Čuvajmo Srebrenicu

Heroji surove svakodnevnice Konjević Polja: Zov zavičaja bio je jači od povratničke bezizglednosti

Braća Senad i Amel Muminović još uvijek se nazivaju povratnicima, iako još od početka 2000-ih žive u Konjević Polju. Od tada su, zajedno sa svojim porodicama, izgradili čitav mali porodično-zavičajni raj. Održavaju ga mukotrpnim radom u poljoprivredi i stočarstvu. Živi se teško, ali to nije problem onima koji hoće da rade.

Kuće i štale su porušene, ostala imovina opustošena. Ni sistem tih 2000-ih nije bio blagonaklon za povratnike u Konjević Polje. Skoro dvije decenije kasnije ništa se nije promijenilo nabolje. Tada su u Konjević Polju bošnjački povratnici, uglavnom iz Sarajeva i Tuzle, zatekli srpske izbjeglice, uglavnom iz Olovskih Luka. Problema nikada nije bilo. Bili su, valjda, svi u istim problemima. Danas su u tom dijelu Bosne i Hercegovine i jedni i drugi manjina.

Senad Muminović je 1993. godine zajedno sa porodicom iz svog zavičaja izbjegao u Srebrenicu, a samo dvije godine poslije toga u Tuzlu. Genocid je izbjegao za dlaku. Život u Tuzli bio mu je nešto lagodniji, nakon svega što su preživjeli prethodnih godina. No, nisu dugo mogli da se opiru zovu zavičaja. Senad tvrdi da je to jače od čovjeka.

Iz Tuzle su sa sobom ponijeli šator, u kojem su prvobitno živjeli, da bi tek kasnije dobili improvizovanu kućicu. Tek 2001. godine počinju sa gradnjom, da bi petnaestak godina poslije izgradili svoj mali porodično-zavičajni raj. Okružen konjima i kravama, cukama i macama, pčelama i kokošima… Naravno, sve uz mukotrpan fizički rad, na građevini, u stočarstvu i poljoprivredi.

“Ne može se definisati šta je mene natjeralo da se vratim, ne može se opisati riječima. Jednostavno, nema nijednog razumnog razloga. Nisam ovdje imao ni posla niti bilo šta što mi garantuje perspektivniju budućnost. Znao sam šta me čeka, ali vratio sam se. Nazovi to obavezom, dužnošću, kako hoćeš. Ne znam ni ja”, kazao nam je Senad.

Heroji povratka u raznim kulturama

Danas u svojoj štali ima dvadesetak krava, nekoliko teladi i junadi, uz svu prateću mehanizaciju, traktore i opremu. No, tvrdi da se na trenutnoj cijeni ne može opstati.

“Takvo vrijeme. Nekad je bilo dobro u mljekarstvu, prije 4-5 godina. Bili su bolji podsticaji, premije. Sada je ista cijena mlijeka kao tada, ali je u međuvremenu sve postalo skuplje. Svi repromaterijali su povećani za 100, a neki i za 200 posto. Od proizvodnje mlijeka se više ne može opstati”, kazao je Muminović za Klix.ba.

Tvrdi da je zbog toga 2015. godine pokrenuo i proizvodnju organskih malina, posadivši odmah pet duluma.

“Uz to imam i pčele. Trudim se da sve bude kvalitetno, i maline i med. Ne volim tvrditi kako je sve 100 posto organsko, jer sistem ne vodi računa, proizvođači se ne edukuju… Inspekcije nema. Zbog toga sam vodim računa o tome, edukujem se, pazim koliko je to moguće”, priča nam Senad, dok nas nudi ukusnim malinama pred svojom kućom.

Kada su se vratili u Konjević Polje, prvo su pokušali s proizvodnjom krastavaca, nakon čega su uvidjeli da u toj kotlini klima nije baš najpogodnija za tu kulturu.

“Svašta smo pokušavali. Poslije krastavaca smo se prebacili na uzgoj paprika, feferona… Ni to nije išlo baš najbolje. Sve smo to radili prilagođavajući se okolnostima, trendovima, ponudama za otkup”, prisjeća se Senad, dodavši da je kasnije, 2005. godine, UNDP organizovao otkup proizvoda na području tri opštine, Bratunac, Srebrenica i Milići.

“Priključio sam se 2006. godine u taj projekt. UNDP mi je donirao četiri krave, a i ja sam imao svoje dvije. Tada se moglo pristojno živjeti od tog, jer se organizovano otkupljivalo mlijeko zajedno sa mljekarama iz Gradačca”, priča Senad.

Živi se, problema hvala Bogu ima

Senad i Amel kažu da povratnici u Konjević Polju mogu živjeti, ali jedino od poljoprivrede i stočarstva. Ili eventualno od drugih fizičkih poslova. Problema, kažu, uvijek ima. I posla.

“Radilo se, pomalo kućilo. Strane organizacije su nam dosta pomagale. Problema ima. Neki se rješavaju, neki ne kane da budu riješeni. Imamo problem sa školstvom, tu nema izgleda da će išta biti riješeno. Djeca idu u školu u Novu Kasabu, sreća ima taj organizovani prijevoz”, objašnjava nam Senad.

Amel kaže da političari rijetko dolaze u obilazak povratničkih naselja, osim ukoliko se ne organizuju kolektivni iftari, ali da i ne trebaju da dolaze kako bi slali lažnu sliku iz Konjević Polja.

“Posla ima, može se živjeti. Ne može se obogatiti. Treba ljude uvesti u posao. Treba neke stvari razgraničiti. Ljudima koji neće da rade bolje dati 1.000 KM nego motokultivator koji će za 10 dana prodati. Ovi koji su na vlasti to znaju, ali njima je bitno da pokupe glasove”, kaže Amel.

 

 

Rad, rad i samo rad

 

Amel također ima 16 goveda, koje je, uz mukotrpan rad, neophodno prehraniti. To osigurava zajedno sa suprugom i ostalim članovima porodice. Kaže da sve zavisi od volje, želje i naravno – od rada.

“Sa sedam krava smo krenuli, da bismo sada imali 16 grla. Imamo dva traktora, osnovne priključke… Dva automobila. To smo sve nas dvoje uspjeli, sa svojim rukama. I naravno, uz pomoć kredita. Teško je doći iz Tuzle ili Sarajeva da biste ovdje živjeli”, objašnjava Amel, dodavši da sve zavisi od volje.

Ističe da je potrebna “velika petlja” da bi neko rekao da želi da se vrati, jer je Konjević Polje i cijeli taj kraj neperspektivan.

“Treba velika petlja da se neko sada vrati, zato što voli svoj zavičaj. Za te stvari je kasno. Može se vratiti samo neko ko mora. Ali, inače, mislim da je kasno za povratak. Mada sam ja još uvijek optimista da će stvari ići nabolje”, kazao je Amel.

Dodaje da Konjević Polje nije iftar od dva sata, već da je za njega Konjević Polje 365 dana u godini.

“Političari trebaju da rade svoj posao. Ja ne želim da ulazim u njihov posao i politika ne treba mene da interesuje. Ali se protivim iftaru u Konjević Polju, jer nije to prava slika koju šalju iz ovog područja. Svi smo mi pozvani. Nije sporno. Međutim, mi ovdje guramo našu priču sami. Svako ponaosob. Ja pored svog posla u poljoprivredi i sa stokom radim još i na građevini. To moraš raditi da bi opstao. Svaki dan po 15-16 sati”, zaključio je Amel Muminović.

 

 

Klix.ba

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku