Memorijalni centar Potočari čuvat će i mašinicu za šišanje Mirsada Rizvanovića

0

-Nije nikome lako odvojiti se od predmeta koji te podjeća na blisku osobu, i koji ti u neku ruku i zamjenjuje tu osobu, zato mi jako cijenimo sve što nam ovih dana dostavljaju porodice, kaže Azir Osmanović

Srebreničanka Kadefa Rizvanović danas je predala Memorijalnom centru Potočari mašinicu za šišanje koja je pripadala njenom ubijenom mužu Mirsadu.

-Emocije su mi se vratile u ’95. Bilo je teško odvojiti se od te mašinice. I njegovoj majci, i meni i mojoj djeci, i sestrama Mirsadovim ova mašina je stvarno puno značila.Pogledamo je, pojave se brojne slike pred očima, pojavi se i Mirsad. Ali, mi imamo povjerenja u Memorijal, i dajemo im na čuvanje tu našu dragocjenost. Jer, sutra neće biti mene, neće biti nas svih, a Memorijal će, uvjerena sam, vječno trajati, i vječno podsjećati na život u ratnoj Srebrenici, rekla nam je Kadefa drhtavim glasom.

-Moj rahmetli muž je šišao narod u Srebrenici. Bio je elektrotehničar po struci, ali mu je šišanje bilo hobi, i on je to dobro radio kao da je profesionalni frizer. Znao je oblikovati frizure prema obliku lica. Bio je, jednostavno, nadaran, govori Kadefa, uvjerena da ta mašinica sada pripada tamo, Memorijalnom centru.

-Ona je pripadala mome mužu koji danas leži u mezarju Potočara, i smatram da i mašinica, koja je toliko značila narodu Srebrenice, takođe treba da bude tamo, objasnila nam je Kadefa.

Inače, i Emir Suljagić, direktor MC Potočari, danas je došao u prostorije Pokreta majki enklava Srebrenice i Žepe vidno potresen.

Tim iz MC je prethodno bio na Ilidži, u sjedištu Udruženja Žene Podrinja, gdje su preuzeli neke lične predmete od preko 20-tak žrtava genocida, duhanske kutije, muštikle, lična dokumenta…

-Kada sam vidio trenerku svoga sina koju nam je jedna majka predala, nešto me je odjednom presjeklo, objašnjava Suljagić, a Azir Osmanović, uposlenik MC, i u Pokretu majki enklava, primio je oko 2000 fotografija u genocidu ubijenih Srebreničana, a koje su članice ovoga udruženja godinama sakupljale.

Zatekli smo jednu od njih, Kadu Hotić, kako sortira ove fotografije, duplikate ostavlja u Udruženju. Svaki fotos, na čijoj poleđini stoji ime i prezime, godina rođenja, i broj telefona, ili adresa porodice, mogla bi biti jedna potresna priča.

Neke od tih fotografija spojene su špenadlama.

To su sve članovi jedne porodice.

Hotić uzima fotografiju, i kaže da je teško odvojiti pogled od svake od njih.

-Naravno, nisu mi sva lica poznata, ali naiđem i na poznato, i kako onda ne misliti na tog čovjeka, na sudbinu njegove porodice. Evo, sad nađoh jednog starca, koji je bio 1905. godište. I on im je smetao, zatrese Kada glavom, te naglasi da preživjele žrtve raduje što će sve te fotografije jednom biti izložene u Potočarima, u MC.

-To je za nas jako bitno,mi ne govorimo o brojkama, nego o ljudima.Trebalo je i dosad to uraditi, opet se Kada predaje šutnji.

U Udruženju je nekako tiho. Šute fotografije s zidova, šute fotografije ne stolu.

-Nije nikome lako odvojiti se od predmeta, koji te podjeća na blisku osobu, i zato mi cijenimo sve ove fotografije, i sve drugo što ovih dana dobivamo od porodica povodom javnog poziva kojeg smo raspisali, s molbom da nam se dostave predmeti koji su u vezi s Srebreničanima ubijenim u genciodu, ali i u periidu ’92-’95, ističe Osmanović.

-Skoro smo u Potočarima, od Fuada Begovića, preuzeli jedno od prvih strujnih kola, znamo da ratna Srebrenica nije imala struju, pa su ljudi izmišljali patente kako bi se prebrodile teškoće. Dva dana dana smo išli i na teren, na područje Kameničkog brda, gdje se desila velika zasjeda za kolonu koja je 95 krenula preko šumi, kao Tuzli,i tu smo pronašli određen broj predmeta. Dogovoramo saradnju s muzejima, koji imaju iskustva s čuvanjem tih predmeta. Prezadovoljni smo time koliko su ljudi prepoznali važnost ovog projekta, kaže Osmanović, dodajući da su i od tuzlanskog udruženja Žene Srebrenice prije nekoliko dana preuzeli oko 2000 fotografija žrtava genocida.

(EDINA KAMENICA / Oslobodjenje.ba)

Odgovori