenariste, ali ja sam tu ulogu odbio jer sam, već u prvih godinu dana saradnje sa Deblokadom/Jasmilom Žbanić, shvatio da njena ideja, a ona je u ovom projektu od početka imala ulogu režisera, a ubrzo nakon toga će imati ulogu i scenariste, ne ide u potpunosti linijom autentičnosti. Da se njena ideja o tome šta će pisati u scenariju ne podudara u potpunosti sa događajima koji su se u stvarnosti odvijali jula 1995. godine.

Ja sam svoju ulogu savjetnika na scenariju shvatio veoma ozbiljno, svjestan situacije u kojoj se nalazim – a moja namjera je bila da svojim doprinosom u radu na scenariju učinim sve što mogu da konačna verzija scenarija za film „Srebrenica“ bude što bliža onome što se zaista dogodilo jula 1995. godine.

U periodu od naredih nekoliko godina ja sam se sa Damirom Ibrahimovićem i Jasmilom Žbanić sastao na desetine puta, najčešće u formi radnih sesija u njihovoj kancelariji u Sarajevu, a jednom i u Stocu. Te sesije su obično trajale po cijeli dan.

Takođe, u istom periodu, ja sam sa Jasmilom i sa Damirom razmijenio preko 1.000 mailova u kojima sam, uglavnom, odgovarao na razne upite od strane Jasmile Žbanić o okolnostima i brojnim detaljima vezanim za događaje u i oko Srebrenice jula 1995. godine, ali i događaje nakon 1995. godine, kao što je sudski proces koji sam 2002. godine pokrenuo protiv Holandije.

Na desetine i stotine pitanja koje sam putem e-maila dobijao od Jasmile Žbanić odgovarao sam detaljno, opširno, uz veliko strpljenje i jednu ozbiljnu posvećenost zadatku koji mi je dodijeljen.

Jasmilina pitanja su se odnosila i na veoma intimne stvari koje se tiču posljednjih momenata života mojih roditelja i brata koje su oni, zajedno sa mnom, proveli u Srebrenici i u bazi Holandskog Unprofora u Potočarima. Pitanja su se odnosila i na opšte okolnosti situacije koja se razvila tih dana u Srebrenici i Potočarima, brojne informacije o ponašanju pripadnika UN-a u Srebrenici i Potočarima, kao i pripadnika vojnih i policijskih snaga Republike Srpske, te ponašanje, preživljena iskustva i detalje iz fragmenata života hiljada izbjeglica koji su se tada zatekli u Potočarima.

Kako nekome ko nije bio tamo, bila je moja dilema, najbolje dočarati tu situaciju?

Ja sam se maksimalno potrudio da tu sliku iz moje glave što vjernije i preciznije prenesem u „glavu“ Jasmile Žbanić, a da je ona prenese na papir u vidu scenarija, i kasnije u kadrove filma.

Pored toga što sam pružao informacije iz moje knjige, i sopstvenog sjećanja, ja sam Jasmili Žbanić dao veći broj dokumenata koji svjedoče o događajima iz jula 1995. godine, te je upoznao sa nekoliko ljudi koji su preživjeli ove događaje i zajedno sa njom učestvovao u razgovoru sa njima.

Sve vrijeme Jasmila i Damir su, dok su se bavili drugim projektima, tvrdili da novac za realizaciju ovog filmskog projekta ne postoji, te da su izgledi da se taj novac prikupi veoma mali. U toku istog perioda obavijestili su me da bi iznos potreban za realizaciju projekta bio oko 4,5 miliona Eura, te su me povremeno pitali da li imam neku ideju kako bi se, i od koga bi se taj novac mogao prikupiti.

Jasmila se u Holandiji srela sa bivšim pripadnicima Holandskog bataljona Unprofora prije nekoliko godina. Ona me na te sastanke nije pozvala, a ja, svakako, nisam ni bio spreman da u njima učestvujem.
Složio sam se sa tim da ona treba da čuje i njihovu priču, ali sam imao primjedbe na njeno tumačenje njhove „priče“ tvrdeći joj da se njihova priča ne podudara sa onim što se zaista dogodilo.

ZA JASMILU SU I HOLANĐANI BILI ŽRTVE, ZA MENE NISU

Jasmilina ideja o tome da su i Holanđani bili „jadni“ i „žrtve“ nije se uklapala u istorijske činjenice, a ona je ove svoje ideje postepeno ugrađivala u scenarij na kojem je radila. Shvatio sam da ćemo imati ozbiljan problem u daljem radu, ali ugovor me je obavezivao da i dalje sarađujem u projektu. Nisam znao šta da radim, i počela je moja agonija u radu sa Jasmilom.

Neka dva mjeseca nakon što sam potpisao ovaj ugovor sa firmom „Deblokada“, nazvao me je britanski režiser Nial McCormick. On nije poznat koliko Jasmila Žbanić, što je u tom razgovoru i sam izjavio, uz komplimente za rad Jasmile Žbanić. Nazvao me je, dakle, krajem ljeta 2012. godine iz Zagreba i rekao mi da je on oženjen Hrvaticom, da on živi u Zagrebu, da je upravo završio čitanje moje knjige „Pod zastavom UN-a“, i da bi bio spreman da otkupi prava za film, te da bi on, u saradnji sa BBC-jem kao producentom, mogao da režira, dakle snimi igrani film po mojoj knjizi.

Bio je vidno razočaran kada sam mu rekao da sam sa Jasmilom Žbanić već stupio u ugovorni odnos ali je rekao – siguran sam da će ona po tvojoj knjizi napraviti odličan film.

Počinje drama sa Jasmilom Žbanić – ali ne drama u „scenariju“ već drama u „radu“ na scenariju.

U periodu 2012. pa negdje do oktobra 2017. godine, Jasmila Žbanić je, kao rezultat saradnje sa mnom kao savjetnikom na scenariju, ali i kao rezultat njenog ličnog doživljaja predočenih informacija napisala tri verzije scenarija.

Ja nisam nikada tokom saradnje znao šta Jasmila piše u scenariju dok svaku od ove tri verzije nije završila, uzastopno jednu za drugom, i dok mi nije predočila svaku od te tri verzije onda kada je ona smatrala da mi ih može predočiti.

Prve dvije verzije scenarija sam dobio na čitanje na 2-3 sata bez mogućnosti da ih ponesem kući, kopiram, ili ih na bilo koji drugi način pohranim kako bih ih mogao čitati kasnije.

Prvu verziju scenarija Jasmila mi je predočila isprintanu na nekih stotinjak stranica. To mi je upriličila u prostorijama zgrade Bošnjačkog insitituta.

Bila je, čini mi se, zima, 2013. godine. Rekla mi je: „Evo čitaj, piši pored teksta svoje komentare, a ja ću se vratiti po papire za nekoliko sati.“

Na brzinu, nervozno sam čitao scenarij i na tom istom papiru, gdje je bilo mjesta, upisivao komentare.

Najmanje pola scenarija sam prekrižio, prešvrljao. Nikada se ne bih složio sa tim dijelovima scenarija. Nakon 2-3 sata našao sam se sa Jasmilom i Damirom u Bečkoj kafani Hotela Evropa.

„I, šta kažeš?“ – nestrpljivo i nervozno je pitala Jasmila.
„Ovo je katastrofa!“ – odgovorio sam!

Ne znam kako bih opisao izraz na njenom licu, ali ona je moj komentar ipak podnijela stoički, dok je bez riječi gledala na stranice scenarija razbacane na stolu.

Osim što mi se nisu svidjeli brojni dijelovi scenarija, a koji su bili skoro čista fikcija, zabrinulo me je i to što je Jasmila očigledno odlučila da glavni likovi budu članovi moje porodice i – ja lično.

To nigdje u ugovoru nije pisalo. A moja knjiga opisuje puno širu sliku situacije jula 1995. godine gdje je moja porodica samo jedna od hiljada u toj masi izbjeglica i ne nalazi se u centru radnje. Naravno, pomislio sam i to da moja porodica može biti u centru radnje, ali samo ako bi se do u detalj opisalo faktičko stanje bez ikakve “šminke”. Jer, dogodila se takva drama da je kreiranje drame na dramu moglo samo da pokvari scenarij – čime bi se ušlo u improvizaciju kojoj onda nema kraja.

Nakon moje reakcije na ovaj prvi scenario, Jasmila je rekla da se glavni lik mora što više udaljiti od lika „Hasana prevodioca“ (iako ja svoj život i rad nikako ne bih sveo na ovu jednu riječ – „prevodilac“), da ime svakako ne može biti Hasan, te da će imena članova moje porodice biti takođe promjenjena.

Izmislila je imena: Faruk (prevodilac), Hava (majka prevodioca), Safet (otac prevodioca) i Braco (brat prevodioca), što je zaista bio nadimak mojeg brata Muhameda. Kasnije je ime “Faruk” promijenila u “Edo”.

DRUGA VERZIJA SCENARIJA

Nakon neke dvije godine Jasmila me je pozvala u svoju kancelariju u zgradi preko puta robne kuće BBI. Tamo smo proveli dane i dane uz konsultacije o scenariju, kojima je prisustvovao i Damir Ibrahimović. Tu će mi Jasmila jednoga dana na sto staviti bunt papira A4 formata i reći – ovo je nova (druga) verzija scenarija, sjedi, čitaj, piši komentare i primjedbe olovkom, a ja ću doći kad završiš, za 2-3 sata.

Ostao sam sam u kancelariji sa scenarijem. Gledao sam dugo u papire ne usuđujući se da počnem čitati. Nakon što sam, ipak, započeo čitanje, učinilo mi se da je ova verzija malo bolja od prethodne. Ali, takođe sam naišao na brojne dijelove sa kojima se nikada ne bih složio.

Ponovo sam grčeviro švrljao po papirima gledajući na sat da se odnekud ne pojavi Jasmila sa pitanjem: Jesi li pročitao, i šta ti kažeš za scenarij?

Ovaj put sam, negdje na pola teksta, odlučio da je važno da ja scenarij pročitam „natenane“ te sam, brzinom munje, istrčao po ljetnom pljusku preko semafora, utrčao u BBI, sletio niz stepenice prema kopirnici i rekao momku za kopir-aparatom da mi to sve iskopira.

Isto tako sam se sa dva-tri skoka preko semafora prebacio na drugu stranu ulice. Kad sam odahnuo u kancelariji, izvadio sam mobitel i slikao svaku stranicu scenarija. Pomislio sam – pa čovječe, ovo je priča zasnovana na sudbini moje porodice, pa zašto ja ne bih to mogao ponijeti kući?

Nakon nekih sat vremena stigla je Jasmila. Otvoriše se vrata nekako teatralno, sjede ona nestrpljivo na stolicu i gleda me očima koje su mi se činile malo uvećane zbog velikih trouglastih sočiva okvira koji joj je stajao okačen na vrhu nosa.

Pomislim – da je možda skontala da sam iskopirao i „fotografisao“ scenarij. Gutam ja knedlu u grlu, ali ispostavilo se da nije. Odradio sam, znači, ovu filmsko-špijunsku akciju bez greške, i na vrijeme, ono, momački sam preskakao preko zebre dok su dokoni prolaznici u mene gledali kao u neku sumahnutu budalu koja skače po barama koje je jak ljetni pljusak stvorio na asfaltu, sa nekim papirnim svijutkom ispod pazuha.

Dođe i njen muž Damir i u svom „cool“ stilu sjede u ćošak. Trebam naglasiti i to da sam sa Damirom, sve to vrijeme, imao zaista jedan fer odnos. Problemi koje sam imao su se odnosili na moj rad na scenariju sa Jasmilom, i čini mi se da je Damir bio više angažiran na osmišljavanju same produkcije nego što se brinuo o tome šta će pisati u scenariju.

Dakle, izgledalo je kao da Damir jednostavno čeka da ja i Jasmila proizvedemo scenarij na osnovu kojega će on početi praviti detaljne planove za snimanje filma – kao što je knjiga snimanja (izraz koji sam prvi put čuo radeći sa Deblokadom).

Damir ne govori niti pokazuje bilo kakvo očekivanje. Gleda u mene, ali više gleda kroz prozor, u granje visoke lipe sa kojih se još uvijek slivaju litri vode. Kod Jasmile sam osjetio nestrpljenje i nervozu te sam se osjećao kao neki nadri-filmski kritičar kojega eto, ona, Jasmila, dobitnik Zlatnog medvjeda, sad mora da sasluša, iako bi taj korak u nastajanju ovog djela sedme umjetnosti rado zaobišla.

„I, …šta kažeš?“ – pita Jasmila

Ja gledam u jedno, pa u drugo, ne znajući šta da kažem te izjavim: „Onako!“

A Jasmila će:“Šta onako?“

A ja ću: „Pa, nije loše.“

Nakon toga Jasmila skače sa stolice kao katapultirana, uz neki neartikulisani zvuk, dakle neku kombinaciju smijeha i plača: „Ja moram u WC!“

Ostajem sam sa Damirom pa malo pričamo o pljusku, i još nekim, kobajagi, usputnim temama.

Ulazi Jasmila, sjeda na istu stolicu i „gađa“ me očima na ono isto mjesto na mom čelu, „ni tamo ni vamo“. Ja ne oborim oči, iako mi je njen pogled bio težak nekoliko tona.

Znači – kaže Jasmila – tvoj komentar je prošli put bio da je scenarij katastrofa, a sad je da je onako.

Znači – kaže ona – ovo je malo bolje od katastrofe!

Na ivici je plača.

Nije mi bilo lahko gledati je u tom stanju. Najradije bih nestao sa tog mjesta da sam imao onaj uređaj iz serije „Star Tracks“ pa da se transportiram na neku drugu lokaciju na pritisak nekog dugmeta, pa sam grčevito prstom tražio na stolici to nepostojeće dugme, te sam imao utisak da sam u drvetu ručnog naslona iskopao jednu plitku rupu.

Nakon jedne duge neugodne šutnje pitam je: Dobro, hajde kad bih rekao da prihvatam ovaj scenarij, kako ćeš ti mene zaštititi?

Pri tome sam mislio na najmanje nekoliko scena, a najgora od svih bila je ona da sam ja svoje roditelje i brata, i to uz pomoć Holanđana, prošvercovao u bazu UN naočigled hiljada izbjeglica u Potočarima koji svi posmatraju taj čin, ostaju izvan kapije baze i viču: A mi, a mi – plaču i zapomažu.

Znači ja sam u toj sceni negativac, možda čak gori i od četnika i od Holanđana. A uopšte nije tako bilo. U mojoj knjizi piše kako je bilo.

Pitao sam je zašto je promijenila činjenice u ovoj sceni, a onda je rekla da je ovako bolje za film.

To je samo jedan detalj iz jedne scene gdje ona mene i moju porodicu prikazuje na način koji uopšte ne ogovara onome što se dogodilo u realnosti jula 1995. godine.

Ono na što sam mislio bilo je da se u najavi filma napiše: Film je baziran na istinitim događajima (ili da je baziran na knjizi „Pod zastavom UN-a“), ali da je „bilo kakva podudarnost sa stvarnim likovima slučajna“, na primjer. Jer, ono što je pisalo u scenaraiju se u namjanje 50% scena nije nalazilo u mojoj knjizi. To je bio plod mašte Jasmile Žbanić i njenog ukupnog svjetonazora i njene umjetničke kreacije i slobode.

Ali, kako da film bude baziran na mojoj knjizi, odnosno na sudbini moje porodice, a da istovremeno piše da je „bilo kakva podudarnost sa stvarnim likovima slučajna“. Dakle, to jedno sa drugim ne ide.

I, kako da se ja ogradim od svega toga? Ne mogu u ovom tekstu da ulazim u brojne detalje koji nikakve veze nemaju sa stvarnim likovima i događajima, a koje je Jasmila konstruisala.

U jednoj sceni majka prevodioca Ede češlja kosu iz koje ispadaju vaši/uši, sa kojima ona onda ima neki psihodelični monolog. Čovječe, ionako na nas gledaju kao na „prljave muslimane“ i ova scena je u najmanju ruku autorasistička. Moja majka nije imala vaši u kosi unatoč užasnim uslovima u kojima smo živjeli.

U jednoj sceni, pri kraju, ja opalim šamar bratu, kao zato što on mene neće da posluša da se negdje sakrije, ili tako nešto. Pa Jasmila, rekao sam joj, moje se srce cijepalo, skoro je stalo u tim momentima, i ja nisam ni pomislio da bratu opalim šamar (kao da bih ga urazumio) već sam ga poljubio u poslednjem momentu kada su ga Holanđani istjerivali iz baze – a on meni vikao: Ne ideš sa nama, ti možeš ostati i ti ostaješ tu. Kakav bre šamar Jasmila.

Onda nadalje, Jasmila tu kreira scene u kojima su do detalja prikazani smrt mojih roditelja i brata. Pa cijela je poenta u tome da mi, preživjeli, ne znamo šta se tačno dogodilo, kako su naši najmiliji ubijeni i kako ćeš ti Jasmila da prikažeš poslednje momente mojega oca, majke i brata. Kako ti možeš znati da li su oni umrli plačući ili bez riječi, bez glasa?

Ne možeš Jasmila ulaziti u to. Ostavi to nedorečeno u scenariju, i to je jedini način da ga napraviš. Mogao bih sada do unedogled navoditi detalje iz scena koje nikada ne bih odobrio, a u kojima Jasmila ulazi u najintimnije detalje smrti moje porodice za koje se nikada, ali nikada neće moći znati. Kako su umrli samo dragi Bog zna, i znaju četnici.

Ti to Jasmila ne znaš, ne znam ni ja, i nikada neću saznati. Ostavi se toga. Sve sam joj to rekao jasno i glasno.

Zvuk kojega se sjećam, koji se po sobi prostirao, a dopirao je iz njenog grla, je bio: ihihi, ahaha.

Pitao sam je: „Izvini, a šta je tu smiješno?“
Pitala me je: „A od čega da te zaštitim?“

Rekao sam joj, misleći, prije svega, na scenu kako sam ja svoje roditelje i brata uz pomoć Holanđana „prošvercovao“ u bazu: „Pa nije bilo tako. Pljuvaće me moj narod na ulici.“

Ona je rekla: „Pa ovo je igrani, a ne dokumentarni film. Ja hoću da ljudi iz kina izađu plačući. Ja tu gradim emociju i znam kako ću to postići. Ljudi se moraju identifikovati sa likovima, i ako je lik prevodioca Ede previše ‘savršen’, ako je Edo bezgrešan, onda to nije uvjerljivo.“

Pomislio sam – pa ako neće plakati zbog onoga što se stvarno dogodilo, onda ne treba da plaču ni zbog onoga što je Jasmila izmislila. Čemu onda sve to? I, pošto je lik Ede kreiran po mom liku, rekao sam joj – ja nisam bio bezgrešan, užasno sam se plašio za svoj život, i zar to nije dovoljno da Edu prikažeš kao realan lik, čovjeka sa manama i vrlinama, onako kako je i bilo. Ja ništa od detalja moga ponašanja tih dana Jasmili nisam prešutio.

Negdje u oktobru 2017. godine, nastavljam saradnju na projektu pisanja scenarija tako što od Jasmile e-mailom dobijem, za divno čudo, po prvi put kompletan scenarij u Wordu sa zahtjevom da ga pročitam i svoje komentare upišem po sistemu track-changes.
Trebalo mi je za to, uz druge obaveze koje sam imao, desetak dana.

Uporedo sa tim, čitajući scenarij i uviđajući da se i ova, treća verzija, scenarija previše udaljava od činjenica, shvatim da je jedini način da Jasmilu i Damira „urazumim“ taj da se pozovem na ugovor. Proučio sam ponovo dva ugovora koja sam potpisao sa Deblokadom. Pored drugih detalja utvrdio sam da je (prvi i najvažniji) ugovor kojim je Deblokada otkupila prava na moju knjigu za film/scenarij istekao 23. jula 2015. godine, dakle više od dvije godine ranije.

Ja sam to uvidio još 2015. godine, ali nisam nikada spomenuo tu činjenicu niti Jasmili, niti Damiru Ibrahimoviću jer sam htio da radim na projektu i dalje i nisam htio njima da namećem bilo kakvu obavezu. Dakle, nikada nismo produžili ugovor od 23. jula 2012. godine koji je istekao 23. jula 2015. godine.

Ugovor u skladu sa kojim mi je formalno dodijeljena uloga savjetnika na scenariju (ugovor o djelu) je takođe bio istekao nekoliko godina ranije, a bio je potpisan samo na period od tri mjeseca.

Prema tome, sve što sam sa Jasmilom i Damirom radio nakon tog datuma (23.07.2015.) bilo je na osnovu moje dobre volje kako bi se projekat filma o Srebreničkom genocidu nastavio, barem u dijelu pisanja scenarija. Na taj posao me nije obavezivao nikakav ugovor, niti sam ja imao obavezu da njima nakon jula 2015. godine ustupim knjigu kao osnovu za scenarij, a pogotovo da se složim sa tim da sudbina moje porodice bude u fokusu scenarija.

JEDNOSTRANI PREKID SARADNJE

U principu, ja nikada nisam prekinuo saradnju na kreiranju scenarija za ovaj film niti sa Jasmilom, niti sa Damirom Ibrahimovićem, odnosno sa firmom Dedlokada.

Prekid saradnje je bio jednostran, a do prekida je definitivno došlo jer je poslednji kontakt izmeđnju njih dvoje i mene ostvaren u februaru 2018. godine (prije godinu i po), i po mom mišljenju bio je izuzetno nefer, nepošten i uz veliki broj neriješenih formalno-pravnih pitanja vezanih za nastavak realizacije projekta, a koji su oni nastavili bez bilo kakvog učešća sa moje strane, ili bilo kakvih informacija o projektu od strane Deblokade prema meni.

Naime, nakon što sam pročitao treću verziju scenarija, a sa kojom se, ponovo, nisam složio, uslijedile su desetine e-mail poruka između mene i Deblokade, tj. Jasmile i Damira i mene, krajem 2017. i početkom 2018. godine.

Na jednom od poslednjih sastanaka, krajem 2017. godine, ja sam im predložio sljedeće: da biste mogli nastaviti projekat, a da pri tome ne povrijedite moja prava, izaberite neke druge likove iz mase izbjeglica, a ne moju porodicu i mene.

Ipak, promjena imena likova nije dovoljna da zaštitite moja prava.
Predložio sam im da uzmu kao lik neku ženu iz mase izbjeglica sa djecom, ili, recimo, kuhara/kuharicu koji rade za UN/Holandski bataljon, ali ne porodicu u kojoj je jedan član muškarac i prevodilac, gdje on pokušava pronaći rješenje da spasi porodicu koja se, zajedno sa njim, nalazi u bazi.

Na poslednjem sastanku, u hotelu Holiday u Sarajevu, nakon pet godina saradnje, predložio sam im da ja, umjesto Jasmile, napišem scenarij, uz moje otvoreno mišljenje o sve tri verzije scenarija koje je napisala Jasmila, a koje je bilo negativno ne samo po pitanju istorijskih činjenica, već i po pitanju stila, (re)konstrukcije dijaloga, jezika koji je Jasmila koristila u dijalozima i opisima scena, dramaturgije, vremenskih koordinata i izbora scena, prikaza likova, ali i same dinamike radnje u scenariju za koju sam smatrao da je previše usporena, da dijalozi nisu autentični, itd. Rekao sam im da ću u tom scenariju uvažiti viziju i gabarite u kojima se Jasmilino viđenje scenarija kretalo u toku tih pet godina saradnje, ali da ću ja u taj moj scenarij ugraditi sve ono što Jasmila nije ugradila, a što nedostaje, te da ću izbaciti/ispraviti one dijelove koje je Jasmila pogrešno opisala, te da će scenarij imati sasvim novu strukturu – dakle biće to sasvim novi scenarij.

Njih dvoje su, na moj prijedlog, ostali nijemi. Kada sam vidio njihovu reakciju napomenuo sam im da oni taj uradak ne moraju nazvati scenarijem već nekako drugačije – na primjer predložak za scenarij, jer sam već ranije shvatio da Jasmila i Damir osjećaju da se, komentarišući negativno Jasmiline verzije scenarije, ja, kao amater, miješam njima u posao.

Dakle, ko sam ja da napišem scenarij za neki film, pa bilo to i za film u kojem smo, u tom momentu, ja i moja porodica u centru radnje i za koji je osnov moja knjiga?

Oboje su se verbalno složili, ali o tome ne postoji pisani trag osim onoga što piše u e-mail korespondenciji – što će oni kasnije demantovati sa, na primjer, Jasmilinom izjavom: „Ja i ti kao da nismo bili na istom sastanku.“

Na dan 16. januara 2018. godine poslao sam draft teksta mog scenarija na e-mail adresu Jasmile Žbanić, i istovremeno u cc mojoj advokatici Vasviji Vidović, koju sam u međuvremenu angažovao kao pravnog zastupnika za slučaj povrede mojih prava od strane Deblokade, a sa čim su Jasmila i Damir bili upoznati prije slanja e-maila.

Moj scenarij se sastojao od oko 200 scena, i u istom sam uvažio veliki dio želja i ideja Jasmile Žbanić o tome u kojem pravcu bi trebao da ide scenarij, odnosno šta bi trebala da ta radnja obuhvati. Takođe sam u taj uradak uvrstio i niz scena koje Jasmila nikada nije niti spomenula, niti je znala da mogu postojati, osim možda iz razgovora sa mnom.

Nakon nekih sedam dana Jasmila mi je ljutitim tonom putem e-maila odgovorila da ja njoj nikakav scenarij nisam trebao slati, te da ako i imam neki scenarij onda ga ne trebam slati do maja te 2018. godine, navodno zbog nekih njenih obaveza, a to je značilo da trebam čekati nekih 3-4 mjeseca.

Ja nikakve mjesece više nisam mogao čekati. Imam i ja svoj život i svoje obaveze (doktorski studij itd) i nisam više htio da sanjam scenarij svaku noć, i da se budim po nekoliko puta pitajući se – šta je to što će jednoga dana vidjeti milioni ljudi na velikom ekranu i što će prihvatiti kao našu zajedničku istoriju.

Ako film nije o tome, o našoj zajedničkoj istoriji, ja se evo sada pitam o čemu je onda taj film?

Jasmila Žbanić, a niti Damir Ibrahimović mi nikada nisu poslali svoje mišljenje o mom scenariju, odnosno Word dokumentu sa oko 200 (dvije stotine) scena.

Ponudio sam Jasmili i Damiru taj scenarij za cijenu od jednog Eura, kao i produženje ugovora za cijenu od jednog Eura. Nikada mi nisu odgovorili na ovu ponudu. Rekao sam im telefonom da ja nikada neću pristati ni na jednu scenu koja nije autentična ni „za cijenu od milion eura po sceni“ i da je jedini uslov pod kojim bih radio sa njima taj da uvaže moje primjedbe, i da dalja saradnja može biti samo po principu „za cijenu od jednog eura“ – ni manje ni više.

Svjestan kakve reakcije može izazvati bilo kakav spomen o parama a u vezi sa “Srebrenicom” navodim sljedeće:

da ne bi bilo zabune, ja sam po osnovu ova dva ugovora ranije dobio honorar u iznosu kako je i pisalo: 12,500 KM za autorska prava, i 4,000 KM (od obećanih 12,500) za rad na scenariju. Ako sam ovim činom naplate ja za nešto kriv, ako je to bilo nemoralno sa moje strane, neka to bude tako ovdje i zabilježeno. Po usmenom dogovoru, Damir mi je, za rad na scenariju, dugovao još 8,500 KM i htio je da mi to odmah isplati. Ja sam to odbio, nisam to nikada naplatio, niti ću. Shvatio sam da sam na početku napravio grešku što sam primio honorar, jer sam na taj način postao “najamnik”. Ja ovim što pišem želim da javnost sazna na koji je način nastajao scenarij i nemam namjeru da ovo “ganjam” po sudu po bilo kojem osnovu. Nikakav sud mi nije ni na kraj pameti. Shvatio sam tada da mogu zauzeti jaču poziciju samo ako dalji rad nastavim bez ikakvog honorara. Zgadio sam se sam sebi.

Shvatio sam da sam bio dio projekta čerečenja narativa o Srebreničkom genocidu, kako bi se još jednom dobio Zlatni medvjed, Zlatna palma, ili čak Oskar. Rekao sam Jasmili i Damiru – ako ikada budete dobili neku od ovih nagrada ja nikada ovaj film neću pogledati, niti ću sa vama hodati po tom crvenom tepihu. Koliko god to bilo okrutno od mene, jedna o poslednjih rečenica koje sam Jasmili napisao bila je: kad budeš hodala po crvenom tepihu sjetićeš se crvene boje krvi moga brata i drugih žrtava. Okrutno je, priznajem, i ne znam da li je Jasmila zaslužila da joj to napišem, unatoč svemu što sam doživio radeći sa njom.

Ja sam u pisanje tog scenarija uložio ogroman napor, energiju, vrijeme, emociju, znanje koje sam akumulirao preko 20 godina – a na koju sam napisao i objavio i dvije knjige i desetine tekstova prije potpisivanja ugovora sa firmom Deblokada.

U jednoj od poslednjih e-mail poruka koje sam dobio od Damira Ibrahimovića piše: „… ti i tvoja porodica nećete biti predmet novog scenarija… to će biti jedna žena…“

QUO VADIS AIDA

Tokom ljeta 2018. godine, započinjući doktorski studij na temu „Srebrenica i Prijedor“, slučajno sam na internetu naišao na podatak da je jedna norveška fondacija filmskom projektu Jasmile Žbanić dodijelila nekih 75,000 USD. Na internet stranici te fondacije je pisalo da su manji grantovi dodijeljeni za ukupno šest filmskih projekata, a među njima je bio i projekat Jasmile Žbanić pod naslovom: Quo Vadis Aida.

Očigledno, fondacija nije bila spremna da doznači sredstva, a da joj se prije toga ne predoči scenarij, ili barem sinopsis. Vrlo kratak, ali po meni jasan sinopsis u smislu kakav film Jasmila i Damir prave nalazi se na tom web sajtu:

Prevešću sinopsis sa engleskog na bosanski:

„Aida, nastavnica engleskog jezika, žena srednjih godina, nalazi se sa svoja dva odrasla sina i mužem u bazi UN-a. Oni traže sklonište/zaštitu nakon što Srpska vojska okupira Srebrenicu. Ona radi kao prevodilac UNa i misli da je sigurna dok je kod UNa. Međutim, sistem zaštite i empatije počinje da se raspada. Ona mora da spasi svoju porodicu.“

Dakle, umjesto da u centru zbivanja bude jedna od žena u Potočarima, a mogla je biti bilo koja u kojem slučaju ovaj film ne bi izgubio na težini niti jedan gram, Jasmila i Damir se odlučuju da mene prevare (a isti dopis su poslali i mojoj advokatici Vasviji Vidović) tvrdeći da će film biti o „jednoj ženi“.

Film koji Jasmila i Damir prave nije o „jednoj ženi“ već je o ženi koja je prevodilac UN-a u bazi. Nijedna takva žena u realnosti nije postojala, koja je imala pored sebe u bazi svoju porodicu, dva sina i muža, odnosno za UN u Srebrenici kao prevodilac nije radila niti jedna žena.

Taj posao su radili muškarci kao što smo ja i Emir Suljagić (i još 6-7 muškaraca zvanično zaposlenih sa ugovorom kod UN-a, da sad ne nabrajam njihova imena). Dakle, i dalje se radi o mojoj četvoročlanoj porodici samo što su Jasmila i Damir ulogu prevodica sad prebacili sa sina na majku valjda nadajući se da će na taj način izbjeći konfrontaciju sa mnom.

Ovom intervencijom da prebace ulogu prevodioca sa sina na majku, Jasmila i Damir se nisu dovoljno udaljili od priče moje porodice.

Ako se ispostavi da jesu, nakon što se film prikaže, ja povlačim sve ove tvrdnje o povredi mojih prava kao jedinog preživjelog porodice Nuhanović.

U jednom od posljednjih mailova koji je Damir Ibrahimović napisao meni stoji – ti nisi vlasnik priče o Srebreničkom genocidu.

Ja sam mu odgovorio – ja nisam vlasnik priče o Srebreničkom genocidu, ali jesam jedini preživjeli član porodice Nuhanović, te sam jedini sa kojim o sudbini te porodice možete razgovarati.

Jasmila i Deblokada mogu za film koji prave dobiti još jednog Zlatnog medvjeda, kao i druge nagrade, jer se o svakoj temi i u svakoj branši umjetnosti može napraviti remek-djelo, bilo da je zasnovano na fikciji, ili na stvarnim događajima. I ja im zaista u tome želim uspjeh.

Ali, javnost i istorija ne bi trebali bezrezervno prihvatiti taj film kao našu stvarnost premotanu unazad nekih dvadeset pet godina.

A mislio sam da ćemo zajedno, kao tim, kao Bosanci/i Hercegovci, napraviti film koji će svijetu pokazati šta se zaista dogodilo jula 1995. godine u i oko Srebrenice.

O čemu je ovaj film ja ne znam. O tome ćemo suditi svi kada ga pogledamo.

(SB)