Čuvajmo Srebrenicu

Kako živi Saliha, supruga ubijenog Rame

Trideset kilometara od Srebrenice, u selu Dobrak, naša ekipa posjetila je Salihu Osmanović – suprugu u genocidu stradalog Rame i majku stradalih Edina i Nermina. Ova žena danas je prepuštena sama sebi.

 

 

 

Nekada je Salihino dvorište bilo puno života. Umjesto dječijih osmijeha i igre, danas samoća i sjećanje na sretniju prošlost. I tako već 22 godine.

Ja sam sretan i presretan imala život. Muž mi je radio u Beogradu, bio je u Alžiru, u Tunisu, u Libiji i zato sam se i vratila – što mi je bio lijep život. Bar neka znaju duše da sam ja došla“, kaže nam Saliha.

A vratila se tamo gdje je sve počelo. I nastavila sama. Uređena porodična kuća, cvijeće, bašta – sve je to uradila svojim rukama- bez ičije pomoći.

Sadim cvijeće, sadim baštu, nekad malo s konama popričam. Svaki dan nešto preživljavaš. Zimi uzmem pletivo pa pletem. Svaka mi je sekunda dragocjena. Vjeruješ li da nema dana da ne plačem“, navodi.

Povratak u porodičnu kuću nije biti nimalo lak. Stotine kIlometara Saliha je prošla uglavnom sama – od Zgunja i Barovići, Osat, Srebrenica, Kladanj, Puračić, Tuzla, Solina, do Jasenica i Sarajeva. Iz Dobraka ne ide dalje.

Teško je dan jedan živjeti bez igdje ikoga, ali eto ja sam se sine odlučila ovdje vratiti. Jesam daleko od svega, ništa ovdje na Skelanima nemam. U Srebreniku sam prijavljena radi bolnice a ovdje platim da odem da se pregledam. 30 kilometara s autom iz Srebrenice je dovde a nemaš nikoga i moraš da se brineš kako da odeš i da se vratiš i s kim i kud. Zovu me u Srebrenicu ali im kažem da nije problem ako budem mogla naći automobil da ću doći, ako ne bude nemam izbora“, navodi Saliha.

Nije imala izbora ni 8. maja ‘95. kada je bila primorana sa sinovima Edinom i Nerminom i mužem Ramom, napustiti ovu kuću. Mlađi sin Edin. 11. jula Nermin i Ramo spas su potražili u šumi. Svijet ih je upoznao godinama nakon smti.

“Kad sam otišla u Tinju, slučajno sam upalila televizor i videjela da moj Ramo zove Nermina – tad su me odmah vodili u hitnu u Srebrenik“, kaže nam.

Posmrtni ostaci Nermina Osmanovića pronađeni su u masovnoj grobnici u Snagovu, a Ramini u Zelenom Jadru. Ukopani su 2009. Saliha ima tri slike. Ostale su spaljene. Slike sinova joj je nakon rata poklonio učitelj. Na poklon je dobila i Raminu sliku.

Samo da su mi živi pa neka nemam hljeba da jedem, neka nemam ništa. Ja se ne mogu nikad u životu kao majka pomiriti i da sam svog muža izgubila“, priča Saliha.

I tako će ih čekati do kraja života. Iako svjesna da neće dočekati. No ostaju sjećanja i simboli ove porodične tragedije – Spomenik Rami u centru Sarajeva. U novootvorenom Muzeju u Memorijalnom centru u Potočarima Ramina i Nerminova priča dobila je posebnu sobu. Sve to Salihi oduzima san. Na mjestu gdje je nekada bila najsretnija, danas na tom mjestu ostaje sama. U sjećanju na trenutke koji se više nikada neće vratiti.

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku