Čuvajmo Srebrenicu

Haška humanost za optužene zločince i tvorce genocida

Zadnjih dana, a Bogme i mjeseci, ostane čovjek zapanjen količinom humanosti koju iskazuje Haški tribunal prema svojim optuženicima. Prvo su pustili Vojislava Šešelja iz humanih razloga, navodno bolestan, pa su jako vodili računa da ne pogoršaju narušeno zdravlje Gorana Hadžića a sada stiže vijest da je Rusija dala garancije za puštanje i liječenje Ratka Mladića.

Jako su vodili računa o zdravlju Šešelja, koji se, po njihovom ubjeđenju rastajao od života uslijed teške bolesti, pa su ga na kraju oslobodili svih optužbi. U međuvremenu je “bolesnik” zakuhao gdje god je mogao. Dobio je medijsku pažnju pjevanjem četničkih pjesama, vrijeđanjem hrvatske predsjednice, postrojavanjem paravojnih jedinica, paljenjem zastava…

Iskoristio je svaki momenat (dok ga još zdravlje služi) da zakuha što je više moguće. Da i vlast u Srbiji stavi u nezgodan položaj. Kao da su od Haga dobili vruć krompir u ruku, s kojim niko zapravo ne zna šta da radi.

Selektivno krojenje pravde 

U međuvremenu su se sudije, tužioci, advokati, daktilografi, pa i reporteri iz Tribunala naslušali svih mogućih priča o zločinima, ubistvima, masakrima, čuli izjave bezbrojnih svjedoka zločina i, umjesto da sažaljenje izazovu žrtve rata, sažaljenje i humanost su iskazali prema onima koji su dobrim dijelom učestvovali u svom tom zlu. Možda ne kao direktni izvršioci, ali kao idejne vođe svakako.

Tu se postavlja pitanje o pravdi. Izgleda (kada se sve sabere i oduzme) da je u ovom svijetu u kojem živimo bolje biti zločinac nego pošten čovjek. Jer, onog poštenog čovjeka niko ne pita za zdravlje, niko nije human ako nema zdravstvenog osiguranja, niko se ne pita od čega živi i kako ili čime školuje vlastitu djecu.

A slika dočeka po aerodromima ili rodnim selima osuđenih ratnih zločinaca smo se dobro nagledali. I prijema zločinaca po raznim institucijama i vjerskim objektima. I danas pojedini zločinci dobijaju odlikovanja od države koju su imali namjeru spaliti i sravniti sa zemljom. Pa smo čuli i za moralnu i finansijsku podršku pojedinih vlada, pojedinih društava, pa i “osviještenih” pojedinaca. Oni, uprkos dokazanoj krivici, nisu imali brige koje ima običan, pošten i častan čovjek.

Njima je pružena najbolja moguća zdravstvena njega. O njima brinu i psiholozi da im boravak u zatvoru ne padne teško (iako bi im puno teže trebalo pasti sva količina zla koju su nanijeli ljudima). Brinu o njihovom spavanju, jelovniku, internetu…

Različiti aršini užasa

Pa čak i iskazuje humanost kada to zatreba. A opet oni tu humanost iskoriste za renesansu svojih ideja da smo toliko različiti i da ne možemo nikako skupa živjeti. Za ideje da se granice i teritorije ne mogu dogovoriti olovkom i šampanjcem (kao češka i Slovačka), nego da se svaki milimetar teritorije treba zaliti krvlju.

Obično tuđe djece.

Pita li se i jedan sudija Tribunala ko je bio uz hiljade porodica stradalih u ovom užasnom ratu, ko je njih tješio, ko je tada pokazivao humanost? Ko je vodio računa o starim, bolesnim, o djeci, o silovanim ženama?

Kada je prestao rat, veliku nadu smo polagali u pravdu Haškog tribunala. U vjerovanje da će svakog zločinca stići zaslužena kazna. U vjerovanje da će drakonske sankcije i kazne zaustaviti svaku narednu budalu u pokušaju da puškom, krvlju i nožem obilježava teritoriju.

Kako vrijeme prolazi, izvještaj iz Haga sve više liči na smijuriju.

Dijete Bosne nije kao dijete Evrope

Pitam se samo da li bi toliku humanost pokazivali prema ljudima koji su ubijali ili navodili na ubijanje njihove djece? Ili dijete Bosne nije isto kao dijete Zapadne, demokratske i humane Evrope?

Poređenja radi, od iste bolesti kao i Ratko Mladić već šest godina boluje moja supruga. Samo što je nju moždani udar pogodio još teže nego njega i ostavio trajne posljedice. Nju niko ne pita za zdravlje, za nju se ne zauzima niti jedan predstavnik “njenog naroda”, niti je pokazao humanizam prema njoj. Njoj niko nije ponudio liječenje u inostranstvu, niti bilo kakvu pomoć.

Jer, ona u svom životu niti mrava nije zgazila.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera