INTERVJU – MEHDIN JAKUBOVIĆ, LIDER POKRETA “PROSVJETITELJ” SREBRENICA: Bošnjaci su naučili lekciju iz Srebrenice! Nikada više nećemo biti naivni i vjerovati tuđim obećanjima!!!

Jakubović: Ja jesam inicirao tu ideju u vrijeme demilitarizacije Srebrenice, ali sebe ne smatram i nikada se nisam smatrao vođom. Zapravo, ja nikada i nisam bio formalni vođa Prosvjetitelja, a pogotovo sada neformalni lider. Ja sam običan insan koji je osjećao i smatrao da u Srebrenici u tom periodu od 1993. do 1995. u tom najvećem živom logoru, gdje je, po podacima Civilne zaštite, u tom periodu bilo 42.700 duša, treba poduzimati nešto konkretno i raditi. I u tome sam prednjačio, u smislu djelovanja, praktičnog rada i time se isticao i bio u prvom saffu aktivnosti i po tome sam bio prepoznatljiv i iz toga to proizilazi, taj dojam da sam ja bio prvi čovjek, vođa itd. Ja sam tada imao svega 22 godine, bili smo neformalna grupa u tom prostoru demilitarizovane zone UN, na svega moglo bi se reči nekoliko kvadratnih kilometara, gdje je nastala ideja Prosvjetitelja, a sada egzistira na nekoliko kontinenata. To je posebna priča. Čitaoci se o tome i historijatu Prosvjetitrelja i trenutnim aktivnostima mogu opširnije upoznati na zvaničnoj stranici Udruženje Prosvjetitelj, kao i u razgovoru sa formalnim predstavnicima Udruženja koje je registrovano na nivou države BiH, sa sjedištem u Srebrenici i ispostavama širom BiH i bošnjačke dijaspore.

Ja sam mladima nabacio loptu za šut, pokazao im kako se šutira i postižu izvanredni pogoci i rezultati. Prepustio sam im tu ideju dalje da vode i oni je osjećaju kao svoju i dalje rade na implemantaciji naše vizije, misije i programskih ciljeva. Nadati je se da će to uspješno raditi i da će ta ideja ostati trajna kategorija u njihovom djelovanju, ako Bog da.

Ja sam se posvetio pisanju, dokumentovanju svega što je bilo. Pišem knjige sa temama iz agresije na BiH, iskustvene priručnike za rad u nevladinom sektoru itd. Otvarajući neke nove ideje, polja djelovanja koja bi trebala, ako Bog da, uroditi plodom u predstojećem periodu.

Jakubović: Sljedeće godine, kada Udruženje bude obilježavalo 25 godina postojanja i djelovanja, biće, eto, četvrt vijeka postojanja organizacije, udruženja, pokreta Posvjetitelj Srebrenica. Posvjetitelj je značajan po mnogo čemu. Po tome da je nastao u ratno vrijeme, vrijeme agresije na BiH. U vrijeme demilitarizacije Srebrenice, vrijeme psihološkog rata, izgladnjivanja, psihološke torture. Nekoliko stotina članova udruženja od 11 do 25 godina su žrtve genocida u Srebrenici i ti šehidi su dio temelja Prosvjetitelja. Da je Udruženje iskusilo agresiju, rat, srebreničku golgotu, muhadžerluk diljem svijeta, da je se 1995. godine, nakon genocida, konsolidovalo na slobodnim teritorijama pod kontrolom Armije BiH. Da je se u fazi povratka Bošnjaka na svoje ponovo vratilo korijenima, svojom originalnom sjedištu i izvoru nastanka – Srebrenici. Možda je sama situacija u kojoj su se nalazili članovi Udruženja, pa i ja sam, doprinjela ovim uspjesima jer su se članovi kalili na teškom ognju agresije i rata i svih nedaća što rat sa sobom nosi, a posebno je to bilo izraženo u Srebrenici i Podrinju. U teškim situacijama i nijet je čišći i iskreniji, kada si dotjeran do duvara tada si najdjelotvorniji. Činio se veliki hajr u toku tih teških ratnih situacija i dove mazluma kojim smo činili hajr mogu biti sebeb opstanka jedne ideje, organizacije. Udruženje nastalo, možemo reći, na nekoliko kvadratnih kilometara u demilitoarizovanoj zoni Srebrenica, u tom zatvorenom obruču gdje je prijetio nestanak tom narodu, a velik dijelom je i nestao, a sada Udruženje egzistira na nekoliko kontinenata i širi istinu o genocidu u Srebrenici i čini velike hajrate za svoj narod i čovječanstvo širom zemaljske kugle i to univerzalne hajrate.

Kako se odgajaju ljudi? Mogao bih reći da se, možda, odgovor krije u ovoj izreci: lični primjer je nezamjenjiv. To znači: ako predvodiš nekoga i ako je on gladan da i ti budeš gladan, i kada se steknu uslovi da on prvi utoli glad, pa onda ti koji ga predvodiš. Ako je bilo koja teška situacija u pitanju ti moraš biti ispred i prvi osjetiti tu teškoću, a onda naviknuti i ostale na to. Umjesto HAJTE!, koristiti HAJMO! Vođa u svemu mora biti primjer. Naravo ja nisam bio nikakav vođa, imao sam 22 godine, mlad i sam neiskusan, ali na neki način sam bio predodređen za to i imao smisla za to. Nosio me nagon za opstankom, vrela krv, adrenalin, patriotizam dječaka, rizik, smjelost. Tada se u meni rađala istinski vjera i ljubav prema Bogu i postizali su se rezultati. Danas kada je Udruženje formalno i pravno zaokruženo, kada ima Statut, pozicije i organi u Udruženju, jasno definisana vizija, misija i programski ciljevi, sada je daleko lakše sve to poredati, ali ako i u ovakvim izvanrednim uslovima nismo na nivou zadatka, ako nismo spremni na požrtovanje, ako ne pokazujemo ličnim primjerom – neće ni rezultata biti. Trenutno naše udruženje nosi epitet simbola društvenog aktivizma. Nadam se da će tako biti i ubuduće. Na kraju zaključak odgovora na pitanje  kako se odgajaju takvi  ljudi: Ja bih rekao da je neophodna izvjesna harizma, predodređenje za to, ali i velika požrtvovanost i strpljenje, savjetovanje sa iskusnim ljudima, motivisanje onih koje vodiš ličnim primjerom, da ti misao, riječ i djelo budu u istoj ravni.

Upravo pišem jedan priručnik za bošnjački nevladin sektor o društvenom aktivizmu iz iskustva drugih kroz historiju i kroz lična iskustva, a gdje postoji i poglavlje koje tretita Vaše pitanje. Mislim da će to biti izuzetno koristan priručnik za mlade ljude koji žele biti društveno aktivini i društveno korisni.

Jakubović: Da te Allah Milostivi nagradi na tako važnom  pitanju! Elhamdulillah, da bih opisao sve uspješne ljude, momke, braću i  sestre, članove naše organizacije, pokreta Prosvjetitelj Srebrenica koji se nalaze i u BiH i širom svijeta trebala bi jedna dobra knjiga, što ne znači da neće i biti, ako Bog da. Da, moj mlađi brat po vjeri Semir ef. Dudić, inženjer, direktor, mladi poduzetnik, mladi hadžija, ima on još vrijednih referenci, elhamdulillah, jeste uspješan na mnogim poljima. Semir Dudić je dijete šehida Srebrenice, žrtve genocida, što posebno daje vrijednost njegovim uspjesima. Semir ima još dvije sestre koje su, isto tako, uspješne. Jedna sestra je profesor matematike u Behram-begovoj medresi, a druga je na fakultetu, studira. Sve troje su završili Behram-begovu medresu. Starija sestra, profesor matemetake u medresi je obavila i hadž hvala Allahu. Dosta uspješna djeca šehida iz Srebrenice, a još uvjek relativno mladi. Pored zahvale Allahu njihova majka je odgojila i i školovala svoju djecu a to nije bilo nimalo lahko jednoj od majki Srebrenice. Zatim, Behram-begova medresa je imala veliku ulogu u njihovom odgoju i obrazovanju. Naravno, tu je Udruženje Prosvjetitelj Srebrenica nezaobilzno kada je u pitanju odgoj, obrazovanje i briga za Semira i njegove sestre Seldinu i Samiru. Sve troje su članovi Udruženja dugo godina. Nakon navedenog i nije čudo da su uspješni elhamdulilah. Istinska briga majke, Behram-begove medrese i udruženja Prosvjetitelj uz Allahovu pomoć i rezultati su neizbježni. Semir-ef. Dudić i njegove sestre su samo jedan uspješan primjer, a hvala Allahu u našem Udruženju a i u široj zajednici imamo isto tako zlatnih primjera ali sada je riječ o Semiru naslovljenom u pitanju.

Kažete Semir je jedan od mojih učenika. Jeste i ponosim se time ali došlo je vrijeme kada učenici prevazilaze učitelja u mnogo čemu što i jeste cilj, pa i Semir je jedan od njih. Ostaje ta činjenica da sam im bio učitelj i njihovo poštovanje prema tome, nekome ko im je nabacio loptu za šut da postižu uspjehe a na njima je da razvijaju ideju Prosvjetitelja koja je univerzalna i korisna za opće interese Bošnjaka i za opće dobro kompletne šire zajednice i društva. Da bi Semir ostao uspješan i imao dugoročnu perspektivu u BiH i da bi ostao u BiH i kasnije i drugim pomogao da budu uspješni, njemu i sličnim njemu zajednica treba sada pomoći. Uspješni biznismeni koji su sada stabilni, bošnjačka udruženja, institicije predviđene za stimulaciju mladih poduzetnika da se održe, prije svega da Semirova firma ima tržište, da može prodavati svoje usluge. Ne treba se toliko plašiti odliva mladih iz BiH, naravno da je bolje da ostanu tu ali za ostanak trebaju i minimalni uslovi. Mi trebamo našu bošnjačku dijasporu. Važnost bošnjačke dijaspore pokazala  se u vrijeme agresije na BiH, u postratno vrijeme, vrijeme povratka Bošnjaka na svoja ognjišta a i sada. Za sve navedeno imamo jakih argumenata. Činjenica je da Bošnjaka ima i neminovno je da će i ubuduće Bošnjaka biti i manjem BH entiteu i u federalnom dijelu BiH i u bošnjačkoj dijaspori. To nije sporno ako se ima dobra koordinacija i zajednički projekti za očuvanje bošnjačkog bića ma gdje bili. Ako se ne budemo dijelili na one iz dijaspore, federalce i povratnike i ako ne bude zavisti, ljubomore, netrpeljivosti, antagonizma itd.

Čestit građanin BiH, Bošnjak koji je u dijaspori i vrijedno, čestito i pošteno zarađuje čija se porodica nije asimilirala, koji je sačuvao svoj identitet i koji nije zaboravio na svoju matičnu zemlju BiH, koji joj pomaže svojim glasom na izborima, materijalno pomaže – to je plus za sve nas. Imamo takvih hvala Allahu dosta u dijaspori. Mene što se tiče imam veliki respekt za dijasporu od vremena agresije na BiH do sada, a naravno to trebamo unaprijeđivati i proširivati kako bi nam bošnjačka dijaspora bila još jača i učinkovitija, za očuvanje svog identiteta izvan BiH i za brigu i podršku državi BiH sa akcentom na manji BH entitet i brigu za svoj narod u njemu. Ne cijenimo dovoljno bošnjačku dijasporu i njihov sveukupni doprinos za opće interese Bošnjaka, kako u dijaspori  tako i u BIH. Moramo promjeniti taj odnos prema bošnjačkoj dijaspori. Naravno, heroji nad herojima su Bošnjaci koji istinski žive sa svojim porodicama i sa svojom djecom u Srebrenici, Kozarcu, Stocu i širom manjeg BH entiteta. Ne smijemo ih zaboraviti i ostaviti na cjedilu. Bošnjaci u dijaspori i Bošnjaci u Federaciji BiH moraju koordinirano raditi i djelovati da se olakša i unaprijedi život Bošnjaka u manjem BH entitetu. To prije svega moraju raditi zvanične vladine institucije i političari koji predstavljaju taj narod, zatim bošnjački nevladin sektor i svaki sposoban i dobronamjeran Bošjak. Naša briga o Srebrenici, Podrinju, Prijedoru itd ne smije se svoditi samo na prisjećanje godišnjica tih stratišta i samo preko društvenih mreža. Treba otići na lice mjesta, uvjeriti se kako Bošnjaci tamo žive i uz dobru analizu planski djelovati i pomagati opstanak Bošnjaka na svojim ognjištima. Svoja imanja ni po koju cijenu prodavati, naprotiv ko je imućan kupovati, zemlju svoju pravno regulisati i porez na istu plaćati, da se zna da je tvoja. Bošnjaci u dijaspori porijeklom iz manjeg entiteta se trebaju registrovati i glasati i na općim i lokalnim izborima. Tako se najbolje pomažu Bošnjaci u manjem BH entitetu. Ma kakve peripetije oko toga imali treba biti patriota i uraditi to. Ne nalaziti krivnju i razloge niučemu kako bi se našlo opravdanje da se to ne uradi. Ništa nemamo od praznih fraza: Ne zaboravimo Srebrenicu, Prijedor, Tomašicu itd,  ako ne uradimo pomenuto. Svaki Bošnjak je važan ma gdje on bio, u dijaspori, Federaciji, manjem entitetu. Ne kriviti one koji iz opravdanja napuštaju BiH, naprotiv treba im pomoći i biti uz njih i zadržati kontakte sa istim, jer ne znamo ko sutra od njih može biti neko i pomoći BiH. Moramo tražiti rješenja da mladi nemaju razloga za odlaskom iz zemlje. Da svaki Bošnjak bude odgovoran za drugog Bošnjaka i da mu bude na usluzi gdje može. Dobra koordinacije između Bošnjaka u dijaspori, Federaciji i manjem  BH entitetu i efikasno zajedničko djelovanje na najvažnijim pitanjima na sva tri pomenuta prostora je jedno od rješenja za uspjeh.

I na kraju ne zaboravimo: ko smo? šta smo? odakle dolazimo? gdje idemo? I  kako idemo?

Podrinje.Online