Čuvajmo Srebrenicu

ISPOVIJEST: I sad su mi pred očima lica iz kojih je izlazilo jedno pitanje: Ima li nam spasa?

Rijetki su oni koji su preživjeli pakao Srebrenice, a koji, poput advokata Džemaila Džeme Bećirevića, i 21 godinu poslije, skoro na dnevnoj osnovi, pamte svaki detalj koji je obilježio tragediju Bošnjaka srebreničke enklave devedesetih godina.

Zatekli smo ga u pripremama za ovogodišnji „Marš mira“. Priznaje da sve njegove profesionalne obaveze, još od 1996. godine, prestaju u danima obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, kada njegova psiha u svoj svojoj snazi proključa sjećanjem na dane iz jula 1995. i patnju koju je proživio sa mnogim svojim saborcima.

Traženje spasa

– I ne želim sve to zaboraviti. Šta bi bilo kad bismo svi zaboravili? Ko bi se sjećao? Čini mi se da bi mi se nešto strašno dogodilo kad bih propustio marš ili, ne daj Bože, kad ne bih otišao na dženazu 11. jula. Dok sam živ, ja ću odlaziti putem kojim sam 1995., tražeći spas, prošao sa svojim saborcima i na kojem su mnogi od njih pred mojim očima izdahnuli. Čini mi se i danas kad u koloni, iz Nezuka, krenemo prema Potočarima, prepoznajem svako drvo, svaki žbun, svaku čistinu i svaki zaklon pored kojih smo prije 21 godinu prolazili. Fizički izgled mjesta kroz koja danas prolazimo se promijenio, ali ja ih, ipak, prepoznajem. U mom pamćenju to su mjesta gdje su ranjavani i ubijani moji prijatelji, rođaci, komšije – priča u razgovoru za naš list Bećirević redajući sjećanja na jedan od najtežih perioda u svom životu.

I on, kao i svi drugi u koje su u danima zauzimanja Srebrenice od Mladićevih zločinaca, bile uprte oči hiljada onih koji su bježali od smrti, svoju srebreničku priču počinje okupljanjem na Jagliću 11. jula uvečer, kada je trebalo odlučiti kojim će pravcem kolona s više od 15.000 bespomoćnih civila krenuti u proboj.

– I sad su mi pred očima iskopnjela bespomoćna lica hiljada muškaraca, iz kojih je izlazilo samo jedno pitanje: Ima li nam spasa? Mnoge te ljude sam poznavao. Vidite očeve kako oko sebe okupljaju sinove, vidite braću kako se skupljaju da budu zajedno, vidite golobrade dječake kako hrabre svoje očeve i djedove da se ne plaše, da će oni izdržati put… I da sam na filmu sve te scene gledao, teško bih ih zaboravio. U vama se sve lomi od nemoći u kojoj se nalazite, ali zbog pozicije u kojoj ste, a ja sam bio u komandi 284. brigade, na čijem je čelu bio Veiz Šabić, držite se, svjesni da ne smijete pokazati bilo kakvu emotivnu slabost. Sjećam se te noći i pitanja ko da preuzme čelo kolone. Svi gledaju u Veiza, računajući da on poznaje teren, jer je bio komandant iz Konjević-Polja. Kad je Veiz rekao da će on sa svojom brigadom povesti kolonu, nastupilo je olakšanje kod  mnogih. Krenuli smo oko ponoći – prisjeća se.

Idemo naprijed

Na svakoj stopi puta kojim je kolona prošla od Šušnjara do Nezuka, priča Džemail, čekala  je smrt. Umor, glad, jauci nakon granatiranja, haluciniranje saboraca, sve mu to, kad u koloni „Marša mira“ krene prema Potočarima, i dalje izlazi pred oči.

– I sad mi je u glavi 12. juli 1995. godine, kad smo se našli na Kameničkom brdu. Čujemo srpske vojnike, idu kroz Loliće i megafonom pozivaju: „Veize Šabiću, predaj vojsku, tvoja žena i djeca su u našim rukama“, a onda odjeknu plač djece. Bilo je jezivo, posebno što je Veizova supruga s dvoje male djece ostala u Potočarima. Nije se dao pokolebati, kaže mi: „Džemo, naša sudbina je u Božijim rukama, šta nam bude suđeno, to će se i dogoditi i idemo naprijed.“ Pretpostavljao je da se radi o propagandi, što se kasnije ispostavilo kao istina – priča naš sagovornik.

Koja je dionica puta bila najteža, gdje se od umora, gladi, stresa, straha padalo i psihički i fizički, Džemail ni danas, kaže, ne može uprijeti prstom i reći: Eh, ovdje je bilo najteže.

– Sve je bilo najteže, ali i kad sam mislio da je kraj, da nema dalje, vjerovao sam da neko mora preživjeti i pričati o tome šta se dogodilo u Srebrenici. Nažalost, mnogi nisu preživjeli – priča Bećirević.

Advokat Bećirević jedan je od onih aktera srebreničke kolone smrti koji je uspio u Tuzlu donijeti svoje dnevnike u kojima je od vremena koje je prethodilo agresiji u Bratuncu, gdje je živio, zbivanjima u vezi s padom Konjević-Polja 1993. pa do proboja 1995. godine, zapisao i opisao svaki događaj. Kao pravnik, znao je, kaže, da će to što je zapisao imati svoju težinu i značaj.

Iako se svega sjeća „kao da je jučer bilo“, ipak, kaže, postoje trenuci s kojima se i nakon 21 godinu, naprosto, živi. Drama koju nikad neće izbrisati iz svog sjećanja jesu događaji u danu uoči proboja linija prema slobodnoj zvorničkoj teritoriji kada je teško ranjen njegov komandant i nerazdvojni prijatelj Veiz Šabić te su pred njegovim očima od granatiranja izginuli mnogi njegovi saborci.

Bez straha

– U ratu se nikad nismo razdvajali, pa ni u trenucima proboja, sve do momenta kada je na putu prema Križevićkim njivama Veiz otišao s grupom diverzanata da izvidi teren prema Baljkovici, a meni rekao da ostanem s borcima. Dugo se nisu vraćali i nakon nekoliko sati odlučili smo da krenemo da ih tražimo. Kilometar-dva naprijed sretnemo nekoliko boraca koji nam saopštavaju da su i Veiz i Ejub Golić teško ranjeni, kao i dosta boraca koji su krenuli u izviđanje, da ima poginulih, ali da o tome ne govorimo nikome kako ne bi nastala panika u koloni koja se već grupisala na tom prostoru. Bio je to dan kada se na Križevačke njive spustio onaj strašni grad i nevrijeme. Krenuli smo da tražimo Veiza i našli ga teško ranjenog. Ejub je već bio mrtav. A tako je malo bilo ostalo do slobodne teritorije. Danas kad kolona „Marša mira“ krene prema Potočarima, obavezno stanemo na tom mjestu. Teško je kad nogom staješ na taj put, jer znaš da je natopljen krvlju tvojih  saboraca – kaže Bećirević, koji na kraju našeg razgovora ipak nije uspio prikriti svoje emocije.

Ni u jednom trenutku u danima golgote koju je prošao nije se, kaže, plašio smrti. Iščitao je mnogo knjiga, raznih referata s naučnih konferencija, slušao  akademike, profesore i pametne i manje pametne ljude, ali do danas, ističe, nije našao odgovor na pitanje odakle u čovjeku tolika mržnja da počini zločin kakav se dogodio u julu 1995. godine nad srebreničkim Bošnjacima.

Bećirević će i ove godine, skupa sa svojim nekadašnjim saborcima, biti u koloni „Marša mira“. Sa sobom vodi svoju djecu i djecu svojih rođaka i prijatelja. Bit će to prilika i da se vidi sa mnogim svojim sapatnicima iz kolone. Da se svi skupa sjete onih kojih nema.

Džemaile, spašavaj se, a ako ostaneš živ, pogledaj malo i na moju djecu

– Nekim ćebetom ogrnem Veiza, on se naslanja na mene i polako idemo. Teško se krećemo oba – on jer je ranjen i iscrpljen, a ja što ne mogu da vladam njime, jer je dosta viši od mene. Zamolim jednog visokog momka da on preuzme Veiza, a ja ću povesti ranjenog Baltu, otprilike je moje visine. Iscrpljenost me sustiže, baca me, ali idemo. Išli smo stotinjak metara, kad odjednom eksplozija. Bilo je to 16. jula, poslije četiri sata ujutro. Vidim Veiza kako pada, nakon što ga je eksplozija prethodno digla uzrak. Onaj mladić što ga je vodio, pada na drugu stranu.

Priđem im, onaj mladić izdiše. Hoću da podignem Veiza, a on mi šapće: „Džemaile, spašavaj sebe, a ako ostaneš živ, pogledaj malo i na moju djecu.“ Ne znam u toj agoniji šta sam govorio, ali mi je Veiz kasnije ispričao da je čuo kako mu govorim: „I mrtvog ćemo te prenijeti.“ Domalo pristigoše borci, prenesemo ga do one čuvene garaže, a ona puna ranjenika. Ubrzo javljaju da je probijena linija. Napravimo nosila i krenemo u posljednju bitku. Ni danas ne mogu vjerovati da sam prošao onu petodnevnu golgotu, a da sam na slobodnu teritoriju izašao fizički neokrznut. To je valjda moja sudbina – priča Bećirović.

Nisam zažalio što sam ostao sa svojim narodom

– Pred rat sam završio pravo i vratio se u Bratunac, gdje sam odmah dobio posao. Potječem iz imućne familije, svi moji živjeli su u Švicarskoj. Dolazi otac i kaže da se spremam da idem i ja u Švicarsku, jer će biti rat. Velim mu: „Nema govora.“ On me gleda, zna da neću popustiti, ode u trgovinu i kupi tri tone brašna i doveze kući da imam. Nakon toga sam u Švicarsku otpremio suprugu i petnaestomjesečnog sina. Kad smo u julu 1995. godine došli u Tuzlu, odem da od vojnih i civilnih vlasti tražim dozvolu za izlazak iz BiH kako bih posjetio svoju porodicu. I sad se sjećam pogleda rahmetli Fude Hadžiabdića i pitanja: „Pa zar ćeš se vraćati?“ Kad sam mu se nakon mjesec dana javio da sam u Tuzli, zagrlio me ne vjerujući da sam se vratio. Nikad nisam zažalio što sam ostao sa svojim narodom – kaže naš sagovornik.

Sve što sam nekad mislio da ne bih mogao izdržati, izdržao sam

– Svaki preživjeli učesnik proboja ima svoju priču o tome šta je sve prošao u tih nekoliko dana. I svaka od tih priča je različita, ali po težini i količini tragedije koju sa sobom nosi opet je ista. Kako čovjek preživi trenutke kad pored njega meci od „prage“ dižu zemlju uzrak, a on se ne pomiče i čeka koji će od njih označiti i kraj njegovog života, kako se ostane normalan u trenucima kad pored sebe vidiš teško ranjenog brata, sina, prijatelja, a ne možeš da mu pomogneš, kad vidiš ljude kako u trenucima halucinacije kreću na svoje  komandante i saborce vjerujući da su to četnici, to je pitanje za nauku. I sad razmišljam zar je moguće da smo u onom paklu nadmudrili na Mramorju četnike koji su nas čekali u ogromnoj zasjedi i umjesto oni nas, mi smo njih zaskočili, zarobili im oficira i MTS. Sve što sam nekad mislio da, iako sam oduvijek važio za stabilnog i sabranog čovjeka, ne bih mogao izdržati, izdržao sam – priča Bećirević.

 

Avaz.ba