Čuvajmo Srebrenicu

Hurija će 11. jula ukopati muža i sina: Nadala sam se, čekala da se pojave mrtvi ili živi

Hurija Mehmedović (66) na kolektivnoj dženazi 11. jula ove godine u Potočarima ukopat će posmrtne ostatke muža Hasana i sina Hazima koji je u trenutku smrti imao samo 22 godine. Godinama je tragala za njihovim kostima, nadala se da će se možda jednoga dana pojaviti i živi. Nada je izgubljena 2007. godine.

 

 

Pronašla je njihove posmrtne ostatke. Hurija je preživjela zajedno s još dvije kćerke. Zajedno s još hiljadama žena i djece autobusima su iz zaštićene zone UN-a u Potočarima prebačene do slobodne teritorije.

Kćerke su danas u inostranstvu, gdje su i formirale život, međutim, Hurija nije željela napustiti Bosnu i Hercegovinu. Željela je naći svoje najmilije. Prije rata živjeli su u selu Konjevići iznad Konjević Polja. Tokom rata, tačnije u martu 1993., prešli su u Srebrenicu. Cijela porodica bila je na okupu sve do jula ‘95.

“U Srebrenici je bila benzinska. Tu smo se rastali. Oni su rekli da moraju ići šumom, a da mi idemo sa ostalim ženama. Otišli su zajedno, a ja sa dvije kćerke prema Potočarima. Mislim da je bio 10. juli kada sam ih posljednji put vidjela”, prisjetila se Hurija trenutka kada se rastala od muža i sina koje će, nakon 22 godine, ukopati u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Suze ne prestaju teći dok priča o svemu što su proživjeli. Čovjek, kako je kazala, nije razmišljao da će se dogoditi najgore. Godinama je tražila neku informaciju o mužu i sinu, a kako su godine prolazile počela je tražiti i njihove posmrtne ostatke.

“Neki su govorili da su ih vidjeli, neki nisu. Od muža tečići, koji su došli nakon tri mjeseca, rekli su da su ih vidjeli nakon Kamenice, tamo gdje su ljudi izginuli i to je to. Sin Hazim je pronađen u Zelenom Jadru, ali navodno je ubijen u Kravici, posmrtni ostaci su preneseni u Glogovu, a nakon toga u Zeleni Jadar”, ispričala je Hurija, dok po ko zna koji put rukom prelazi preko očiju crvenih od plača.

Prisjetila se i 1996. godine kada je, kako je kazala, jednom prilikom na televiziji gledala ekshumaciju prve masovne grobnice vidjela patiku i sportsku čarapu koja je, tvrdi, bila njenog sina.

“On je odnio sportske čarape, na njima su bili zeleni reketi. Nosio je i Adidas patike. To je odnio na sebi. Poslije sam išla po Tuzli da tražim. Pitali su me da li je sa sobom imao kakav lančić i tablete. Nisam mogla svega da se sjetim. Znam da sam njegov lančić ja uzela. Kada sam došla kući, sjetila sam se da je sa sobom odnio džepni sat od djeda koji je na sebi imao lančić”, ispričala je ova srebrenička majka, koja danas u ruci drži album u kojem ima samo dvije fotografije sina i jednu muža. I do tih fotografija došla je uz pomoć nekih rođaka.

Međutim, do konačne informacije dolazi 2007. godine kada su joj javili da su identifikovani posmrtni ostaci muža i sina. Do ove godine čekala je, jer su tijela nekompletna.

“Od muža su samo dvije kosti, od koljena do kuka. Samo su to pronašli. Od sina je čitava lijeva strana, jedna kost od ruke i dio karlice”, poručila je Hurija koja ni danas ne može da vjeruje da će ukopati nekoliko kostiju i da nije bila u prilici da svojim očima vidi tijelo muža i sina.

Dok priča ne može da sakrije tugu koja traje više od dvije decenije.

“Da je tijelo kompletno, ja bih, čini mi se, bila sretna. Da sam ga pronašla ‘96. ili ‘97. dok je bilo tijela… Nadala sam se, nisam vidjela da su ih ubili. Živi smo se rastali”, kazala je Hurija.

O njenom sinu, Hazimu, svi su imali samo riječi hvale. Bio je dobar učenik. Htio je da se školuje. Nikada se nisu razdvajali. Nikada nije otišao negdje na nekoliko dana do tog jula.

“Nadala sam se. Nigdje nisam otišla. Čekala sam da se pojave živi ili mrtvi. Ako se pojave živi dobro i jest, a ako se pojave mrtvi da ih barem ukopam. Takva je sudbina. Preteško je, ali se mora živjeti. Ne znam kako, da li to insana drži zdravlje, neka nada…”, priča Hurija kroz suze i prati nas do auta. Kao i svaka brižna majka na rastanku nam maše i poručuje da ćemo se svakako opet vidjeti 11. jula kada se ponovo sastane s Hasanom i Hazimom.

Među 71 žrtavu koje će ove godine biti ukopane na kolektivnoj dženazi nalazi se i sedam maloljetnika. Najmlađa žrtva koja će biti ukupana 11. jula u Potočarima je 15-godišnji Damir (Kemal) Suljić, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u bratunačkoj masovnoj grobnici Blječeva, a najstarija Alija (Huso) Salihović, rođen 1923. Njegovi posmrti ostaci su pronađeni u masovnim grobnicama Zeleni Jadar i Pusmulići.

 

(Vijesti.ba / AA)

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku