Čuvajmo Srebrenicu

“Moja porodica je ubijena u Srebreničkom genocidu za koji Handke tvrdi da se nije desio”

Većina muškaraca iz moje porodice ubijeni su u istočnoj Bosni 1995. godine samo zato što su muslimani, piše Rialda Zukić u svom komentaru na portalu Medium nakon što je austrijski književnik Peter Handke proglašen dobitnikom Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu. Handke je u javnosti poznat po kontroverznim stavovima o dešavanjima na ovim prostorima i po tome što je negirao genocid u Srebrenici i pozvao na odbranu Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije i Savezne Republike Jugoslavije te haškog optuženika za ratne zločine.

Oni koji su preživjeli godinama su živjeli sa traumama rata. Ta bol je preteška i preduboka. Prošlog četvrtka sam proživjela još jednu traumu kada sam saznala da je austrijski pisac Peter Handke, čovjek koji javno negira genocid u Bosni i koji je tvrdio da su muslimani iscenirali vlastitu smrt, dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Handke je bio dugogodišnji pristalica srbijanskog nacionalističkog režima odgovornog za smrt 8.372 muškarca i dječaka islamske vjeroispovjesti u mom rodnom gradu Srebrenici. Moj djed, ujaci i rođaci su bili među ubijenima.

Moja bliža porodica i ja smo uspjeli pobjeći iz rata 1992. godine da bi se na posljetku skrasili u Sjedinjenim Državama. Godinama su moji roditelji čekali u neizvjesnosti da saznaju bilo šta o svojim najvoljenijima, da bi nakon godina isčekivanja saznali da su njihovi posmrtni ostaci raštrkani u nekoliko masovnih grobnica širom Bosne.

Rialda Zukić rođena 1989. u Srebrenici. Od 2000. godine živi u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je studirala film i produkciju na univerzitetu u New Yorku. 2014. je sa kamerom otišla u Srebrenicu i dokumentirala kako bi izgledao njen život da je tamo ostala nakon rata. Tako je nastao film “Bad Blood 2015”, kao Rialdin magistarski rad.

Srebrenički genocid je organizovao srbijanski vođa nacionalista čiji je cilj bio da etnički očisti Bosnu od muslimana. Handke je godinama podržavao i branio njihov cilj.

U 2006. godini prisustvovao je sahrani vođe srbijanskih nacionalista Slobodana Mioševića gdje se solidarisao sa srpskim narodom. 1999. lažno je usporedio srpske nedaće sa progonom Jevreja i Holokaustom, što je za cilj imalo da skrene pažnju javnosti sa muškaraca, muslimana, koji su bili zarobljeni u koncentracionim logodima širom Bosne između 1992. i 1995., kao i hiljada muslimanki, žena i djevojčica koje su srpski vojnici silovali u kampovima tokom ratnog perioda.

Nisam imala priliku družiti se sa djedom i amidžama, a moji rođaci su morali odrasti bez očeva samo zato što srbijanski nacionalisti nisu smatrali da su njihovi životi vrijedni življenja.

Više bih voljela da mogu poljubiti svoga dedu Ismeta u obraz nego što sam napisala ovaj članak u njegovu čast. Više bih voljela zagrliti amidžu Jusufa, kao što sam to radila kao dijete na porodičnom imanju u Srebrenici, nego što se moram boriti za priznanje njegovog postojanja.

Kao neko ko je preživio rat u Bosni i čiji članovi porodice su ubijeni u genocidu, koji su počinili srpski nacionalisti, imam potrebu da se usprotivim odluci švedske akademije i Nobelovog komiteta da se nagrada za književnost ove godine dodjeli Peteru Handkeu.

Odluka Nobelove komisije bila je izvor ponovne traume za sve žrtve genocida i rata. Ona je dokazala da se Komitet Nobelove nagrade solidarisao sa čovjekom koji je zloupotrijebio svoju književnu platformu da bi iskrivio historijske činjenice.

Molim vas da sljedeći put bolje odlučite jer preživljeli zaslužuju bolje, piše Zukić u svom komentaru na portalu Medium.