Čuvajmo Srebrenicu

Ispovijest iz Srebrenice: Kako je Hasan s tijelom mrtvog brata na leđima došao do slobodne teritorije

Među hiljadama stradalih u genocidu počinjenom u julu 1995. godine, u demilitarizovanoj zoni u Srebrenici, koja je bila pod zaštitom Ujedinjenih naroda (UN), poginula su braća Hasib (19) i Hajro (18) Hasanović. Njihov najstariji brat, tada 21-godišnji Hasan, rizikujući vlastiti život, kilometrima je kroz šume nosio mrtvo Hasibovo tijelo, kako bi ga donio na slobodnu teritoriju i ukopao.

 

 

U razgovoru s novinarskom ekipom AA, Hasan je detaljno opisao užase, glad, patnje i stradanja kroz koje su Bošnjaci prolazili tih dana. U junu 1993. godine Hasanov otac Sejfo (43) umro je od gladi, a dvije godine kasnije, Hasan se razdvaja od supruge Hajrete i njihovog 14-mjesečnog sina Harisa, ne znajući da li će ih više ikada vidjeti.

Supruga je sa bebom otišla u kamp UN-a u Potočare, dok je on gladan i žedan krenuo mučnim, šumskim putevima ka slobodi. “Tokom pješačenja našao sam se s braćom, ali sam ih stalno gubio, jer je sve vrijeme Vojska Republike Srpske granatirala kolonu ljudi i narod je bježao na sve strane. Bilo nas je oko 15.000 dječaka i muškaraca, te neznatan broj djevojaka i žena.

Kada smo 12. jula stali da se malo odmorimo, komšija Osmo Osmanović, tada dječak od 13 godina, rekao mi je da je brat Hajro ubijen i odveo me do tog mjesta. Ubijen je protivavionskim mitraljezom zajedno sa još šest muškaraca. Hajru sam samo preokrenuo na leđa i pokrio granjem”, prisjetio se Hasan, naglasivši da mu ni danas nije jasno kako je hladnokrvno prihvatio smrt najmlađeg brata, što pokušava objasniti šokom i nagonom za vlastitim preživljavanjem, koji mu nisu dopustili da mnogo žali. Morao je, priča, odmah krenuti dalje, a narednih dana je izgubljen i sam lutao šumom, te se više puta zamalo oči u oči susreo sa zločincima. Jedina želja bila mu je doći do Udrča, planine koju je cijelog života gledao iz Likara, svog rodnog sela, ali nepoznavanje terena dovelo je do toga da se stalno vrtio ukrug.

Bilo je kao u najgorim horor filmovima. Neki ženski glas nam je psovao balijsku majku, a na Kamenici sam prolazio preko hiljadu mrtvih ljudi. Neki su bili živi, ali nisam im mogao pomoći, morao sam ići dalje. Na Đugumu sam vidio 20 strijeljanih ljudi. Vidio sam i jednog muškarca, koji je sjedio na školskoj stolici, odjeven u mini-suknju, rasporenih obraza zakačenih za uši i odsječenog polnog organa. Mumlao je i molio za pomoć, a vidjelo ga je još najmanje stotinu svjedoka koji su i danas živi. Nakon višesatnog lutanja, 12. jula sam došao na Udrč, gdje sam u jednoj grupi ljudi pronašao brata Hasiba, ali sam ga kasnije opet izgubio, jer sam zadrijemao zbog djelovanja bojnih otrova kojima je bila zagađena rijeka Jadar, iz koje smo pili vodu. Kada me poslije dva-tri sata neko probudio, kolona je već bila prošla”, navodi Hasan, dodajući da je brata Hasiba ponovo našao u Liplju kod Zvornika u noći sa 14. na 15. juli. Hasan priča da su u šumama nailazili na neprijateljske zasjede, vidjeli su na stotine mrtvih i ranjenih, a u jednom voćnjaku, u Snagovu, potrbuške je ležalo šest obezglavljenih ljudi. “Pitao sam se zašto dalje koračam kada ću ionako poginuti. Nije mi bilo stalo do mog života i pomirio sam se sa smrću, ali sam želio da Hasib preživi i brinuo sam se za njega. Držao sam ga za ruku i zakleo sam se da ga više neću napuštati. Na Križevačkim njivama, 16. jula rano ujutru, po mrklom mraku, ušli smo u minsko polje. Bilo je mrtvih i povrijeđenih. Komšija Admir je bio povrijeđen i dozivao me.

Povezani članci

Počeo sam okretati mrtve, da vidim ko je poginuo. Bili su to Musa i Beli, mladići od 19 godina. Treći momak mi se javio, ali nisam znao ko je to bio. Rekao mi je da ga ne tresem, a napipao sam nešto mokro i sluzavo. Nisam ni znao da sam bratu stavio ruku u stomak. Pitao sam ga može li hodati i podigao sam ga, ali tada je uslijedila pucnjava. Njega i Admira sam nekako odvukao u potok, gdje su bili dr. Ilijaz Pilav i dr. Fatima Klempić-Dautbašić. Doktor je konstatovao da su povrede takve da Hasib ne bi preživio ni da je u tom trenutku u operacionoj sali, te je prognozirao da će živjeti još desetak minuta”, opisuje Hasan, dodajući da mu je brat govorio da ga ostavi i ide dalje, da se spašava, ali on na to nije htio ni da pomisli. Uz pomoć komšija, cijeli naredni dan nosio je teško ranjenog brata, ne osjetivši ni glad, ni žeđ, a ni umor. U jednom trenutku Hasib je tražio da stanu.

Hasan Hasanović

“Mislio sam da hoće da se malo odmori. Htio je da mi legne u krilo. Stavio sam njegovu glavu u krilo i milovao ga, a on mi je rekao: ‘Žao mi je što više neću vidjeti tvog sina. Šta ćeš reći majci?’. Tada je izdahnuo. To je ostavilo dubok trag na meni i dalo mi je dodatni motiv da ga nosim dalje. Putem su mi ljudi predlagali da ga ukopamo, jer će nam biti lakše, ali nisam htio. Nosio sam ga preko 20 kilometara, a i kada sam stigao u Nezuk, nisam bio siguran jesu li tu naši ljudi ili su i tu neprijatelji. Tek kada mi je jedna nena, koja je nosila dimije i šamiju, iznijela sok, povjerovao sam da smo na slobodi. Ljekari su uzeli podatke o mom bratu, a onda mi je prišao jedan doktor i rekao da mi moraju očistiti i previti ranu. Tada sam shvatio da sam i ja bio ranjen, a kasnije sam vidio da sam dugo pješačio bos”, priča Hasan, koji se nekoliko dana kasnije susreo sa ostatkom porodice, u izbjegličkom kampu u Dubravama kod Tuzle.

Susret je bio težak, a, kaže, da je samo razmišljao o tome kako će majci reći šta se dogodilo. “U šatoru sam zatekao Admirovu majku, moju majku Neziru, te Hajretu i Harisa. Razmišljao sam da li da ispričam majci šta se desilo ili da krijem istinu neko vrijeme, ali sam odlučio da je bolje da joj to odmah kažem. Rekao sam joj da sjedne i saopštio da su joj oba sina poginula”, priča Hasan, koji je, kaže, naredne sedmice proveo kao u nekom bunilu i pokušaju oporavka od brojnih trauma.

Novi šok uslijedio je dva i po mjeseca kasnije, kada je otišao u Međeđu da vidi mjesto gdje je Hasib ukopan. Tamo su mu rekli da je njegovo tijelo odvezeno u Tuzlu, gdje je u bolnici saznao da je tokom transporta zagubljen papir sa Hasibovim podacima, te da je vrlo moguće da je ukopan na Ateističkom groblju, kao nepoznata osoba. “To me strašno pogodilo. Došao sam na groblje i vidio mali stub sa natpisom ‘NN-Srebrenica’. Sav film mi se vratio u glavi i počeo sam da rukama otkopavam zemlju. Otkopao sam mu glavu, da bih se uvjerio da je tu zaista ukopan moj brat. Nisam htio da bude na Ateističkom groblju, pa smo ga reekshumirali i prenijeli na mezarje na Boriću. Tek 14 godina kasnije, odnosno 11. jula 2009. ukopali smo ga u Memorijalnom centru u Potočarima, odmah pored brata Hajre, čije je tijelo nakon smrti prepolovljeno motornom pilom, a skeletni dijelovi pronađeni su u dvije grobnice.

Te je godine ukopan i naš daidža Vehid Kurtić, koji je pronađen bez glave. U trenutku kada smo spuštali njihova tri tabuta, mislio sam da će mi srce pući”, ističe Hasan, koji sina Harisa i kćerku Eminu, rođenu poslije ratnih strahota, često vodi u Potočare. Pogađa ga, priča Hasan, što ljudi polako počinju zaboravljati stravične zločine, a obrazovni sistemi kao da planski ignorišu genocid i stradanja širom Bosne i Hercegovine. “Sina i kćerku učim istini. Nisam ih naučio da ikoga mrze, nego im samo govorim istinu koju će oni pričati svojoj djeci, jer mi, Bošnjaci, umjesto da obilazimo stratišta u Kamenici, na Udrču, u Kozarcu, Višegradu i Potočarima, ne pričamo o tome i brzo zaboravljamo šta nam se desilo”, zaključuje Hasan na kraju razgovora s novinarom Anadolu Agency.

Loading..