Melonic: Obaveza je govoriti o genocidu, glasovi stradalih zovu da ne zaboravimo

Tekst o ratnom zločincu Radovanu Karadžiću koji je prije nekoliko dana objavila autorica Jessica Stern u New York Timesu izazvao je žestoke kritike svjetske javnosti.

Najžešći odgovor stigao je od Emine Melonic, Bosanke koja trenutno živi i radi u Americi. Melonic je u autorskom tekstu u uglednom Spectatoru objasnila američkoj i svjetskoj javnosti zbog čega je Jessica Stern pogriješila napisavši knjigu o ratnom zločincu Radovanu Karadžiću.

Emina Melonic u ekskluzivnom intervjuu za Vijesti.ba govori o skandaloznom tekstu Jessice Stern, njenim motivima da na taj način piše o Karadžiću…

Emina Melonic je u SAD stigla kao izbjeglica 1996., a iz BiH je otišla krajem 1992. godine, a u međuvremenu je živjela u Češkoj. Doktorirala je komparativnu književnost i magistrirala filozofiju, teologiju i humanistiku. Trenutno se u SAD-u bavi pisanjem, a objavljuje kolumne u nekoliko uglednih američkih medija poput Law and Liberty, National Review, The New Criterion, Splice Today, New English Review, Claremont Review of Books…

Razgovarao: Haris Ljevo

Kakvi su motivi naveli autoricu Jessicu Stern da se bavi ratnim zločincem Radovanom Karadžićem na ovakav način?

MELONIC: Kao prvo, moram priznati da nisam pročitala njenu cijelu knjigu, nego samo odlomak (iz New York Timesa) i uvod u njenu knjigu. Iz uvoda (a također iz odlomka) se vidi da ona istinski želi da razumije mišljenje i motive bilo kojeg ratnog zločinca. Što znači, u jednu ruku, ona želi da sazna koji je korijen i priroda zla. Međutim, odmah na početku uvoda, Stern piše da je u centru njene priče strah. Ali strah od čega? Vidi se također iz teksta da je ona preživjela veliku traumu kao dijete i možda, u jednu ruku možemo zaključiti da je vodi motivacija da se oslobodi vlastitog straha.

Zašto jedan ugledan list kakav je New York Times objavljuje ovakve tekstove, da li je u pitanju čisto profit ili želja da se minimizira genocid u BiH?

MELONIC: New York Times već odavno pati od manjka čitateljstva. Većinom objavljuju članke koji nemaju istinite činjenice i veoma su ideološki orijentisani. Mislim da je ovdje u pitanju više senzacija (da bi dobili više čitatelja) nego njihova želja da minimiziraju genocid u BiH. Ali, naravno, iako je razlog senzacija, urednici New York Timesa su se odlučili da odbace i žrtvuju istinu u genocidu u BiH. Ne samo to, njihova odluka da objave ovaj odlomak iz knjige Jessice Stern potvrđuje njihovo minimiziranje pa možda čak i poricanje genocida.

Možemo li uopšte zamisliti kakve bi reakcije bile u američkoj javnosti, i kako bi tada reagiralo uredništvo NYT, da se neko odluči napisati knjigu na ovakav način o nekom nacističkom zločincu koji je učestvovao u zločinima u, naprimjer, Auschwitzu?

MELONIC: Na svu sreću, jevrejska zajednica (razni pisci, političari, aktivisti, itd.) u Americi je veoma snažna i aktivna što se tiče odbrane jevrejskog naroda i sjećanja na holokaust. Vjerujem da bi bila velika reakcija na nešto tako, ali nisam sigurna kako bi NYT uredništvo reagiralo. Da li bi to shvatili ozbiljno? Vjerovatno ne bi uklonili članak, ali bi napisali neko slabo izvinjenje, koje uopšte ništa ne bi značilo. To je naravno samo moja teorija, ali zasnovana je na prošlim i uobičajenim ideološkim odlukama New York Timesa.

Jessica Stern je nakon kritika uputila izvinjenje i optužila New York Times da ju je objavom baš tog dijela knjige učinio da izgleda kao neko ko brani zločinca. Zašto je NYT izabrao objaviti baš taj dio knjige i može li autorica Stern uopšte naći opravdanje za nešto ovako?

MELONIC: Kao što sam rekla, mislim da je to samo neka senzacija što se tiče odluke New York Timesa. Ali, što se tiče Stern, mislim da ona ovaj članak ne može opravdati. U uvodu njene knjige Stern piše kako je imala asistenticu dok je pisala knjigu, koja je rođena u Bosni, i kojoj je veoma smetalo što je Stern izabrala tu frazu “moj ratni zločinac”. Stern je to objasnila u uvodu da je njena metoda rada drugačija od drugih autora, koji pišu o istim ili sličnim temama. Naime, ona uđe u neki drugi dio svog uma, i potpuno se preda “subjektivnosti zločinca”. Što znači, Stern u jednu ruku postane ratni zločinac (u ovom slučaju, Radovan Karadžić), uđe u njegov um da bi otkrila istinu o njegovim zločinima. Ali, tu imamo veliki ne samo intelektualni već i metafizički problem. Naime, Stern potpuno vjeruje ratnom zločincu. U uvodu svoje knjige, ona također piše kako “prati moralnu logiku” zločinca. To nema nikakvog smisla! Neko kao Karadžić je ideolog, koji je premjestio opasnu ideologiju na mjesto ratne aktivnosti i genocida. Ideolog, po definiciji, nema nikakve logike, a pogotovo ne moralnosti. Ideologija čak potpuno odbija bilo koju mogućnost logike i razumijevanja. Što znači, njena metoda je duboko osobna i metafizički opasna, ne za zloči nca, nego za nju samu. Stern to vjerovatno zna, ali problem je u tome, da ako prihvatimo čudnu činjenicu da je Karadžić logičan čovjek, onda ćemo veoma lako prihvatiti zaborav na genocid.

Zbog čega se neko poput Jessice Stern odlučuje baviti ratnim zločincima umjesto preživjelim žrtvama ili promicanju istine o genocidu?

MELONIC: Iz biografije Jessice Stern znamo da je preživjela veliku traumu kao dijete, naime ona je bila silovana i seksualno zlostavljana. Njen otac je preživio holokaust, ali izgleda nije nikada htio da priča o tome. Ne bih htjela da zvučim kao psihijatar i da dođem do neke prazne dijagnoze, ali zna se iz njene druge knjige o silovanju da je puna ljutnje, što je sasvim normalno za žrtvu silovanja i zlostavljanja. Međutim, Stern je više zainteresirana da nađe neko objašnjenje za zlo i genocid da je potpuno odbila glasove žrtava rata. U jednu ruku, kada Stern “postaje” Karadžić, ona metaforički gubi i vid i sluh i um. U tom momentu, ona ne može ni vidjeti lica, ni čuti glasove žrtava.

Koliko je važno da se u ovakvim slučajevima čuje glas probosanskih intelektualaca u svijetu poput vas, Aleksandra Hemona i drugih koji su reagirali, da li je to dovoljno da se svijetu pošalje prava slika šta se stvarno dogodilo u Bosni tokom rata?

MELONIC: Naravno, veoma važno! U slučaju svakog genocida, a pogotovo genocida protiv bosanskih muslimana, otkrivanje i pokazivanje istine nikada ne prestaje, pogotovo ako razne zemlje u svijetu vjeruju kojekakvoj propagandi o genocidu. Mi, koji smo preživjeli rat, imamo veliku odgovornost – političku, intelektualnu, a ponajviše, duhovnu – da stalno objavljujemo svijetu šta se desilo u Bosni. Ta duhovna i ontološka odgovornost ima veliki uticaj na naše biće, i nije samo za preživjele ljude, nego ponajviše za one, koji nisu više s nama, za sve one nevine ljude, čiji glasovi nas stalno zovu da ne zaboravimo.

(Vijesti.ba)

Amar H

Portal zaSrebrenicu.ba je nazavisno-informativni koji ima za cilj promociju Srebrenice i dešavanja na području opštine.

Leave a Reply

Close
Close