Čuvajmo Srebrenicu

Majka, moja mirisna ruža

Moja majka, moja mirisna ruža koju nikad više neću pomirisati. Uvenula je mimo svoje volje. .

 

 

Nakon deceniju i pol čekanja, obradovala se meni, koji sam na svijet došao krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nekako u zlatno doba Jugoslavije. Porodična idila, ljetovanja iz snova i život ispunjen srećom prekinula je granata koja je pogodila veliko srce moje majke.

 

Kraj porodične idile

Moji roditelji dugo nisu mogli imati djecu, a želja im se ostvarila tek nakon deceniju i pol. Jedinac bez brata i sestre, bio sam njihov mezimac kojeg su pazili i sve mu udovoljavali. Majčina briga je bila posebna a često puta je graničila sa normalom. Još se sjećam njenih dlanova koji su me svake noći prije spavanja milovali i glasa kojim bi me dozivala uplašena i zabrinuta da mi se šta loše nije desilo. Njena ljubav bila je nešto najljepše što sam u životu iskusio.

Rat je počeo kada sam završio peti razred osnovne škole, a imao sam 12 godina. Nekako s dolaskom ljeta otpočelo je i granatiranje Bihaća. Danima su pucali po bihaćkim mjesnim zajednicama iz teškog naoružanja, a narod je spas tražio u kućama oklopljenim vrećama s pjeskom, ispod stubišta i po atomskim skloništima koja su se nalazila ispod lokalnih fabrika.

U predvečerje bi ljudi izlazili van da udahnu sviježi ljetni zrak. Majka je napolju ispod strehe imala jedan stari šporet na kojem je kuhala, a ja bi se igrao u njenoj blizini. Dan kada su sa brda pucali i mladu je ubili, bio je naizgled sasvim običan tog nesretnog rata, u kojem su ukrali moje djetinjstvo. Ne znam koji je dan bio – da li subota ili nedjelja? U dvorištu smo imali jednu staru vrbu, koja je služila za motke po koje te otac pošalje onda, kada želi da te nauči pameti. Dok je majka kuhala večeru tu vani u naizgled sigurnom prostoru između naše i kuće moga strica, igrao sam se oko vrbe uspinjući se i kršeći njene meke grane. Sve se brzo odigralo, i taj zvuk tenkovske granate kojeg sam čuo, pojavio se niotkud, iznenada i nestao, a ja sam se našao na tlu sa pogledom uperenim u nebo.

 

Posljednji razgovor

Dok polako dolazim sebi, vidim oblak dima kako se izvija ispred mene. Razmišljam i pitam se – šta se to desilo? Naumpada mi smiješan i pomalo glupav odgovor: „Mora da je neko bacio petardu“. Kako dim nestaje, ispred mene se ukazuje kuća moga strica i ogromni krater iznad prozora. Nabrzinu ustajem i pogledom tražim majku, ali je nema. Nastavljam da razgledam po dvorištu i ugledam je kako leži, brzo joj pritrčim i upitam „Mama, kako si?“ – tek kasnije sam ugledao malu, gotovo neprimjetnu prostrelnu ranu na lijevoj strani njenog tijela. Drhtavim glasom mi odgovara: „Sine, ne vidim!“ – Nekako se sve brzo odigralo i krv je oblila njene usne, a ona je, osjetivši da se bliži čas rastanka, još jednom progovorila „Sine, ne čujem!“.

Otrčao sam u kuću, dohvatio telefon i počeo zvati. Sjećam se tada je hitna bila na broju 94, taman kad se na drugoj strani javio glas „Dobar dan! Izvolite!“ – u blizini je pala još jedna granata i meni je ispala slušalica iz ruku. U mahali je nastala panika, svako se spašavao kako može, a zatim je stigla hitna i odvezla majku. U sjećanju mi je zauvijek ostala scena našeg zadnjeg susreta i razgovora, koji je bio kratak i ispunjen strahom. Poslje toga više ništa nije bilo isto.

 

San umjesto jave

Odrastanje bez majke nije bilo lako. Otac je već bio u godinama i nije bio vojni obaveznik, ali je tumarao usljed šoka nastalog gubitkom voljene supruge. Danima se opijao nemareći gdje sam, s kim sam, niti u kojoj dolini sam zanoćio. Hranili smo se gdje smo stigli, a najviše nam je pomogla supruga moga dajdže koji živi blizu nas. U tome je prošao i nesretni rat, završila se škola, a ja odrastao i prerastao u adolescenta. Sam svoj čovjek – što bi se reklo.

Lako sam pronalazio prijatelje, a to bar nije bilo ni teško u onim poratnim godinama kada je svađe, zavisti i mržnje svima bilo preko glave. Dani i godine su prolazile, a majka mi je često dolazila u san. Sjećam se, ja propušio i počeo se trovati cigaretama maksimalno. Konzumirao sam i po dvije kutije dnevno. Kad, sanjam majku ona mi govori „Nemoj se trovati, sine. Šta će ti to?“

Uvijek sam je sanjao veselu i nasmijanu.

Moja majka nikada neće pročitati ovaj tekst, ali ja se nadam da ćemo se jednog dana sresti…

 

 

Izvor: Al Jazeera