Čuvajmo Srebrenicu

KOZARAC: Pokraj mjesta gdje sam bio u logoru, sagradio sam hotel za krave

Priča o Jusufu Arifagiću jedna je od, garantiramo, luđih koju ste ikad čuli: Pokraj mjesta gdje sam bio u logoru, sagradio sam hotel za krave

 

 

Dugo me mučilo čime započeti priču o Jusufu Arifagiću (55) iz Kozarca, mjesta podno planine za koju mlađi ne znaju, a stariji je neće nikada zaboraviti: Kozara je u onom ratu, Drugom, bila veliko stratište. Nijemci i ustaše, uz podršku četnika, udarili su na partizane, ali su masovno stradali civili. Odredište: crna zemlja, Jasenovac i Gradiška Stara.

Pedeset godina poslije, srpski vođe iz obližnje Banje Luke i Prijedora te poglavice s Pala odlučili su se osvetiti, barem su tako žrtvama govorili neposredni počinitelji, pa su našeg Jusufa i tisuće drugih Bošnjaka, ali i lijepog broja Hrvata, riješili kako su najbolje znali: u crnu zemlju i iza žice slične jasenovačkoj.

Jusufovu priču, ­ a luđu niste odavno čuli, ­ i mi smo slušali u tišini, tek uz povremeno mukanje norveških krava s njegove obližnje farme. Izdvojite 20 minuta i pročitajte. Vidjet ćete da ćete poslije pronaći barem još toliko vremena da dođete sebi…

– Kad ih danas čuješ, ove naše komšije, reko bi da je u logoru bila igranka, a ja sam vam svjedok da je ovaj kraj, poslije Srebrenice, najveće stratište u BiH. Polovica svih masovnih grobnica u Bosni je oko Prijedora, a u samom gradu pobijeno je 3300 ljudi. Stotinu i jedno dijete! Pa, mi smo bijele trake morali nositi oko ruke i bijele zastave stavljati na kuće. To je bio propis za sve neSrbe – priča nam Jusuf.

On je preživio tri logora: Omarsku, Keraterm i Trnopolje. Pet mjesci koji će mu obilježiti život. Poslije ćete čuti zašto se vratio i što je u istom tom Trnopolju stvorio.

U logoru mu je bila i supruga Kelima s kćerkom Jasminom koja je tada imala četiri godine, ali i s Medinomu trbuhu, u osmom mjesecu trudnoće. Treće dijete, sin Almir stigao je na svijet kasnije, u slobodi, u širokom svijetu…

– Najprije smo morali potpisati dokument u kojim nam vlasti Republike Srpske odobravaju da im prepustimo svu svoju imovinu. A, da bi neki logoraš iz ozloglašene Manjače, ­ gdje su završili i hrvatski branitelji poslije pada nedaleke Kostajnice, ­ preživio, ja sam morao ići u treće zemlje. To je bio sitem takav i za druge – uvodi nas u priču Jusuf.

Kozarac

Skrasili se i spasili u Norveškoj

Uglavnom, da ne zamaramo s previše detalja, obitelj Arifagić na koncu se skrasila u Norveškoj, koja je primila vojsku izbjeglica, dala im priliku i državljanstvo, bez uvjeta da se odreknu svojeg starog, bosanskog. Jusuf je mnogo i svašta radio, u trgovini, izvozu i uvozu, a u sljedećem uspio: shvatio je da Norveškoj manjka stambenog fonda za smještaj izbjeglica. Kupovao je stare kuće i stanove, pa ih renovirao i iznajmljivao općinama i gradovima, a oni ih ustupali prognanima.

 

– U jednom trenutku sam imao 70 stambenih jedinica na tržištu… Bio je to uspješan posao, ali me srce vuklo natrag u Bosnu, uvijek sam bio s njom u kontaktu, kroz sve norveške godine. Konačno sam 2006. godine kupio imanje u Trnopolju, a onda se i vratio u svoj kraj, prisjeća se Jusuf. Čovjek je prije rata radio u naftnoj industriji i s čestim boravcima u Libiji.

– Nakon proučavanja norveške poljoprivrede i stočarstva, pala je odluka – u Bosni će uzgajati poznato norveško crveno govedo, ali po strogom norveškom modelu u suradnji s poznatom zadrugom Geno.

I tu počinje drugo poglavlje Jusufove priče, iako je moglo biti i prvo, da s njim krenemo. Evo, nećete vjerovati…

Uložio sedam milijuna eura

– ­Mi jedini na Balkanu imamo licenciju za uvoz i distribuciju sjemena norveškog crvenog govečeta, a želimo se razviti u regionalni uzgojno­selekcijski centar. Informacije radi, da znate o čemu pričamo, samo jedan elitni norveški rasplodni bik zapada oko 100 tisuća eura i ekonomski je najisplativija krava na svijetu. Naš cilj je uzgojiti ga ovdje, zajedno s rasplodnim junicama, otkriva nam Jusuf razvojne planove.

Danas u Trnopolju, gotovo uz nekadašnji logor iz kojeg je jedva živu glavu izvukao, ima veliki moderni hotel sa 600 norveških krava, a do ožujka će ih biti 800. Riječ \'hotel\’ i nama je malo zapela za uho kad smo je prvi put čuli u kombinaciji s riječi \'krava\’, ali se mrvicu strpite, sve će vam se samo ispričati.

– ­Ja sam u sve ovo uložio sedam milijuna eura. Četiri vlastita i tri iz kredita, baca nas Jusuf u nesvijest visinom ulaganja. Samo na sofisticiranu opremu otišao je milijun. Najprije, unutar farme, pardon, hotela, vlada zatvoreni mikroklimatski sustav, a svako ljudsko biće mora zagaziti u nekoliko higijenskih barijera prije nego što uđe. Valja se dezinficirati, da se krave ne ugroze. More senzora prati sve što se na farmi događa. Ako je temperatura zraka previsoka, automatski se otvaraju čvrste zavjese na prozorima bez stakala. Vrućina smanjuje mliječnost. Ono što je nama nula Celzijevih stupnjeva, kravama je to plus 12, a one bez poblema mogu podnositi do minus 15 stupnjeva, ipak su to Norvežanke.

Stalno se mjere i odnosi među plinovima i ako se poremete vrijednosti kisika, CO2 i slično, odmah se pale ventilatori i razmiču zastori. Krave spavaju na madracima od lateksa. Možda takve imate i kod kuće, to su oni koji se prilagođavaju vašem tijelu, kao memorijska pjena. Nije ni to sve, Jusufova goveda ne gaze tvrdi beton, već gumiranu antistres podlogu!

To je zbog zdravlja papaka. Krave su teške i tvrda podloga odražava se na proizvodnju mlijeka. Ako je papak zdrav, to je do dvije litre mlijeka više dnevno.

Prosječno daju 28 litara svaki dan. Provedeno je i podno grijanje. Senzori prate i količinu svjetlosti, jer ona utječe na plodnost, tumači nam domaćin, dok se šetamo kroz farmu.

Čudima još nije kraj. Svako tele ima svoj krevetić, podignut s poda, kao prava dječja postelja, a čim Jusuf priđe bebama, telčići se ustaju na noge i pružaju mu njuškicu. Smišni su za poludit.

Nemamo mi državu

– Pazi kriminalaca, oni bi se igrali. Slikaj nas trojicu, da vidimo ko je najljepši – govori Arifagić.

Tu su i četke za čišćenje, goveče samo priđe i četka se aktivira. Kao nekada u hotelima onaj uređaj s četkama u kojega gurnete nogu, a četke obave ostalo i cipele budu kao nove.

– Kravama puštamo i laganu muziku, kao pripremu za mužnju. To ih opušta pa je i mužnja lakša. Samo za audio­opremu dali smo 15 tisuća eura. Najviše vole slušati Erosa, Mozarta, norvešku muziku, a prolaze i Dino Merlin i bosanske sevdalinke – kaže nam Jusuf, a mi zurimo kao začuđeni svatovi.

Hotel je i energetski učinkovit: temperatura pomuženog mlijeka je 37 stupnjeva, pa se spušta na 18 i na četiri, a razlika se ne gubi, već se skuplja i koristi za podno grijanje i pranje pogona toplom vodom. Tu su i vlastiti veterinari, stručne službe, sve živo… I sad nam recite koliko zvjezdica zaslužuje ovaj objekt i mirita li titulu hotela?!
S Jusufom smo popričali i o budućnosti Bosne, o 20. godišnjici daytonskog mira i o tome niče li novi život u poharanoj zemlji, koja se još od turskih vremena ne može izvući iz paklenog kruga ratova, novih država, raseljavanja, doseljavanja i prekrajanja granica, u kojoj se počesto pleše na žici i uvijek netko upadne.

– ­Ne prihvatam da me iko protjera s moga ognjišta. Dayton je zaustavio rat, a država je skrojena tako da je političarima i nacionalistima sve dopušteno i nekažnjivo. Mi nemamo državu. Dodik kaže da nema bosanskog jezika, a zalaže se da uvezeni Kinezi budu nacionalna manjina i da u školama uče kineski… Nepravedan je to mir za sve. Evo Hrvata, oni su majorizirani u BiH. Pa, koja to država ima tri predsjednika – pita se Jusuf.
Kaže da socijalizam nismo napustili, a moderni kapitalizam nismo prihvatili. Stari dirigenti i dalje dirigiraju kako njima odgovara.

– ­Vlast treba prepustiti lokalnoj razini, neka opštine upravljaju novcem od poreza skupljenog na svom teritoriju, ljudi u svojim mjestima najbolje znaju što im treba. Ja od vlasti Republike Srpske nisam dobio ni hektara zemljišta, a u Bosanskom Petrovcu i Bihaću za pet dana mi je odobrena koncesija na 85 hektara. Po tri godine sam čekao trafostanicu i ekološku dozvolu, a ja zapošljavam 30 ljudi, Bošnjaka, Srba, Ukrajinaca, koji ovdje žive još od stare Austrije. Uvjet je jedino poštenje, rad, struka. Nebitno je tko si, govori krajiški farmer.
Kako komu, Jusufe, kako komu…

Doktorica sa sjevera

Dok smo se mi šetuckali hotelom za norveške krave, goveda je studiozno proučavala dr. Guro Sveberg, doktorica veterinarskih znanosti iz Norveške. Došla je vidjeti kakvo je stanje i je li sve po strogim propisima.
– Prvi put sam u Bosni. Lijepo je, a vjerujem da je u proljeće i ljepše. Vrlo sam zadovoljna i sigurna da će s farmom biti sve dobro. Jusuf je jako motiviran i zainteresiran za razvoj. I, da ne zaboravim, hrana je ovdje odlična, rekla nam je dr.
Sveberg, a nama se vrte slike ćevapa, pita, buredžika, sarmica, učkuruša, čorba, dolmica… Nastavite niz i ubacite kolače po želji.

Engleska književnost

Jusufova kći Medina (23) rođena je u Sloveniji, u Celju, a ima i predporođajno logorsko iskustvo, ­ mati joj je bila u osmom mjescu trudnoće zatočena. Cura je završila engleski jezik i književnost na sveučilištu u Coventryju pokraj Birminghama
u Velikoj Britaniji, a srednju školu u Norveškoj. Danas s ocem radi na farmi u kozaračkom Trnopolju.
– ­Osjećala sam to kao moralnu obvezu – kaže Medina, a na naše pitanje ima li ikamo izaći, opustiti se i podružiti, djevojka kaže da ode u Prijedor ili Banju Luku. Kod oca radi kao menadžerica prodaje tvrtke Geno Balkan.
Sestra joj Jasmina je u Engleskoj, a brat Almir u Norveškoj.

U šleper stane 99 tijela

– ­Ja sam klečo o logoru, ali sam reko da više nikad ni pred kim neću, taman da dođu sve armije Balkana. Samo pred Bogom hoću. Samo u jednoj noći u sobi broj tri u Keratermu ubijeno je 350 ljudi. Sjekli su ih onim teškim mitraljezom M84, a mi smo morali slagati tijela. Po četri, jedno na drugo i puni šlepere. U jedan stane 99 tijela.
Sjećam se, kako šleper odlazi lagano uzbrdo, krv se cijedi napolje – govori Arifagić.

Otvaranje vrata

– Kod mene su bili ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije, a surađujemo i s Centrom za unaprjeđenje stočarstva iz Osijeka. Mi smo premali da budemo konkurencija jedni drugima, bolje je da se nadopunjujemo i sarađujemo. Tome nema alternative.
Hrvatska nam otvara vrata Evropske unije, Srbija Rusije, a BiH Turske i arapskog svijeta. Evo, Norveška uvozi mnogo hrane, pa što joj je mi ne bismo proizveli i prodali, umjesto da uvozi iz Južne Amerike?! Ali, politika sve pokvari radi svoga interesa – ističe Jusuf.

Uvijek kriva zastava

– ­Šta da vam pričam o apsurdima: Dan državnosti BiH je 25. novembra, u čast ZAVNOBiH­a iz Titova vremena 1943. godine. Ako taj dan ja stavim zastavu Republike Bosne i Hercegovine, pošalju mi policiju Republike Srpske i naplate kaznu, a ako zatvorim trgovinu, eto ti komunalaca s kaznom jer ne radim, a u njih je radni dan.
Vrijedi i obratno: oni slave 21. novembra, vezano za Dayton, jer su tada dobili državu u državi. Ako ja otvorim trgovinu, kaznit će me jer ne poštujem praznik. Isto i ako ne stavim njihovu zastavu, nabraja Jusuf dok mi pokušavamo shvatiti neshvatljivo.