Čuvajmo Srebrenicu

‘KUSTURIČIN LAŽNI KAMENGRAD ZA MENE JE NOVA VRSTA GENOCIDA’ FRANCUSKA UMJETNICA FLORENCE LAZAR SNIMILA JE FILM O FALSIFICIRANJU POVIJESTI

Od izmišljene priče kako sam ja, navodno, počeo izgradnju Andrićgrada na mestu odakle su vršene deportacije Bošnjaka, njoj bi bilo mnogo bolje da je obradila priču o zverski ubijenom predratnom sarajevskom umetniku Slobodanu Samardžiću, čiji je jedini greh bio to što je Srbin”, grmio je Emir Kusturica na Francuskinju Florence Lazar. Smatrao je da je ona zloupotrijebila gostoprimstvo koje su joj zaposleni u Andrićgradu dali prigodom njezine posjete Višegradu i ne sluteći da će ih u svom dokumentarcu prikazati kao “zločince” i “nastavljače politike koja je dovela do progona, silovanja i masakra”.

Po njemu, Florence Lazar je klasičan primjer onoga što se u svijetu naziva novinarskim “psima rata”, odnosno ljudima koji stalno potpiruju nove mržnje i sukobe. Paradoksalno je jedino to da je on uporno naziva “novinarkom”, Florence Lazar je naime renomirana francuska umjetnica koja se bavi kako filmom tako i umjetničkom instalacijom i fotografijom, njezini videoradovi prikazivani su na međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Marseilleu, zatim u Muzeju Moderne umjetnosti grada Pariza i još na nekoliko prestižnih izložbenih prostora, a i profesorica je na Ecole Superieure d’Art et de Design u Grenobleu.

Zašto se Kusturica upravo na nju obrušio? Zato što je napravila 70-minutni film “Kamen” u kojem je progovorila o falsificiranju povijesti. Čula je da su u Trebinju napravili vjernu repliku manastira Gračanica koje je trebalo postati neka vrsta svetišta te da Kusturica pokušava nešto slično, samo u Višegradu. Zapravo puno ambicioznije, turistički centar koji bi istodobno imao nacionalističke i ideološke konotacije, no zgrozila se kad je u Sarajevu, u Centru za proučavanje ratnih zločina, doznala da je u pitanju brisanje povijesti.

Na mjestu na kojem će niknuti Andrićgrad odnosno Kamengrad nalazio se Sportski centar u koji su dovozili autobusom muslimanke, silovali ih i mučili te zatim ubijali ili raseljavali po drugim mjestima. Kusturica je doznao za njen projekt igrom slučaja, obavijestili su ga o njemu iz pariškog ureda za prevođenje koji je imao veze s Republikom Srpskom i bijesno reagirao. Srećom, redateljica je već završila snimanje, njezin film imao je premijeru 2014., upravo kad je za Vidovdan, 20. lipnja 2014. pompozno otvoren za javnost Kamengrad. Na YouTubeu se možete uvjeriti o kakvom je pothvatu riječ, u njemu su Ivo Andrić, Nikola Tesla i Petar II. Petrović Njegoš predstavljeni kao stupovi srpske kulture i znanosti, a obnovljene zgrade uzaludno su pokušavale dočarati patinu prošlosti.

Potresni goblen
Nešto o svemu tome možete doznati i u filmu “Kamen”, koji je u četvrtak imao hrvatsku premijeru na 58. Annaleu u Poreču. U pitanju je izvrsno ostvarenje, koje bismo teško mogli podvesti pod tipičan dokumentarac. Na ekranu se pojavljuju ljudi za koje ne znate kako se zovu ni gdje su snimani, no suština je jasna.

Pravoslavna procesija ima ne samo vjersko nego i izrazito nacionalističko obilježje, spominje se sina Milorada (zasigurno Dodiga) nad kojim treba bdjeti sam Bog, klesar s majicom na kojoj piše Srbija pokazuje kako će iz kamena koga je pokupio tko zna odakle napraviti dio tek nastajućeg Kamengrada (ta je scena potakla redateljicu da ustraje u snimanju, jer je ovakvo falsificiranje povijesti uistinu rijetkost), zločini se spominju samo u sarajevskom Centru za istraživanje ratnih strahota, ali nema prizora leševa i raskomadanih tijela, dok se najpotresnije doima scena u kojoj se postariji bračni par nakratko vratio u Trebinje – dotad su kao izbjeglice živjeli u Nizozemskoj – i pričaju zašto su otišli. Susjedi su ih uvjeravali kako im se ništa neće dogoditi, no kad su u mjestu spalili džamiju, muž je znao da treba bježati. Dali su susjedima ključeve od kuće i auta te sada došli vidjeti što je s njihovim nekadašnjim stvarima. Bili su neugodno iznenađeni kad su shvatili da su ljudi s kojima su bili tako dobri potpuno opremili svoje obitavalište njihovim pokućstvom i predmetima.

Ponudili su ih pićem iz njihovih vlastitih čaša, servirali hranu iz njihovih tanjura i stalno govorili da im to ne mogu vratiti jer bi ostali bez ičega. U jednom trenutku žena je poželjela natrag goblen uz koji je provela toliko vremena, nerado su joj ga skinuli, ali ga je naposljetku ipak dobila. Kada bi se birali prizori koji najpotresnije dočaravaju ratne strahote, zaboravite kadrove pokolja i paleži, ovo je nešto tako potresno i intimno, da se malo što s time može mjeriti. Završnica u kojoj predstavnica za medije prpošno predstavlja koncept Kamengrada doima se kao humoristički antiklimaks onome što smo dotad vidjeli.

Kako se Florence Lazar uopće zainteresirala za rat na Balkanu. Njezin otac je Francuz, bio je knjižničar u Nacionalnoj biblioteci, kao Židov morao se skrivati za vrijeme 2. svjetskog rata i okupacije svoje domovine te otad razvio podozrivost prema svakom totalitarizmu. Pripadao je Socijalističkoj internacionali, a kako ga je zanimala alternativa komunističkim ekonomijama, privukao ga je koncept jugoslavenskog samoupravljanja, činilo mu se da je to nešto između liberalizma i rigidnog komunizma, potpuno drukčiji gospodarski model. Jednom prilikom boravio je u Beogradu i tu je upoznao Florenceinu majku.

Kako se Florence odlučila za film, budući da je studirala umjetnost, je li to došlo naknadno? “Prvenstveno me zanimala fotografija, pogotovo portreti i dugo vremena bavila sam se isključivo time. Kad je izbio rat na Balkanu, zahvaljujući mojim roditeljima precizno sam znala što se tamo događa. Otac je čak bio jedan od inicijatora grupe Sarajevo koja je u Parizu pomagala bosanskim izbjeglicama i nastojala da se precizno dozna što se tamo događa. Kada se činilo da u Bosni i Hrvatskoj sve ide prema smirenju, eskalirala je situacija na Kosovu, došlo je i do bombardiranja od strane NATO-a i ja sam poželjela shvatiti što je tu na stvari. Tada sam shvatila da mi fotoaparat nije dovoljan, imala sam potrebu zabilježiti riječi i pokret i zato mi je trebala kamera. Iako sam bila strankinja, uspjela sam uspostaviti nekakav kontakt s ljudima s kojima sam razgovarala. Osim toga, ljudi će vam se kao strancu lakše otvoriti pa i povjeriti. Na tom prvom putovanju me pratila majka koja mi je bila ne samo prevoditeljica nego i posrednik u tim kontaktima (Florence inače ne zna govoriti ni hrvatski ni srpski, ali intuitivno dosta toga razumije – op.a.).”

Njezin prvi film “Seljaci”, nastao između 1999. i 2000., odmah je nanizao svjetska priznanja. Kako ga je uspjela snimiti? “Došli smo u to jedno selo, ljudi su radili u vinogradima i moj cilj je bio shvatiti što je to zapravo srpski nacionalizam. Tako smo došli do čovjeka koji se činio da je tamo nekako u manjini, na margini, međutim, on se obraćao istovremeno meni, no i ljudima s kojima je radio. Dok je govorio, doimao se izdvojen, ali ljudi su mu se sve više priključivali. On je govorio stvari koje su za njega bile prilično rizične kao osobu, no poslije sam shvatila da je on bio ne samo poljoprivrednik nego i trgovac, trgovao je s Kosovom i zato je bio poprilično kritičan prema Slobodanu Miloševiću. Ta trgovina mu je omogućila da bude otvorena uma. Usuđivao se reći što je sve Milošević napravio Kosovu. Nisam htjela nikakav rutinski dokumentarac, bio mi je važan prostor, ali i osoba koja govori. Također, nastojala sam ostaviti gledatelju mogućnost da sam zaključi što se odigrava pred kamerom.”

Kritičan prema Arkanu
Sličan postupak ponovila je i u filmu “Crvena zvezda” (2005.). “Snimala sam na stadionu koga Beograđani znaju kao Marakanu, važne su mi bile boje loga tog nogometnog kluba, crvena i bijela, kao i stolica koje su dominirale tim prostorom. Svog sam sugovornika snimala izdaleka, nisam ga htjela staviti u prvi plan, on je govorio o tome kako je direktor nogometnog kluba Željko Ražnatović Arkan tjerao mlade navijače u rat u Hrvatsku, neki su se dali zavesti, neki ne, no zanimljivo je da je bilo i onih koji su nakon njegova atentata ostali vjerni tom svjetonazoru. Inače, čovjek s kojim sam razgovarala bio je dosta kritičan prema Arkanu.”

U džamiji u Trebinju
U odabiru sugovornika za „Kamen“ jako joj je pomogla Sabina Subašić, autorica filma „Zlostavljanje žena – sredstvo za rat“. „Dok sam snimala, većina ljudi zapravo nije znala što ja zapravo radim, zato su tako i otvoreni i izražavaju svoje ideje bez zadrške. Tim prostorima kretali su se Radovan Karadžić i danas umirovljeni episkop Anastasije Jevtić. Ne mogu vjerovati da je usred takvog ultranacionalističkog prostora Kusturica, koji u Francuskoj uživa veliku reputaciju, imao svoj atelje u kojem je planirao Kamengrad. Tu je sve lažno, lažne zidine, lažni ostaci, lažna povijest, lažna ideologija. To je po meni nova vrsta genocida.“

Nevjerojatno je da smo tek sada dobili priliku vidjeti njezin film, sa četiri godine zakašnjenja. „Prvi put sam ga prikazala u džamiji u Trebinju, nije bilo dosta mjesta za sve koji su ga željeli vidjeti, a reakcije su bile nevjerojatno emocionalne.“ Je li ga pokušala prikazati na Sarajevo film festivalu? „Poslala sam im ga, su ga odbili. Njima to valjda nije zadovoljavalo standarde standardnog dokumentarnog filma. Čudno je da sam ga uspjela pokazati u New Yorku i Parizu, čak je bio i nagrađivan, no na ovim prostorima, koji bi trebali biti ponajviše zainteresirani, nisam se uspjela probiti.“

Bit će da je problem u shematskom shvaćanju dokumentarnog filma koji je tipičan za selektore ovdašnjih festivala te vrste. Vjerojatno je zato film upravo otkrila Nataša Ivančević, ovogodišnja izbornica Annala u Poreču, inače povjesničarka umjetnosti, pomoćnica ravnatelja i savjetnica u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. „Kamen“ je, naime, nesumnjivo art proizvod, ali je istodobno i tako prijemčiv da ga možemo smatrati vrhunskim dokumentarnim filmom.

Izvor: Jutarnji.hr

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku