Čuvajmo Srebrenicu

Ispovijest Nedžada Avdića: Kako sam preživio strijeljanje

Jedna od tačaka optužnice na suđenju Ratku Mladiću je i genocid u Srebrenici. Nakon zauzimanja Srebrenice, na nekoliko lokaliteta u Donjem Podrinju vršene su[sg_popup id=”5” event=”onload”][/sg_popup] masovne egzekucije srebreničkih muškaraca.

 

Jedan od preživjelih streljanja u Petkovcima kod Zvornika bio je i Nedžad Avdić. Za njegovu životnu priču, šira javnost je saznala tek prije nekoliko godina.

Kamioni krcati. U jednom od njih i Nedžad. Nije znao da ga voze u Petkovce. Tek naslućivao šta ga čeka.

“Oni su imali jasan plan za nas, mi smo trebali biti ubijeni, odluka je donešena negdje i to je tako bilo. Mi u početku nismo bili svjesni toga. Strahovao sam za svoj život, ali mislio sam mogu ubiti jednog čovjeka, sto ljudi ali da ubiju, da strijeljaju sve ljude i dječake to nije bilo nešto što sam mogao zamisliti. Čim je mrak pao počeli su sa ubijenjem”, počeo je svoju priču Nedžad Avdić.

Pucali su kroz prozore škole, sjeća se. Mnogi su tamo skončali živote. No, većina na mjestu masovnog strijeljanja – udaljenog deset minuta vožnje. Nedžad je čekao red. Naredba je stigla.

“Išli smo jedan za drugim, oborene glave, izlazeći iz škole osjetio sam nešto što se lijepilo za moja stopala, a ustvari to je bila ljudska krv. U tom trenutku sam shvatio da je to kraj.”

Ponovo u kamione.

“Počeli su da izvode ljude, naređivali su da izlazimo u grupi po pet ljudi. Ljudi su iskakali kako je naređeno. Rafali, paljba i to se ponavljalo. Jedan čovjek je ispred mene odvezao ruke i pitao mene da li želim da me odveže, ja sam rekao – Ne – svakako ću biti ubijen, nema potrebe. Odbio sam. On je iskočio, pokušao je da pobjegne, gurnuo je vojnike, oni su ga ubili odmah. Ja sam se krio iza drugih ljudi vjerovatno da živim još koju sekundu.”

Uslijedili su najgori trenuci. Istovremeno je želio i živjeti i umrijeti.

“Ja sam išao oborene glave iza kamiona sa ostalim, kako sam prilazio bliže, vidio sam redove i redove mrtvih. U tom trenutku samo sam pomislio, brzo ću umrijeti, neću se patiti moja majka nikad neće znati kako sam završio i ne sjećam se da li sam imao strah. Ali kada su počeli pucati, za mene je to bio šok i ne sjećam se da li sam izgubio svijest. Ne sjećam se kad sam pogođen, samo sam ležao potrbuške, drhtao sam. I gledao na desnu stranu ljudi kako padaju. Kasnije kada su postavili sljedeći red iza mene jedan metak me pogodio u lijevo stopalo. Užasni su bolovi bili.”

Ali, nije bio kraj. Nova naredba. Provjeri i pucaj ponovo – ako je neko živ.

“Kada su pucali u sve ljude koji su davali znakove života, pale kamion i odlaze. Tad sam počeo razmišljati da me mogu živog zakopati. Kad se glasovi više nisu čuli ja sam pokušao da okrenem glavu na drugu stranu, žuljalo me kamenje, htio sam da se namjestim da umrem, jer nije bilo šanse da preživim. Svezan, pogođen. Ali tad sam primijetio da se neko pomjera ispred mene, među mrtvim ljudima. Pitao sam jesi li živ? On je rekao – živ sam, hajde da me odvežeš!”

Uspjeli su. Pobjegli su. Spavali u potocima, porušenim kućama, na grobljima. Vojnici patrolirali. Nisu ih vidjeli.

“Dan poslije ubistava, gledali smo kako utovarivač utovara tijela, polje mrtvih ljudi. Nikad nisam mogao zamisliti da ću takve stvari gledati – tu sam vidio svu okrutnost i ovog svijeta i ovog rata.”

Imao je tek 17 godina. Ali godine, vojnicima, kaže, nisu bile bitne. Ne sjeća se kako je dospio do slobodne teritorije. Probudio se. Oko njega su svi plakali. I on je zaplakao.

Nema te kazne na ovom svijetu koja je adekvatna onome šta je učinjeno i kakvi su zločini počinjeni. Mladić je postigao većinu svojih ciljeva uništio nam je zemlju. Podrinje je uništio kao zajednicu koja se nikad neće oporaviti i na kraju je dobio svu udobnost haškog zatvora uz svu potrebnu njegu i to je i sam priznao. Ali presuda je važna, ne zbog samog generala Mladića, jer ona nije samo njemu, nego je presuda cijeloj toj srpskoj zločinačkoj politici – a Mladić je samo sinonim te politike. Genocid ne bi mogao biti počinjen bez ogromnih resursa kojima je on raspolagao.”

Nada se da će presuda stati u kraj mržnji. Ponavlja, samo se nada. Pitali su ga mnogi – da li je razmišljao o osveti? Njegova osveta su njegova djeca, kaže.

(N1)

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku