INTERVJU – MEHDIN JAKUBOVIĆ, LIDER POKRETA “PROSVJETITELJ” SREBRENICA: Bošnjaci su naučili lekciju iz Srebrenice! Nikada više nećemo biti naivni i vjerovati tuđim obećanjima!!!
Razgovarao: Osman Halilović
Mehdin Jakubović je, zacijelo, ime koje je široko poznato i priznato ne samo diljem bosanskog Podrinja i Bosne i Hercegovine, nego i duž skoro svih Zemljinih meridijana na kojima danas žive i rade Bošnjaci. Rođen je 24.1.1971. godine u mjestu Stožersko, MZ Skenderovići, opština Srebrenica. Od 1973. godine do izbijanja agresije na BiH, živio je u mjestu Burnice MZ Suha, opština Bratunac, imajući još kao dijete teška životna iskušenja koja su doprinijela da brzo sazrije i shvati zbilju života koji živimo. Osnovnu i srednju školu završio u Bratuncu. Pripadnik AR BiH od početka do kraja agresije na BiH. Nosilac ratnog priznanja „Srebrni štit“. Preživio genocid u proboju iz Srebrenice 1995. godine. Nakon rata završio fakultet Odbrane i Sigurnosti na FPN u Sarajevu i stekao zvanje profesor Odbrane i sigurnosti. Na istom fakultetu je završio master studij i stekao zvanje magistara politologije usmjerenje Evropske integracije. Idejni je tvorac Udruženja Prosvjetitelj-Muallim Srebrenica, koje je osnovano u Srebrenici 1993. godine. Inicijator formiranja Koordinacije bošnjačkih nevladinih organizacija BiH 2013. godine također u Srebrenici, sada Saveza bošnjačkih nevladinih organizacija BiH registrovanog na nivou BiH. Pripadnik OS BiH, aktivni oficir u činu majora. Stručnjak za borilačkie vještine. Instruktor za borilačke vještine nekada u AR BiH i VF BiH. Porodičan i otac sedmoro djece. Trenutno povučen iz javnosti, kako ima običaj reči: danas se nalazi u društveno-političkom itikafu. Radi na analizi dosadašnjeg rada i djelovanja i pisanju memoarske proze i sjećanja iz vremena agresije na BiH, radi opomene i pouke generacijama koje dolaze. Radi i na osmišljavanju novih ideja koje bi trebale doprinijeti općem interese Bošnjaka muslimana i općem dobru u društvu. Sve što čini, kaže, čini kao legalista, poštujući legalan rad i aktivnosti u skladu sa postojećim Zakonima države BiH i njenih entiteta, suprostavljajući se svakom vidu protuzakonskih radnji na svim nivoima i u bilo čemu. Iako je doživio i na goloj koži osjetio golgotu Srebrenice i preživio genocid, ostao je dostojanstven i civilizovan čovjek bez mržnje u sebi prema drugom i drugačijem, ali bez dlake na jeziku, ne libeći se da stvari nazove njihovim pravim imenom. O čemu god i o kome god da se radi. Poziva se na duh istine, tolerancije i međusobnog uvažavanja, kako unutar svog naroda tako i u međunacionalnim i međukonfesionalnim odnosima. Smatra da se samo istinom, ma kakva ona bila i na koga se ona odnosila, može doći do istinskog zajedničkog života na ovim našim prostorima. Sa Jakubovićem razgovaramo trećega dana ovogodišnjeg Marša Mira u kojem učestvuje i veliki broj članova velikog pokreta znanog kao Prosvjetitelj – Srebrenica, za kojeg je ime Mehdina Jakubovića, za mnoge, nezamjenjiv sinonom.
Povezani članci
PodrinjeOnline: Gopodine Jakuboviću, agresija na Bosnu i Hercegovinu Vas je zatekla kao dvadesetogodišnjaka u selu Burnice kod Bratunca, šta bi od vlastitih sjećanja na to krvavo proljeće ‘92. mogli danas izdvojiti što smatrate da moraju znati i generacije koj su rođene nakon početka devedesetih?
Jakubović: Najgori zločin je prikrivati istinu, i da ti neko brani i da te procesuira i sputava i na razne načine podmeće i spletkari ako govoriš istinu, a pod plaštom da se time narušavaju međunacionalni odnosi, podižu tenzije i narušavanje izgradnje mira, tolerancije i suživota. Istine se ne treba bojati. Istinu treba govoriti. Ja sam već imao posljedica i udara na moj dignitet, obraz i ličnost samo zato što sam preživio genocid, što govorim i pišem o tome i što radim za opće interese Bošnjaka, upozoravajući na ono što je bilo i riječima i djelima doprinosim da nam se to nikada više ne ponovi, da ne budemo naivni. A da na bazi istine i priznanja gradimo povjerenje i suživot na ovim prostorima, a ne gradeći prividni i opasni mir praveći se da ništa nije bilo. Nemamo na to pravo. Moguće je da i za ovo što sada govorim budem ponovo imao posljedice, ali ja volim da me proganjaju drugi, nego da me proganja moja savjest i da budem kukavica u sopstvenim očima i sopstvenom narodu. Kada znaš da si u pravu i na putu istine nema te prepreke koja te može zaustaviti. Ne mogu mi oduzeti slobodu govora da pričam što sam preživio i da upozoravam generacije koje dolaze. Ne mogu ja graditi dobre međususjedske odnose, međukonfesionalne i međunacionalne, a da zaboravimo šta je bilo. Mnogi bi da mi tako sarađujemo, da se ne spominje šta je bilo, da se zataška, da generacije koje dolaze ne znaju šta je bilo, kao što ni ja i moja generacija nismo znali da je bilo 10 i više genocida nad Bošnjacima kroz historiju. Radim ja i za interese države BiH i drugih naroda i općeg dobra za cijelo društvo. Ja na svom obrazu nemam mrlje, ni ratne ni posratne. U ratu sam jednom neprijateljskom zarobljeniku prao krvavo lice i pitao ga supom, a on to nije mogao vjerovati. Razmijenjen je. A našu su maloljetnu djecu masakrirali i da ne nabrajam te strašne scene koje se prepričavaju ovih dana kada se obilježava godišnjica genocida nad Bošnjacima. Sarađivat ću i graditi dobre međunacionalne i međukonfesionalne odnose kada druga strana ne bude negirala genocid, kada priznaju i pokaju se kada se ne budu vidjeli javno istaknuti transparenti „Nož žica Srebrenica“ i slično. Kada se ograde od takvih i od zločinaca koji su u ime njih počinili genocid, kulturcid, itd. Mi koji smo preživjeli genocid nemamo pravo na šutnju. Mi govorimo i u ime onih 8.372 žrtve koje nemaju mogućnosti pričati. Naivnost se skupo plaća.
Bio sam nedavno u Njemačkoj u jednom od naših džemata koji svake godine organizuju Marš mira u tom gradu i pozvan sam kao osoba koja je preživjela genocid. Na toj manifestaciji bude i gradonačelnik i predstavnici drugih vjerskih zajednica, što je dobro. Dio onoga što sam rekao na toj manifestaciji sjećanja na genocid u Srebrenici mogao bi biti odgovor na Vaše pitanje.
Rekao sam između ostalog sljedeće: Ponosan sam na sebe da sam preživio genocid, a da nisam opsjednut mržnjom prema drugim narodima i konfesijama. Zato sam ponosan na svoju vjeru islam koja me tome uči, na svoju bošnjačku naciju, na svoju državu BiH. Bio sam ratnik, ali nisam činio zločine i ponosan sam na najbolju armiju na svijetu čiji sam bio pripadnik, Armiju Republike BiH. Sve što je potrebno za trijumf zla jeste da dobri ljudi ne učine ništa. Zaboraviti neću i ne smijem, oprostiti ne mogu i ne želim. Ko to smije i ima pravo učiniti u ime žrtava? Ne mogu oprostiti ni dželatima, niti onima koji su mogli, a nisu spriječili genocid nad mojim narodom, počinjen na očigled cijelog svijeta koji je nijemo posmatrao.
PodrinjeOnline: Bili ste svjedokom pada Srebrenice 1995. godine i učesnik proboja ka Tuzli. Kada biste bili u mogućnosti da to učinite, koje biste slike iz tih dana zauvijek memorisali u kolektivno sjećanje Bošnjaka?
Jakubović: Svjedočenje o ovom periodu koji navodite može se opširno pročitati u intervju za magazin Diwan od prije par godina pod nazivom: Ratni put Mehdina Jakubovića, borca koji je preživio genocid u Srebrenici, a što se može naći na internetu.
Ali, izdvojit ću neke slike i osjećaje koje nosim sa sobom i želim prenijeti i drugima: Osjećaj da su nas izdale snage UN i osjećaj veleizdaje cijelog svijeta oličenog u međunarodnim političkim i drugim organizacijama i asocijacijama. Zato se školujmo i trudimo da budemo u svim porama društvenog života, na svim nivoima društva, pa i svjetskog nivoa, da unaprijed znamo šta se iza kulisa valja. Također izučavajmo svoju historiju, jer ko ne spozna svoju historiju osuđen je na njeno ponavljanje. Spremnost i da preventivno djelujmo, u svakom smislu te riječi, da nikada sebi više ne dozvolimo da nijemo posmatramo kako nas dušmanin kolje, i uzdajmo u svoje sposobnosti i potencijale, a ne da se uzdamo u druge koje su nas prepustili na milost i nemilost dželatima. Također, i osjećaj da naša strana možda ništa ne poduzima da nas spasi, sjećate li se posljednjeg javljanja rahmetli Nine Ćatića, reportera iz Srebrenice i njegovog posljednjeg vapaja i traženje pomoći? Nakon toga muk je bio šest punih dana, dok nismo krvavom borbom i mukom ugledali slobodu. Malo je onih sa onu stranu slobodne zone koji su nam pritekli u pomoć.
Razdvajanje porodica, muških glava od svojih najbližih, jedni prema Potočarima a drugi preko šume u proboj. Prva žrtva od granata u mjestu Buljim. Ta žrtva je bio moj učenik iz Srebrenice od 13 godina. Slike ogromnog broja žrtava. Izrazi lica ljudi kao da je Kijamet nastupio. Izbezumljeni ljudi. Borba prsa u prsa. Izgladnjelost, nenaspavanost i strah. Brat rođenog brata gleda ili otac sina i obrnuto, a ne može mu ništa pomoći. Sebičnost nekih ljudi, cilj da samo oni prežive. Svjesno požrtvovanje pojedinaca da bi drugi preživjeli. Podvizi pojedinih junaka Bošnjaka. Razne fatamorgane koje čovjeka izjedaju iznutra. Slika borca koji svog mrtvog brata nosi 20 km kroz obruč…
PodrinjeOnline: Koliko mi je poznato, Vi ste jedan od ljudi koji učestvuje u organizuje ”Marša mira” još od prve godine njegovog održavanja. U retropsektivi: zamoliću Vas da se prisjetite samih početaka ovog simbolički, zaista, snažnog hodočašća i da čitaoce, u osnovnim crtama, upoznate sa specifičnostima organizacije Marša mira 2017?
Jakubović: Važno je to sada već manifestacija međunarodnog karaktera, koja ne samo da se održava na prostoru BiH od Nezuka do Srebrenice, već to uzima maha i realizuje se širom svijeta a posebno u bošnjačkoj dijaspori gdje naši džemati i bošnjačka udruženja u koordinaciji sa vlastima određene države, pokrajine ili grada organizuju sjećanje na genocid u Srebrenici, a u okviru toga i marš mira simbolično nekoliko kilometara uz adekvatan program.
Marš mira koji se realizuje sada, ove i narednih godina, treba biti trajna kategorija koja podsjeća na put koji je bio Put spasa do slobode, a za mnoge je to bila staza smrti.
Marš Mira je važan i veliki događaj za one koji priznaju genocid, koji ne negiraju genocid, za one koji se stide šta je u njihovo ime počinjeno, one koji žele suživot, mir i toleranciju, one koji žele da okrenu novu, bolju i svjetliju stranicu međunacionalnih i međukonfesionalnih odnosa. Za njih je Marš mira, a za sve ostale koji negiraju genocid, koji ga imaju namjeru ponovo počiniti, za njih mi više nismo naivni, dosta je se razotkrilo od 1992. do sada. Ja sam spreman da branim svoju državu, vjeru i naciju. Ne pozivam na mržnju, osvetu itd. Ali nikada sebi neću dozvoliti nespremnost i naivnost. Pozivam da se pruži ruka iskreno pruženoj ruci, a da se ruka ne pruža licemjernoj ruci i da se ne nasjeda na lisičiju politiku. Sasvim je jasno šta je bilo na ovim prostorima. Znamo to mi, znaju i oni, a zna i međunarodna zajednica. Ne bih nikada nikog podstrekivao na bilo šta, ali bih svakom Bošnjaku rekao da ne bude naivan. Naivnost se glavom plaća. Pametnom je išaret dovoljan.
PodrinjeOnline: Smatrajući Vas jednim od svjesnijih Bošnjaka današnjice koji je, pak, u stalnom, živom kontaktu sa našim narodom, pitaću Vas: šta, po vašem iskustvu, jesmo a šta nismo naučili iz vlastite prošlosti?
Jakubović: Naučili smo da je bilo 10 ili 11 genocida, informativno. Ali mi smo ga doživjeli na goloj koži 1995.godine, da li direktno ili indirektno. Nismo naučili da pamtimo i da preventivno radimo na tome da nam se ponovo ne desi. Mali je procenat osvješćenih Bošnjaka.
Nije pamćenje da svake godine društvene mreže budu preplavljanje prisjećanjem na genocid, da se ne zaboravi Srebrenica, genocid… Također: Prijedor, Tomašica i razna i mnogobrojna stratišta širom BiH i nakog tih datuma ponovno zaborav i ponovno se uspavamo. Zapitajmo se šta smo uradili za Srebrenicu i druga stratišta Bošnjaka ikada do sada?
Hoćemo li se nakon Marša Mira 2017. i dženaze u Srebrenici ponovo svega sjetiti opet par dana do Marša Mira i dženazu 2018. godine. Trebamo li šta uraditi za ta mjesta i naš narod koji tu živi između ovih datuma!?
Šta ćemo uraditi za Srebrenicu 2020. godine, a šta za sve Bošnjake u manjem entitetu 2018. godine. Moja poruka Bošnjacima uoči 22. godišnjice genocida: Jedan od najboljih praktičnih odgovora na genocid i pokušaj istrebljenja jednog naroda je brakom, natalitetom, vjerskim i svjetovnim obrazovanjem svoje djece, učeći djecu ispravnoj historiji, sadeći u njima patriotizam, ljubav prema vjeri, državi i naciji, odgajajući ih da budu civilizovani i humani bez mržnje prema drugom i drugačijem. Spremne za suživot i toleranciju sa civilizovanim svijetom, a sposobne da očuvaju svoj identitet i svoje biće od bilo koje prijetnje i učiniti ih ponosnim na svoju vjeru islam, bošnjačku naciju i, uz to, ljubomornim na svoju državu Bosnu i Hercegovinu.
Ključna stvar je: naivnost nam mora biti stran pojam jer se naivnost skupo plaća. Moramo se čuvati lisičije-lukave-pretvarajuće politike prema nama.
PodrinjeOnline: Jednom ste kazali kako su se Bošnjaci ”prvi puta u historiji vratili na prostor na kojem je nad njima izvršen genocid”. Imajuću u vidu tu činjenicu kao i to da, kao lider Udruženja ”Prosvjetitelj”, poznajete skoro svako bošnjačko mjesto na prostoru srednjeg Podrinja, kako ocjenjujete stanje našeg naroda na ovom prostoru danas?
Jakubović: Čujem i čitam kako neki analitičari sa Zapada i drugih dijelova svijeta, pa i domaći, kažu kako je taj narod izuzetno hrabar da se vratio na mjesto gdje je počinjen genocid i živi tamo kao da se to nije desilo. Imponuje ovo kada za naš naord kažu da je hrabar i nisu pogriješili. Međutim naš narod koji se vratio na svoja ognjišta ponovo je ostavljen na milost i nemilost i međunarodne zajednice i naše bošnjačke vlasti, suočeni su sa raznim iskušenjima i životnim problemima.
1995. godine međunarodna zajednica ništa nije uradila kao i naša strana da se spasi narod u Srebrenici, da se spasu životi, a sada ti isti malo rade, da taj narod, koji se tamo vratio, dostojanstveno živi i opstane na svom topraku i bude siguran.
PodrinjeOnline: Šta je, po vašem mišljenju potrebno za uspostavljanje stvarnog povjerenja među ovdašnjim narodima i gradnju sigurnije budućnosti?
Jakubović: Samo na istini se može graditi povjerenje. Samo na priznanju se može graditi povjerenje. Povjerenje se ne može graditi na negiranju genocida na ismijavanju i provociranju žrtava na potpirivanju i prijetnji ponovnom genocidu. Naravno, nećemo se uplašiti.
PodrinjeOnline: Pomenuli smo Udruženje ”Prosvjetitelj”, koje je danas već neka vrsta bošnjačkog pokreta, čiji ste neformalni lider. Ta pozitivna i velika priča započela je u Srebrenici 1993. kao klub borilačkih vještina. Recite nam nešto više o tim počecima i gdje je ”Prosvjetitelj” danas?
Jakubović: Ja jesam inicirao tu ideju u vrijeme demilitarizacije Srebrenice, ali sebe ne smatram i nikada se nisam smatrao vođom. Zapravo, ja nikada i nisam bio formalni vođa Prosvjetitelja, a pogotovo sada neformalni lider. Ja sam običan insan koji je osjećao i smatrao da u Srebrenici u tom periodu od 1993. do 1995. u tom najvećem živom logoru, gdje je, po podacima Civilne zaštite, u tom periodu bilo 42.700 duša, treba poduzimati nešto konkretno i raditi. I u tome sam prednjačio, u smislu djelovanja, praktičnog rada i time se isticao i bio u prvom saffu aktivnosti i po tome sam bio prepoznatljiv i iz toga to proizilazi, taj dojam da sam ja bio prvi čovjek, vođa itd. Ja sam tada imao svega 22 godine, bili smo neformalna grupa u tom prostoru demilitarizovane zone UN, na svega moglo bi se reči nekoliko kvadratnih kilometara, gdje je nastala ideja Prosvjetitelja, a sada egzistira na nekoliko kontinenata. To je posebna priča. Čitaoci se o tome i historijatu Prosvjetitrelja i trenutnim aktivnostima mogu opširnije upoznati na zvaničnoj stranici Udruženje Prosvjetitelj, kao i u razgovoru sa formalnim predstavnicima Udruženja koje je registrovano na nivou države BiH, sa sjedištem u Srebrenici i ispostavama širom BiH i bošnjačke dijaspore.
Ja sam mladima nabacio loptu za šut, pokazao im kako se šutira i postižu izvanredni pogoci i rezultati. Prepustio sam im tu ideju dalje da vode i oni je osjećaju kao svoju i dalje rade na implemantaciji naše vizije, misije i programskih ciljeva. Nadati je se da će to uspješno raditi i da će ta ideja ostati trajna kategorija u njihovom djelovanju, ako Bog da.
Ja sam se posvetio pisanju, dokumentovanju svega što je bilo. Pišem knjige sa temama iz agresije na BiH, iskustvene priručnike za rad u nevladinom sektoru itd. Otvarajući neke nove ideje, polja djelovanja koja bi trebala, ako Bog da, uroditi plodom u predstojećem periodu.
PodrinjeOnline: Primjetno je da ste, u ove dvije i pol decenije, kroz rad Udruženja i karate klub, u pravom smislu te riječi, odgojili čitave generacije mladih ljudi koji su danas zapaženi po svom društvenom aktivizmu. Kako se odgajaju takvi ljudi, koja je vaša tajna?
Jakubović: Sljedeće godine, kada Udruženje bude obilježavalo 25 godina postojanja i djelovanja, biće, eto, četvrt vijeka postojanja organizacije, udruženja, pokreta Posvjetitelj Srebrenica. Posvjetitelj je značajan po mnogo čemu. Po tome da je nastao u ratno vrijeme, vrijeme agresije na BiH. U vrijeme demilitarizacije Srebrenice, vrijeme psihološkog rata, izgladnjivanja, psihološke torture. Nekoliko stotina članova udruženja od 11 do 25 godina su žrtve genocida u Srebrenici i ti šehidi su dio temelja Prosvjetitelja. Da je Udruženje iskusilo agresiju, rat, srebreničku golgotu, muhadžerluk diljem svijeta, da je se 1995. godine, nakon genocida, konsolidovalo na slobodnim teritorijama pod kontrolom Armije BiH. Da je se u fazi povratka Bošnjaka na svoje ponovo vratilo korijenima, svojom originalnom sjedištu i izvoru nastanka – Srebrenici. Možda je sama situacija u kojoj su se nalazili članovi Udruženja, pa i ja sam, doprinjela ovim uspjesima jer su se članovi kalili na teškom ognju agresije i rata i svih nedaća što rat sa sobom nosi, a posebno je to bilo izraženo u Srebrenici i Podrinju. U teškim situacijama i nijet je čišći i iskreniji, kada si dotjeran do duvara tada si najdjelotvorniji. Činio se veliki hajr u toku tih teških ratnih situacija i dove mazluma kojim smo činili hajr mogu biti sebeb opstanka jedne ideje, organizacije. Udruženje nastalo, možemo reći, na nekoliko kvadratnih kilometara u demilitoarizovanoj zoni Srebrenica, u tom zatvorenom obruču gdje je prijetio nestanak tom narodu, a velik dijelom je i nestao, a sada Udruženje egzistira na nekoliko kontinenata i širi istinu o genocidu u Srebrenici i čini velike hajrate za svoj narod i čovječanstvo širom zemaljske kugle i to univerzalne hajrate.
Kako se odgajaju ljudi? Mogao bih reći da se, možda, odgovor krije u ovoj izreci: lični primjer je nezamjenjiv. To znači: ako predvodiš nekoga i ako je on gladan da i ti budeš gladan, i kada se steknu uslovi da on prvi utoli glad, pa onda ti koji ga predvodiš. Ako je bilo koja teška situacija u pitanju ti moraš biti ispred i prvi osjetiti tu teškoću, a onda naviknuti i ostale na to. Umjesto HAJTE!, koristiti HAJMO! Vođa u svemu mora biti primjer. Naravo ja nisam bio nikakav vođa, imao sam 22 godine, mlad i sam neiskusan, ali na neki način sam bio predodređen za to i imao smisla za to. Nosio me nagon za opstankom, vrela krv, adrenalin, patriotizam dječaka, rizik, smjelost. Tada se u meni rađala istinski vjera i ljubav prema Bogu i postizali su se rezultati. Danas kada je Udruženje formalno i pravno zaokruženo, kada ima Statut, pozicije i organi u Udruženju, jasno definisana vizija, misija i programski ciljevi, sada je daleko lakše sve to poredati, ali ako i u ovakvim izvanrednim uslovima nismo na nivou zadatka, ako nismo spremni na požrtovanje, ako ne pokazujemo ličnim primjerom – neće ni rezultata biti. Trenutno naše udruženje nosi epitet simbola društvenog aktivizma. Nadam se da će tako biti i ubuduće. Na kraju zaključak odgovora na pitanje kako se odgajaju takvi ljudi: Ja bih rekao da je neophodna izvjesna harizma, predodređenje za to, ali i velika požrtvovanost i strpljenje, savjetovanje sa iskusnim ljudima, motivisanje onih koje vodiš ličnim primjerom, da ti misao, riječ i djelo budu u istoj ravni.
Upravo pišem jedan priručnik za bošnjački nevladin sektor o društvenom aktivizmu iz iskustva drugih kroz historiju i kroz lična iskustva, a gdje postoji i poglavlje koje tretita Vaše pitanje. Mislim da će to biti izuzetno koristan priručnik za mlade ljude koji žele biti društveno aktivini i društveno korisni.
PodrinjeOnline: Jedan od najuspješnijih mladih ljudi u BiH, vlasnik međunarodne firme Klik, Semir Dudić iz Srebrenice, je jedan od vaših učenika. Kako motivisati mlade ljude da ostanu u BiH i da ovdje, vlastitim radom i sposobnostima, izgrade bolju budućnost za sebe i svoje potomstvo?
Jakubović: Da te Allah Milostivi nagradi na tako važnom pitanju! Elhamdulillah, da bih opisao sve uspješne ljude, momke, braću i sestre, članove naše organizacije, pokreta Prosvjetitelj Srebrenica koji se nalaze i u BiH i širom svijeta trebala bi jedna dobra knjiga, što ne znači da neće i biti, ako Bog da. Da, moj mlađi brat po vjeri Semir ef. Dudić, inženjer, direktor, mladi poduzetnik, mladi hadžija, ima on još vrijednih referenci, elhamdulillah, jeste uspješan na mnogim poljima. Semir Dudić je dijete šehida Srebrenice, žrtve genocida, što posebno daje vrijednost njegovim uspjesima. Semir ima još dvije sestre koje su, isto tako, uspješne. Jedna sestra je profesor matematike u Behram-begovoj medresi, a druga je na fakultetu, studira. Sve troje su završili Behram-begovu medresu. Starija sestra, profesor matemetake u medresi je obavila i hadž hvala Allahu. Dosta uspješna djeca šehida iz Srebrenice, a još uvjek relativno mladi. Pored zahvale Allahu njihova majka je odgojila i i školovala svoju djecu a to nije bilo nimalo lahko jednoj od majki Srebrenice. Zatim, Behram-begova medresa je imala veliku ulogu u njihovom odgoju i obrazovanju. Naravno, tu je Udruženje Prosvjetitelj Srebrenica nezaobilzno kada je u pitanju odgoj, obrazovanje i briga za Semira i njegove sestre Seldinu i Samiru. Sve troje su članovi Udruženja dugo godina. Nakon navedenog i nije čudo da su uspješni elhamdulilah. Istinska briga majke, Behram-begove medrese i udruženja Prosvjetitelj uz Allahovu pomoć i rezultati su neizbježni. Semir-ef. Dudić i njegove sestre su samo jedan uspješan primjer, a hvala Allahu u našem Udruženju a i u široj zajednici imamo isto tako zlatnih primjera ali sada je riječ o Semiru naslovljenom u pitanju.
Kažete Semir je jedan od mojih učenika. Jeste i ponosim se time ali došlo je vrijeme kada učenici prevazilaze učitelja u mnogo čemu što i jeste cilj, pa i Semir je jedan od njih. Ostaje ta činjenica da sam im bio učitelj i njihovo poštovanje prema tome, nekome ko im je nabacio loptu za šut da postižu uspjehe a na njima je da razvijaju ideju Prosvjetitelja koja je univerzalna i korisna za opće interese Bošnjaka i za opće dobro kompletne šire zajednice i društva. Da bi Semir ostao uspješan i imao dugoročnu perspektivu u BiH i da bi ostao u BiH i kasnije i drugim pomogao da budu uspješni, njemu i sličnim njemu zajednica treba sada pomoći. Uspješni biznismeni koji su sada stabilni, bošnjačka udruženja, institicije predviđene za stimulaciju mladih poduzetnika da se održe, prije svega da Semirova firma ima tržište, da može prodavati svoje usluge. Ne treba se toliko plašiti odliva mladih iz BiH, naravno da je bolje da ostanu tu ali za ostanak trebaju i minimalni uslovi. Mi trebamo našu bošnjačku dijasporu. Važnost bošnjačke dijaspore pokazala se u vrijeme agresije na BiH, u postratno vrijeme, vrijeme povratka Bošnjaka na svoja ognjišta a i sada. Za sve navedeno imamo jakih argumenata. Činjenica je da Bošnjaka ima i neminovno je da će i ubuduće Bošnjaka biti i manjem BH entiteu i u federalnom dijelu BiH i u bošnjačkoj dijaspori. To nije sporno ako se ima dobra koordinacija i zajednički projekti za očuvanje bošnjačkog bića ma gdje bili. Ako se ne budemo dijelili na one iz dijaspore, federalce i povratnike i ako ne bude zavisti, ljubomore, netrpeljivosti, antagonizma itd.
Čestit građanin BiH, Bošnjak koji je u dijaspori i vrijedno, čestito i pošteno zarađuje čija se porodica nije asimilirala, koji je sačuvao svoj identitet i koji nije zaboravio na svoju matičnu zemlju BiH, koji joj pomaže svojim glasom na izborima, materijalno pomaže – to je plus za sve nas. Imamo takvih hvala Allahu dosta u dijaspori. Mene što se tiče imam veliki respekt za dijasporu od vremena agresije na BiH do sada, a naravno to trebamo unaprijeđivati i proširivati kako bi nam bošnjačka dijaspora bila još jača i učinkovitija, za očuvanje svog identiteta izvan BiH i za brigu i podršku državi BiH sa akcentom na manji BH entitet i brigu za svoj narod u njemu. Ne cijenimo dovoljno bošnjačku dijasporu i njihov sveukupni doprinos za opće interese Bošnjaka, kako u dijaspori tako i u BIH. Moramo promjeniti taj odnos prema bošnjačkoj dijaspori. Naravno, heroji nad herojima su Bošnjaci koji istinski žive sa svojim porodicama i sa svojom djecom u Srebrenici, Kozarcu, Stocu i širom manjeg BH entiteta. Ne smijemo ih zaboraviti i ostaviti na cjedilu. Bošnjaci u dijaspori i Bošnjaci u Federaciji BiH moraju koordinirano raditi i djelovati da se olakša i unaprijedi život Bošnjaka u manjem BH entitetu. To prije svega moraju raditi zvanične vladine institucije i političari koji predstavljaju taj narod, zatim bošnjački nevladin sektor i svaki sposoban i dobronamjeran Bošjak. Naša briga o Srebrenici, Podrinju, Prijedoru itd ne smije se svoditi samo na prisjećanje godišnjica tih stratišta i samo preko društvenih mreža. Treba otići na lice mjesta, uvjeriti se kako Bošnjaci tamo žive i uz dobru analizu planski djelovati i pomagati opstanak Bošnjaka na svojim ognjištima. Svoja imanja ni po koju cijenu prodavati, naprotiv ko je imućan kupovati, zemlju svoju pravno regulisati i porez na istu plaćati, da se zna da je tvoja. Bošnjaci u dijaspori porijeklom iz manjeg entiteta se trebaju registrovati i glasati i na općim i lokalnim izborima. Tako se najbolje pomažu Bošnjaci u manjem BH entitetu. Ma kakve peripetije oko toga imali treba biti patriota i uraditi to. Ne nalaziti krivnju i razloge niučemu kako bi se našlo opravdanje da se to ne uradi. Ništa nemamo od praznih fraza: Ne zaboravimo Srebrenicu, Prijedor, Tomašicu itd, ako ne uradimo pomenuto. Svaki Bošnjak je važan ma gdje on bio, u dijaspori, Federaciji, manjem entitetu. Ne kriviti one koji iz opravdanja napuštaju BiH, naprotiv treba im pomoći i biti uz njih i zadržati kontakte sa istim, jer ne znamo ko sutra od njih može biti neko i pomoći BiH. Moramo tražiti rješenja da mladi nemaju razloga za odlaskom iz zemlje. Da svaki Bošnjak bude odgovoran za drugog Bošnjaka i da mu bude na usluzi gdje može. Dobra koordinacije između Bošnjaka u dijaspori, Federaciji i manjem BH entitetu i efikasno zajedničko djelovanje na najvažnijim pitanjima na sva tri pomenuta prostora je jedno od rješenja za uspjeh.
I na kraju ne zaboravimo: ko smo? šta smo? odakle dolazimo? gdje idemo? I kako idemo?
Podrinje.Online