Čuvajmo Srebrenicu

…i ja sam iz Srebrenice: Smrt Timinog sina

Iz knjige Fikreta Hodžića …i ja sam iz Srebrenice

 

Jauk i neopisivo jeziv krik začuo se u hodniku zgrade. Mi smo i dalje u podrumu, naravno ne uključujući babu i druge muškarce koji svakog dana ranim jutrom idu na stražu. Ona, ta jeziva i strahovita straža, potraje i cijelu noć pa ga ponekad ne vidim i po nekoliko dana. Nedostaje mi babo. Sva djeca koja su živila u našoj zgradi tako su zvala svoje očeve. Pa zar živ čovjek da ti toliko nedostaje? Dragi Bože, uslišaj majčine molitve i daj nam da opet budemo sretni, daj nam, Bože, da ne patimo i danas ne boli više!

Teško da se može opisati taj zvuk. Nije jecaj, više je od tog, ma baš je nekako krik. A, kad bolje razmislim, za ovu situaciju najbolje odgovara uzrečica: ne ponovilo se. Niko nije hrabar da u tom trenu ustane i vidi šta se dešava, niko osim moje mame.

U njoj je bilo mnogo ljubavi, uvijek više nego straha. Pa je, valjda, iz ljubavi i ovoga puta ustala prva. To je, valjda, instikt ili ljubav za ocem, koji je češće u opasnosti nego što nije. Jače je sve to od nje, pa evo i od mene, koji skačem za njom i istrčavam vani.

Razlika u osjećanju više nije bitna, ali evo samo da kažem da ja, ipak, ne trčim iz ljubavi, već iz straha. Od tog istog straha šta će se desiti ili se već desilo, ni ona ni ja nismo vidjeli jedno drugo. Guramo se po stepeništu u želji da što prije dođemo do cilja, a ne znamo gdje je cilj ni šta nas na cilju čeka. Ustvari je li to uopšte cilj? Mi to nismo željeli, mi ne želimo takav kraj, barem ne ove utrke za životom.

“Slijepi” zbog podrumskog mraka, borimo se sa jakom svjetlošću koja se poput munje prolama kroz ulazna vrata hodnika. Da je to makar svjetlost na kraju tunela, ona koju je majka spominjala kad bi se nadala boljem. A na izvoru ove svjetlosti jasno je vidljiva kontura ženskog tijela. Ovo mora da je ona Tima, komšinica. Tima krvavim rukama prolazi kroz kosu, čupa je i nerazgovijetnim i bolnim krikom doziva…Tima doziva svoga sina.

Sve mi je bilo jasno. Zvao se Adnan. Tima ga je voljela više od života, više nego što je iko ikoga volio. Ta sin joj je. Do maloprije je bio živ.

Adnan je bio sin jedinac, još se nije ni brijao. Želio je da bude kurir, samo u u ovoj vojsci, samo u ovom ratu. Tinejdžer koji je prenosio informacije od čika Mehe do čika Hazima. Mislio je da je bezopasno, mislio je da je hobi. Ali situacija u kojoj se nalazimo govori mi da u vremenu u kojem živimo nema bezopasnog zadatka.

Moja majka i komšinica Tima stoje nepomično.

“Sve je od Boga”, reče tima.
“Sve je od Boga”, ponovila je moja majka…

(odlomak)

Izvor: …i ja sam iz Srebrenice

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku