Čuvajmo Srebrenicu

Nastanak i nestanak “Herceg-Bosne”: Armija uzvraća udarac

U drugostepenoj presudi takozvanoj haškoj šestorki potvrđeno je da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, te da su čelnici takozvane Herceg-Bosne planirali i izvršili udruženi zločinački poduhvat.

 

 

Danas vam donosimo zaključak hronologije nastanka i nestanka “Herceg-Bosne”, a koja je, pokazala je to presuda, osnovana sa zločinačkom namjerom stvaranja etnički čistog hrvatskog prostora u BiH.

Nakon napada HVO-a na Mostar i početka opsade ovog grada, Armija RBiH našla se početkom juna 1993. godine u vrlo teškoj situaciji.

S jedne strane bila je potisnuta u izolovane enklave, slabo naoružana i opremljena, a skoro svi izvori pomoći i snabdijevanja bili su presječeni.

Koristeći ovu situaciju i stratešku slabost, Ratko Mladić pokrenuo je operaciju Lukavac 93. Palo je Trnovo, a Goražde je potpuno odsječeno, a pad Igmana i potpunu blokadu Sarajeva izbjegnut je tek nakon teških i odsutnih bitki na toj planini, prilikom čega je Armija RBiH tamo morala poslati svoje manevarske jedinice iz Srednje Bosne te pojačanja iz Sarajeva koje su na Igman upućene kroz tek prokopani tunel spasa.

Snage VRS-a nastavile su tokom te godine s pritiscima na Bihać, Goražde i Brčko.

Bio je ovo najcrnji trenutak rata za Republiku BiH.

Dotadašnja politika ustupaka prema HVO-u nije dala željene rezultate.

“Kilavo, dugo i bezuspješno pregovarali smo sa HVO-om. Imao sam veliku želju da ih stvarno stavim u funkciju odbrane grada od četnika. Bio sam sa Filipovićem u kasarni. Njihovo izbjegavanje da se uključe u akciju, što sam stalno tražio, kao i raspored njihovih jedinica, koje su bile postavljene na mjestima koja su im omogućavala kontrolu ulaska i izlaska iz grada, ja sam shvatao kao dodatnu vojnu opasnost za grad”, napisao je general Mehmed Alagić o pregovorima sa travničkim HVO-om.

Armija RBiH u tom je trenutku bila kao ranjena zvijer, stjerana u svoj ćošak. Jedini saveznik je počinio izdaju i zabio joj nož u leđa. Nazad nije mogla i jedino što joj je preostalo bio je – napad.

Dolaskom Rasima Delića na mjesto načelnika Generalštaba Armije RBiH, bh. strana postepeno preuzima inicijativu.

 

Travnik

Prva velika vojna pobjeda za Armiju RBiH bila je odbrana i oslobođenje Travnika. Iako je Armija RBiH imala vojno prisustvo u gradu, kao i linije prema VRS-u Turbetu i na Vlašiću, HVO je također okupirao nekoliko objekata u gradu, a imao je i jake pozicije na okolnim kotama te linije prema VRS-u sjeverozapadno od Travnika.

Blaškić je svojevremeno izjavljivao da je upravo Travnik “hrvatski stolni grad” te je jasno da je vrijednost ovog gradića za obje strane bila vitalna.

Foto: Arhiv: Raspored snaga u općini Travnik pred napad HVO-a

HVO je napad počeo na Kurban-bajram, 1. juna 1993. godine, ali general Mehmed Alagić, komandant OG Bosanska Krajina unutar 3. korpusa, bio je spreman. Računao je i na to da će HVO linije na Vlašiću predati VRS-u (što su i učinili).

Zahvaljujući njegovim pripremama i odlučnosti boraca u Travniku, u samo nekoliko dana borbi HVO je u okolici Travnika potpuno poražen, a linije prema VRS-u koje je dotada držao HVO uspješno je vratila Armija RBiH. Dodatnim bitkama osigurana je putna komunikacija Travnik-Guča Gora-Zenica, što je u to vrijeme bilo vitalno.

Treba reći da je u to vrijeme došlo do masovne predaje boraca HVO-a pripadnicima VRS-a na Vlašiću. Zajedno s njima, vlastima RS-a predale su se i hiljade hrvatskih civila, koje je HDZ pozvao da napuste svoja ognjišta i predaju se Srbima, plašeći ih mudžahedinima.

 

Kakanj

Iduća velika pobjeda Armije RBiH došla je u Kaknju. Armija RBiH pokrenula je napad na Kakanj, kojeg su držale snage HVO-a, 9. juna. Nakon zauzimanja Bjelavića i Obrovića, HVO se 14. juna povukao na liniju Čatići-Kraljeva Sutjeska.

Kakanj

Većina hrvatskog stanovništva Kaknja u to vrijeme izbjegla je prema Varešu, također gradiću kojeg su držale snage HVO-a. Nakon kratkotrajne opsade, HVO brigada Kotromanić se predala 15. juna, a Armija RBiH je 16. juna trijumfalno ušla u Kakanj.

S ovim gubicima teritorije, ono za šta se HVO nadao da će biti brzi i pobjedonosni rat pretvorio se u mučno gubljenje “hrvatskih” teritorija. Mate Boban je 9. juna morao javno tražiti pomoć od Franje TuđmanaDario Kordić je ustvrdio da je HVO u borbama izgubio (poginuli i teško ranjeni) više od 2.000 boraca, a Jadranko Prlić naredio je opću mobilizaciju.

 

Žepče i Maglaj

 

U Žepču je sve do kraja juna vladalo primirje, a tada Ivo Lozančić, komandant tamošnjeg HVO-a, naređuje “opći napad svih vojnih i policijskih formacija HVO-a svim sredstvima na sva naselja i objekte sa bošnjačkim stanovništvom”.

HVO 111. brigada preuzima kontrolu nad Žepčem, a VRS-u prepušta linije na Hatkinim Njivama te u otvorenoj saradnji s VRS-om stavlja Maglaj i Tešanj u potpuno okruženje.

Maglaj – Tešanj (Novembar – Decembar 1993.)

S druge strane, HVO 110. brigada u Usori nastavila je da se bori na strani Armije RBiH, a protiv VRS-a.

Ova enklava ostala je potpuno izolirana sve do dolaska Mehmeda Alagića do Žepča i sastanka sa Ivom Lozančićem. Alagić mu je tada zaprijetio da je “spreman na velike žrtve da probije blokadu”, nakon čega je Lozančić dopustio Armiji RBiH prolazak kroz Žepče.

 

Mostar

Mostarci su, nakon početnog napada, uspjeli da se pregrupišu na istočnoj obali Neretve, kao i da uspostave i održe mostobran na zapadnoj strani.

Borci Armije BiH 30. juna 1993. godine kreću u proboj iz potpunog okruženja. Zauzimaju Sjeverni logor i Bjelopoljsku kotlinu i spajaju se sa jedinicama Armije BiH u Jablanici.

Vrijedi se prisjetiti kako je o tome nekada izvještavao Smiljko Šagolj, pandan Riste Đoge na HTV-u.

Ovo je bila ključna vojna operacija deblokade, jedina koja je izvedena iznutra bez ičije pomoći, što je omogućilo borcima Armije da do kraja izdrže u borbi za odbranu Mostara.

 

Fojnica

Dana 3. jula 1993. godine snage Armije RBiH ušle su u Fojnicu, koja je dotle bila pod kontrolom HVO-a Kiseljaka.

 

Bugojno

Snage HVO-a počele su napad na Bugojno 17. jula napadom na naselje Vrbanja. U naselju Vrbanja ubijeno je 45 lica – Bošnjaka, žena i muškaraca, uglavnom civila, starosti od 19 do 82 godine. Masovni zločini počinjeni su i u naseljima Donjići i Čaušlije.

HVO Bugojno

Armija RBiH uzvraća, a borbe u gradu traju do 25. jula. Posljednje snage HVO-a kapitulirale su 28. jula. Na žalost, u Bugojnu su nad zarobljenim pripadnicima HVO-a nakon predaje počinjeni brojni zločini, kao i nad zarobljenim civilnim stanovništvom.

 

Gornji Vakuf

Početkom jula ponovo su izbile borbe u Gornjem Vakufu. Gornji Vakuf bio je vitalan za HVO jer se još jedino preko toga grada mogao povezati s enklavama oko VIteza i Kiseljaka. Većina regularnih jedinica HV-a koje su upućene u BiH došle su upravo na ovo ratište – i tu polomile zube.

”Gospodine ministre i gospodine generale, mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojni neuspjeh. Ministre, ti znaš i sam da je danas i jedan od supredsjedatelja pitao, u tom sklopu, da li smo kadri i da li ćemo ovladati Gornjim Vakufom, i ja sam vama dao zadaću. To nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojnički kompromitirali. Dali smo, potvrdili smo na taj način, te prosudbe da vojnički nismo dorasli čak ni Muslimanima na tom području. To je jedan fijasko!”, ocijenio je Tuđman svojevremeno obračajući se Bobetku i Šušku.

Posljednja ofanziva na Gornji Vakuf zaustavljena je 23. decembra 1993. godine.

 

Vareš

 

Nakon masakra u Stupnom Dolu 23. oktobra 1993. godine, izvedenom po direktnom naređenju Slobodana Praljka i Ivice Rajića, jedinice Drugog i Trećeg korpusa prešle su u napad.

operacija Vareš

Civilno stanovništvo pobjeglo je ispred jedinica Armije RBiH i predalo se VRS-u, a prve jedinice Armije RBiH umarširale su u Vareš 3. novembra 1993. godine.

 

Protunapad HVO-a

Nakon velikog gubitka teritorije, došlo je do nove smjene na čelu HVO-a. Ovaj put je Slobodana Praljka, koji je na tom mjestu zamijenio Milivoja Petkovića, zamijenio Ante Roso.

Kiseljak, Decembar 1993.

Ovaj put napad je došao iz kiseljačke enklave. Podržan tenkovima VRS-a, HVO je uspio potisnuti Armiju RBiH i doći do samog ruba Fojnice 12. i 13. novembra 1993. godine. 15. novembra HVO je proširio svoju ofanzivu napadima na Gornji Vakuf u pokušaju da se taj grad konačno zauzme.

 

Armija RBiH je uskoro povratila svoje položaje.

 

Zatišje prije primirja

Krajem 1993. godine i Armija RBiH i HVO su trebali predah. Armija RBiH je u ofanzivama preuzela ogromni teritorij od HVO-a, ali i HVO je uspio da stabilizira linije, naročito oko Viteza i borbe su poprimile rovovski karakter. Vjerovatni naredni cilj ofanzive Armije RBiH na početku 1994. bio je Kiseljak, a gomilanje trupa je već počelo.

front 1994.

Ipak, uz pritisak SAD-a, početkom 1994. godine potpisan je Washingtonski sporazum, nakon čega Armija RBiH i HVO ponovo postaju (nelagodni) saveznici. I Armija RBiH i HVO okrenuli su se prema svom starom protivniku – VRS-u. U Washingtonu je sahranjena i “Herceg-Bosna”, mada ne i njena ideja.

Većina vojnika Armije RBiH osjetila je da su najteži dani iza njih. Već u ratu protiv VRS-a, Armija je bila primorana da se bori na dva fronta – i najčešće je izlazila kao pobjednik.

Bh. patrioti znali su da će njihova staza do pobjede biti mučna i duga, ali konačno nisu više sumnjali da ih upravo tamo vodi.

 

 

 

(Armijarbih.net)

Molimo Vas da nas podržite like-om na Facebook-u

Ukoliko niste već, kliknite like