Čuvajmo Srebrenicu

Kako je i zašto SDA predala Srebrenicu

Valja se sjetiti izjave Bakira Izetbegovića iz izborne noći, koju je kasnije ponovilo nekoliko njegovih najbližih saradnika: „Učinili smo sve što smo mogli.“ Vjerovatno je i dan-danas vrh Izetbegovićeve stranke uvjeren da radi „sve šta može“. Pitanje je samo s kojim ciljem

Srbija je nakon pobjede srpskog kandidata za načelnika Srebrenice Mladena Grujičića odlučila da bude velikodušna. Tokom prve posjete preko Drine prije dvije sedmice, potpredsjednica Vlade Srbije Zorana Mihajlović osim projekata koji su prvobitno obećani prijašnjem načelniku Ćamilu Durakoviću, najavila je i rješavanje vječitog srebreničkog problema: rente za potopljeno zemljište koju Hidroelektrana Bajina Bašta ne uplaćuje od 1991. godine.

Odmah nakon izbora u Srebrenicu je sa svojom porcijom planova došao i Milorad Dodik, zatim je ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS-a Stevo Mirjanić obećao izradu programa razvoja Opštine Srebrenica, a prošle sedmice načelnik Grujičić i ministar za izbjeglice i raseljenja lica RS Davor Čordaš potpisali su u Banjoj Luci sporazum o saradnji na realizaciji projekta obnove kuća i projekta ekonomske podrške od Saudijske Arabije u vrijednosti od milion eura.

Sa bošnjačke, pak, strane – šutnja. Fadila Novalića Srebreničani nisu vidjeli ni prije izbora, Bakira Izetbegovića je očigledno strah da se nađe u epicentru problema svoje stranke, a jedini bošnjački zvaničnici koji su nakon 2. oktobra zakoračili na prostor Srebrenice – iako samo na potezu Potočari-Gradska džamija-Islamski centar – bili su federalni ministar za raseljene osobe i izbjeglice Edin Ramić i – o ironijo! – načelnik deset puta vrijednije Opštine Centar, Nedžad Ajnadžić.

Pa ipak, ne radi se ovdje o nikakovm preokretu izazvanom izbornim porazom Ćamila Durakovića i gubitkom bošnjačke većine u Skupštini opštine. Već od početka Durakovićevog mandata, a posebno nakon izbora 2014., ignorisanje svakodnevnih problema Srebreničana i nemar za sudbinu povratnika postale su konstante politike takozvanih probosanski orijentisanih stranaka. Drugim riječima, Bošnjaci – prije nego što su izgubili načelnika – izgubili su interes za Srebrenicu i ljude koji u njoj žive.

Političke odluke

Na nivou države Bosne i Hercegovine za provedbu anexa VII zaduženo je prije svega Minstarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Komisija za izbjeglice i raseljene osobe i Fond za povratak. Raspored poslova je sljedeći: Komisija određuje kvote, Fond je isplaćuje, a Ministarstvo vrši monitoring.

Na funkcionisanje Fonda ne vrijedi trošiti riječi. Institucija je tokom svog djelovanja ogrezla u kriminalu, a centrom skandala prestala je biti tek nakon što je u avugstu 2015. razriješen njen direktor Mlađen Božović.

Božović je bio u zvaničnoj posjeti Srebrenici u aprilu 2013., no bez posebnih rezultata. Odgovornost za slabu vidljivost države u Srebrenici on je u potpunosti prebacio na komisiju, jer, kako je rekao, „u suštini mi trebamo samo donijeti političke odluke u cilju pravovremene i transparentne implementacije ovih projekata.“ Raspodjela novca za povratak je, dakle, stvar politike, priznao je Božović s rijetkom kod državnih službenika iskrenošću.

Državni ministar za ljudska prava i izbjeglice u periodu od kraja 2012. do početka 2015. Damir Ljubić interesa za Srebrenicu nije imao, tako da je njegova nasljednica mogla samo povećati učinak Ministarstva. I zaista, Semiha Borovac posjetila je Srebrenicu u maju 2015. nakon akcije MUP-a RS-a Ruben da pruži moralnu podršku porodici tada uhapšenog Rame Kadrića.

Na praktičnom nivou, opipljivo je nekoliko infrastrukturnih projekata Ministarstva. Srebrenica obuhvaćena je, između ostalih, sporazumom o elektrifikaciji povratničkih naselja u vrijednosti od skoro 270 hiljada KM. Naljeto ove godine Ministarstvo je zajedno sa Opštinom finansirao  rekonstrukciju puta u naselju Gaj u mjesnoj zajednici Potočari u vrijednosti preko 121 hiljada KM.

Zlobnici govore i da je Borovac uspješno realizovala projekat zapošljavanja jednog vječitog srebreničkog kadra Šefketa Hafizovića, koji obnaša funkciju savjetnika u njenom kabinetu.

Za generalni odnos državnog nivoa vlasti prema srebreničkim povratnicima ilustrativni su podaci o obnovi stambenih jednica. Od 2009. do kraja 2014., najviše, čak 2045 potreba za obnovom iskazano je u Srebrenici. Od toga obnovljeno je samo 171 kuća, što stavlja Srebrenicu na tek deveto mjesto po broju realizovanih zahtjeva.

Obezbijeđena, ali neoperativna

Velike planove vezane za Srebrenicu imao je predsjedavajući Vijeća ministara. Denis Zvizdić je na Investiciono-razvojnoj konferenciji Srebrenica 2015, vjerovatno potaknut galantnošću srbijanskog premijera Aleksandra Vučića, obećao Srebrenici dva miliona maraka, kojih ipak, za razliku od novca iz budžeta Republike Srbije, Srebreničani još uvijek nisu vidjeli.

Iz kabineta ministra Mirka Šarovića u aprilu ove godine saopšteno je doduše da su sredstva „obezbijeđena“ i čeka se kada će biti „operativna“, no Zvizdić je svakako propustio priliku da kroz ovu donaciju podrži bošnjačke povratnike s obzirom na to da je nije stavio na raspolaganje Durakoviću, već Grujičiću.

Poštenije se na istoj konferenciji ponio Bakir Izetbegović koji – nije obećao ništa. Izrazio je jedino nadu da će iskustva investitora u Srebrenicu „pomoći poslovnim ljudima, domaćim i stranim, da u investiranju u Srebrenicu prepoznaju priliku da svoj kapital uvećaju, a na taj način stvore nova radna mjesta, potaknu ekonomski razvoj Srebrenice i regije, te život stanovnika ovih prostora učine dostojnim čovjeka.“

Doprinos samog člana Predsjedništva povratku ostaje zanemarljiv. Izetbegović je redovan gost u Potočarima 11. jula i na srebreničkim izbornim skupovima. Brojniju i korisniju delegaciju doveo je u Srebrenicu samo 2. septembra 2013. godine. Osim sastanka sa opštinskom upravom, delegacija (koja je u svom sastavu imala predstavnike agencije TIKA i Turkish Ziraat Banke) sastala se tada sa povratnicima, a tom prilikom najavljeno je da će na proljeće 2014. početi izgradnja industrijske zone u Potočarima, a potom i obnova Stare čaršije.

Stara čaršija je dan-danas u ruševinama. Industrijska zona u Potočarima postoji, ali svi pogoni koji funkcionišu unutar nje otvoreni su debelo prije nego što je Duraković postao načelnik. Obećanja ispunila je jedino Turkish Ziraat Banka koja je u Srebrenici otvorila svoju poslovnicu.

Programi, grupe, posjete

Ubjedlivo najveći teret povratka u Srebrenicu snosi Vlada Federacije. Prema Izvještaju o realiziranju revidirane strategije Bosne i Hercegovine za provođenje Aneksa VII za period 2010.-2015., iz budžeta FBiH za potrebe realizacije aneksa VII izdvojeno je više od 155 miliona KM.

Zanjimljivo je da je Nermin Nikšić, barem na papiru, pokazao više razumijevanja za Srebrenicu od Fadila Novalića. Upravo Nikšićevoj Vladi Srebreničani duguju program razvoje regije Srebrenica, odnosno dodjelu grant-sredstava iz fonda Razvojne banke FBiH za sufinansiranje investicionih projekata. U okviru Vlade 9. aprila 2014. uspostavljena je i interresorna radna grupa s Desnicom Radivojevićem kao predsjednikom. Zadatak Radne grupe bila je izrada Programa razvoja Srebrenice. Nažalost, ideja nikad nije zaživjela.

Ipak, interes Nikšićeve Vlade za Srebrenicu vidljiv je bio na terenu. Već 15. decembra 2012. godine, samo tri dana nakon potvrđivanja rezultata izbora, pogone Preventa, Ratana i Banju Guber posjetili su potpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić i federalni ministar saobraćaja i komunikacija Enver Bijedić. Srebrenicu je redovno posjećivao ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Zukan Helez, a zajedno sa njim jednom prilikom došla i ministrica okoliša i turizma Branka Đurić.

Često i sa jasnim prioritetima je u Srebrenici boravio tadašnji federalni ministar rasljenih osoba i izbjeglica Adil Osmanović. U aprilu 2013. Osmanović se, na primjer, sastao sa Ćamilom Durakovićem, ali i predstavnicima UNDP-a i fabrike auto-dijelova Cimos. Sa predstavnicima Cimosa Osmanović je razgovarao i u septembru iste godine i to sa rezultatima: početkom 2015. tvornica Cimos postala je dio grupacije Prevent, čime je osiguran nastavak proizvodnje, te zadržana radna mjesta za stotinjak uposlenika.

Prilikom ove septembarske posjete ministarstvo objavio je i podatak da je za 2012. i 2013. godinu investiralo na području općine Srebrenica više od pola miliona maraka.

Lični PR ministra

Osmanovićev nasljednik Edin Ramić u Srebrenicu dolazi više zbog sebe, nego zbog Srebreničana. Nema više sastanaka sa privrednicima, a ima – skupljanja političkih poena. Prva zvanična posjeta Ramića održana je 20. aprila 2015. i to na marginama dolaska na sjednicu Organizacionog odbora za komemoraciju 11. jula. Zvanično je Ramić u Srebrenicu ponovno došao 1. februara 2015., u jeku „afere junice“, pa je nimalo slučajno ministar tada posjetio farmu zadovoljnog dobitnika zdrave životinje. Osim toga, Ramić je „pokupio“ i priznanje Udruženja Prosvjetitelj za doprinos u podršci održivom povratku u Podrinju.

Centrala tačka programa bila je posjeta Opštini tokom koje je, kako stoji u zvaničnom saopštenju, „Ramić izvršio prezentaciju svih ulaganja u 2015. godini u ovaj grad čiji iznos po svim programima iznosi preko 2 miliona KM“, što još jednom dokazuje da je dolazak u Srebrenicu imao marketinški karatker.

Zanjimljivo je i da nekoliko dana prije ove posjete kabinet ministra objavio je podatak da je Ministarstvo u Srebrenicu uložio 400 hiljada manje, odnosno 1,6 miliona KM, što bi svakako značilo da je Ramić, pri smanjenom za četiri miliona budžetu ministarstva, uspio da osigura Srebrenici čak sedam puta više novca nego Osmanović?!

Kakva god bila istina, javnost je svakako imala priliku da se upozna sa kvalitetom donacija za Srebrenicu kroz čuvene bolesne junice, na koje su se poljoprivrednici požalili medjima. Štošta o Ramićevoj pomoći govori i činjenica da je ministarstvo obećao čak 220 hiljada maraka za završetak izgradnje Bošnjačkog kulturnog centra u Srebrenici, koji je trebao biti otvoren do 11. jula ove godine – a nije.

Ovdje treba napomenuti i da se u podcima ministarstva „miješaju babe i žabe“, jer se u podršku povratku ubraja i novac za komemoraciju i podrška udruženjima koje djeluju u Sarajevu i Tuzli. Dodjela donacija ministarstva po stranačko-jaranskoj liniji nije predmet ove analize, no svakako moramo imati na umu postojanje i ovog problema.

Uticaj „globalne recesije“

Na nivou kantona, najviše interesa za Srebrenicu ima kanton koji je poslije rata postao glavno utočište Srebreničana – Tuzlanski.

I tu, opet, zanjimljiv fenomen: sredstva koja su namjenjena povratnicima u Srebrenicu, značajno su smanjena dolaskom na vlast SDA. Prema podacima kantonalnog Ministarstva za rad, socijalnu politiku i povratak, za sanaciju i izgradnju stambenih jedinica, gospodarskih objekata, projekte zapošljavanja i samozapošljavanja 2012. godine namjenjeno je više od 50 hiljada KM, 2013. čak 130 hiljada, dok je 2014. ovaj iznos smanjen na samo 18 hiljada, a 2015. i 2016. na po 10 hiljada.

Pomoći povrtaku od strane Kantona Sarajevo, drugog najnaseljenijeg Srebreničanima, nema gotovo uopšte, a to, kako navode u Vladi KS-a, zbog „veoma teške ekonomske situacije nastale uticajem globalne recesije“. Iako je oblast dodjele donacija u KS-u najbolje regulisana uredbom o dodjeli sredstava za održivi povratak, na njenoj osnovi sredstva povratnicima u Srebrenicu dodijeljena su samo 2014. godine, kada je osam hiljada KM dobila povratnička porodica u mjestu Peći.

Uprkos skromnim sredstvima, predstavnici vlasti Kantona Sarajevo rado posjećuju Podrinje. Krajem 2015. u Srebrenici je boravila predsjedavajuća Skupštine KS-a Ana Babić, koja je tom prilkom obišla novootvorenu fabriku suvenira Sarajevska kocka i otkupila 150 kocki proizvedenih ovdje. Izgleda da predsjedavajuća Babić nije čitavom poduhvatu donijela sreću, jer je fabrika prekinula rad nakon pola godine, a početkom decembra ove godine ponovo ju je otvorio novi načelnik Mladen Grujičić.

Krajem aprila 2016. u posjeti Srebrenici boravila je ministrica za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice KS Amela Dautbegović. Osim što je uručila pakete za socijalno najugroženije srebreničke porodice, ona je, kako stoji u zvaničnom saopštenju, „upoznala je rukovodstvo Opštine sa projektima uzgoja ljekovitog bilja i proizvodnje domaćih proizvoda, čiju realizaciju Ministarstvo u saradnji sa nevladinim organizacijama planira provesti s ciljem poboljšanja materijalnog statusa povratnika.“ Sudbina ovog projekta se još vaga: Ministarstvo je u budžetu KS-a za 2017. godinu predložilo sredstva za pomoć u održivom povratku van kantona, no nacrt budžeta još nije usvojen.

Pomoć iz opština

Ima i pozitivnih primjera podrške Srebrenici, među koje se ubrajaju dvije sarajevske opštine: Novi Grad i Ilidža.

Opština Novi Grad je 21. januara 2013. godine potpisala sa Opštinom Srebrenica Sporazum o unapređenju buduće saradnje između dvije lokalne zajednice u oblastima privrede, obrazovanja, kulture i civilne zaštite.

„Planiramo saradnju prije svega kroz budžetsku podršku u infrastrukturnim projektima koji će se realizirati na prostoru opštine Srebrenica. Zadnje dvije godine za te namjene iz budžeta Općine Novi Grad Sarajevo uplaćeno je po 50.000 KM, a tako je planirano i za 2014. godinu“, rekao je tom prilikom načelnik Semir Efendić, koji u Srebrenicu nikad nije dolazio praznih ruku.

Opština Novi Grad podržala je nekoliko infrastrukturnih projekata na prostoru Srebrenice. U avgustu 2014. Efendić je posjetio Dom zdravlja u Srebrenici, kojem je uručio medicinsku stolicu za transfuziju krvi. 2014. za srebreničke proizvode obezbijeđen je i prostor na Bosnaskoj tržnici na Dobrinji.

Sporazum o razumijevanju i saradnji sa Opštinom Srebrenica 17. decembra 2013. godine potpisao je i načelnik Ilidže Senaid Memić. Prema zbirnim podacima, Opština Ilidža je od 2012. do 2016. godine za podršku povratka, infrastrukturnu podršku i sjećanje na žrtve genocida izdvojila 200 hiljada KM. Osim toga, u budžetu Ilidže za 2016. godinu pojavila se i stavka Pomoć za Srebrenicu u iznosu od 50 hiljada KM, koja ipak u prvoj polovini 2016. nije realizovana.

Za kraj, u kontekstu svih navedenih ovdje podataka, valja se sjetiti izjave Bakira Izetbegovića iz izborne noći, koju je kasnije ponovilo nekoliko njegovih najbližih saradnika: „Učinili smo sve što smo mogli.“ Vjerovatno je i dan-danas vrh Izetbegovićeve stranke uvjeren da radi „sve šta može“. Pitanje je samo: s kojim ciljem?

 

Bhdani.ba