Čuvajmo Srebrenicu

Neispunjeno obećanje za Republiku

Prije 25 godina Bosna i Hercegovina je postala članica Ujedinjenih nacija. Bio je to rezultat legalno održanog referenduma te međunarodnog priznanja naše države, od Evropske ekonomske zajednice i Sjedinjenih Američkih Država. Danas institucije države BiH praktično ignorišu ovu vijest, premda je jedna od historijskih i ključnih za opstanak naše domovine.

 

 

Rat je već počeo, ali su rezolucije UN-a su trebale značiti garanciju opstanka države, vjerovali smo – neko će nas zaštiti. Republika Bosna i Hercegovina je postala faktor u međunarodnoj areni, a JNA i Slobodan Milošević su prokazani kao agresori i oni koji stoje iza etničkog čišćenja i rata na tlu bivše Jugoslavije. I zaista, nema većeg dokaza od prijema u Ujedinjene nacije da je naša borba pravedna, civilizacijska i demokratska. Neće proći dugo, a iste te Ujedinjene nacije će nas iznevjeriti, prevariti i ostaviti goloruke pred zločincima. Od priznanja i ljiljana na East Riveru do embarga, ugroženih zona i pada Srebrenice. Obećanja napisana i izgovorena su prekršena. Brzo su izdali Republiku.

Bosna i Hercegovina je svoju nezavisnost izborila multietničkim ustankom njenih naroda i građana 1992. godine, a civilizacijske vrijednosti moderne evropske demokratije branili su puškom u rovovima pod zastavom Armije Republike Bosne i Hercegovine naši najveći sinovi i naše najhrabrije kćeri. Borba naša nije ukaljana, zločince u svojim redovima smo kaznili i od njih se ogradili, svoje komšije smo štitili, tuđe bogomolje čuvali, a duhom nismo klonuli. Po enklavama širom zemlje u vremenima najveće gladi i nesreće, dijelili smo jedni sa drugima komad hljeba, pružali smo ruku svakom u nevolji, primali izbjegle, od sela do sela, od grada do grada. Naši prognani širom svijeta svoja vrata su držali otvorenim za svakog ko bi došao, skupljali su novac, davali su zadnje što su imali – samo da bi svoju zemlju pomogli i spasili ono što smo 1. marta izabrali.

Nismo postali zvijeri ni pred slikama prijedorskih logora, porušenih banjalučkih džamija, slikama ubijenih od Bijeljine do Višegrada. Ostali smo dosljedni zadatka – spremni da ne postanemo isti kao oni koji su željeli da nas više nema. Obnovili smo svoje domove, a na Vidikovcu se opet čuje smijeh djece. Rastu novi, hrabri i obrazovani, oni će sačuvati ovu zemlju. A mi? Pred nama je još posla. Opet smo pred bitkama, koje više nisu ratne, ali jesu teške, traže nadljudske napore i odricanja.

Danas ponovno imamo šansu da radimo za Republiku Bosnu i Hercegovinu. Možda to ‘Republika’ više u papirima ne stoji, možda nam je ta riječ postala mrska, jer je vezujemo za entitet koji je njenim gušenjem nastao. Ali ne smije biti. Republika je javna stvar, ono što nam pripada svima i za šta smo odgovorni. Svojom borbom za bolji i pravedniji sistem, borbom za bosanski jezik, za vraćanje osnovnih građanskih sloboda i prava u entitetu RS, mi se borimo za Republiku Bosnu i Hercegovinu. Borimo se da učinimo sve kako bi naša domovina bila ono za šta su njeni građani glasali 1. marta 1992. godine i ono što je bila kada je pod zastavom sa ljiljanima primljena u Ujedinjene nacije.

Na izbore izlaze odrasli ljudi, među njima i oni rođeni baš 22. maja 1992. godine, sada u potrazi za poslom, možda već očevi i majke, koji pred sobom imaju pitanje vrijedi li se dalje boriti ili otići. Ovo pitanje je posebno važno za sve građane Bosne i Hercegovine koji žive na području entiteta Republika Srpska. Mi imamo dužnost i odgovornost da pokažemo da vrijedi i moramo biti oni koji će ponosno reći da su 22.05.1992. bili na pravoj strani historije. A historiju pišu pobjednici. Vrijeme je da u njoj konačno zatražimo ispunjenje svih zaboravljenih obećanja – za Republiku. Opet smo svjesni da pravdu ne vrijedi čekati – za pravdu i prava se moramo boriti. Ne zaboravljamo žrtvu i vrijedan rad onih koji su prije nas ta vrata otvorili. Zato slavi domovino i pamti.

 

 

(Vijesti.ba)

Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.