Čuvajmo Srebrenicu

Navršavaju se 24 godine od strašnog zločina | Marošević: U Stupnom Dolu desilo se najgore, odgovorne treba kazniti

U selu Stupni Do kod Vareša 23. oktobra 1993. godine hrvatske snage ubile su 38 bošnjačkih civila i vojnika. Jedinica HVO-a ušla je u selo i napala vojnike Armije RBiH i civile. Tadašnji komandir Ivica Rajić naredio je pretraživanje bošnjačkih kuća i privođenje vojno sposobnih muškaraca kako bi ih zadržali.

 

 

 

Ni snage UNPROFOR-a ni posmatrači Evropske unije tri dana nisu uspjeli ući u selo i ispitati tačnost tvrdnji o zločinima.

Pravila igre

U ovom strašnom zločinu prije 24 godine stradalo je 17 žena, petero djece i veliki broj staraca, a jedanaest osoba živo je zapaljeno. Najmlađa ubijena bila je dvogodišnja Sabina Likić, a najstariji 70-godišnji Salih Likić.

Načelnik općine Vareš Zdravko Marošević (HDZ) kaže da on kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane i hrvatskog naroda ne može prihvatiti niti naći ijedan razlog zašto se to trebalo desiti..

– Rat možda jeste društvena pojava, ali imaju pravila igre i ne može se praviti zločin nad onima koji su nedužni i nejaki. Nažalost, u Stupnom Dolu desilo se najgore. Stradali su ljudi i materijalno, a onda poslije završetka rata politika nije dovoljno dala sebe tom mjestu i nije sanirala rane stanovništva ovog sela, već su, jednostavno, iz godine u godinu samo obilježavali i vraćali im suze na licu – kaže Marošević te dodaje da će se pokloniti žrtvama i prozvati sve odgovorne da snose kaznu i posljedice..

Bolji život

Marošević, također, naglašava da u Stupnom Dolu dugo nije bilo napretka, ni u ekonomskom ni infrastrukturnom pogledu, i da se nikad niko nije potrudio da bude bolje ljudima koji su preživjeli i koji danas ovdje žive.

– Kao načelnik posebno ću obratiti pažnju na Stupni Do kako bi se poboljšalo stanje. Mislim da bi nas i žrtve koje su svoje živote dale za svoje selo, grad i državu željele vidjeti sve zajedno – kaže načelnik..

Likić: Jezivi prizori 

Mještani se još oporavljaju od ratnih rana. Emir Likić (55) kaže da danas ovdje žive pretežno penzioneri.

– Najteže se bilo vratiti, prizori koje smo zatekli bili su jezivi. Iako je starije stanovništvo, radnika ima tek desetak, nikad nećemo dopustiti da se zaboravi ono što se ovdje dogodilo – kaže Likić..

(Avaz.ba)