Čuvajmo Srebrenicu

Neka od srebreničkih stratišta i dalje nekažnjena (VIDEO)

Ni 23 godine nakon rata, za ubistva srebreničkih muškaraca i dječaka počinjena na lokacijama Jadar, Luke kod sela Tišća i u dolini Cerske, te na još nekim stratištima, niko od direktnih izvršilaca nije priveden pravdi.

 

 

U julu 1995. na livadi pokraj zvorničkog sela Orahovac strijeljano je 1.000 muškaraca i dječaka iz Srebrenice, za čiju smrt niko od izvršilaca nije odgovarao kako u Haškom tribunalu, tako ni pred domaćim pravosuđem. Mevludin Orić je, praveći se da je mrtav, preživio strijeljanje, prenosi Birn.

“Ja sam se pravio mrtav, nema mrdanja. Ne smijem da dišem. Sve čujem kako tamo oni pune puške. Galame, smiju se, piju… Jednostavno im uživancija”, opisao je Orić.

Dva dana nakon što je tzv. Vojska Republike Srpske (VRS) zauzela Srebrenicu, u dolini Cerske te na lokalitetu rijeke Jadar ubijeno je 167 Srebreničana, za čiju smrt niko od onih koji su pucali nije kažnjen. O ovim ubistvima svjedoče preživjeli Srebreničani koji su se kretali u koloni ka Tuzli, dok porodice i danas traže istinu i pravdu.

Ubistva za koja nisu kažnjeni počinioci nastavljena su u mjestu Luke, kod sela Tišća, potom u selu Snagovo kod Zvornika, kao i u mjestu Bišina kod Šekovića, gdje je u julu 1995. ukupno ubijeno oko 60 osoba.

Neki od zločina spominju se u presudama Haškog tribunala a sastavni su dio optužnice protiv nekadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića, kojem bi prvostepena presuda trebala biti izrečena u novembru.

Iako je 1993. Srebrenica proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija (UN), dvije godine kasnije u njoj je počinjen genocid. U julu 1995. je ubijeno na hiljade muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti, dok je ostalo stanovništvo protjerano. Za genocid i zločine u Srebrenici do sada su osuđene ukupno 43 osobe pred Sudom BiH i Haškim tribunalom.

Mevludin Orić je uhapšen tokom pokušaja da iz Srebrenice prijeđe u Tuzlu, koja je u julu 1995. bila pod kontrolom Armije BiH. Odveden je u školu u Orahovcu, gdje je u prepunoj sali sa ostalim srebreničkim muškarcima nekoliko dana držan u nehumanim uslovima.

Jedne večeri, kako je ispričao, stavljeni su im povezi na oči, te su zatvorenici kamionima odvezeni na obližnju livadu.

“Uzeli smo se za ruke moj rođak Aid i ja. On viče ‘pobit će nas’. Ma, nisam ja ni izgovorio ‘neće’ – rafali su počeli pucati”, kazao je Orić, dodavši da je njegov rođak pogođen i da je pao na njega.

Toplina krvi
Opisao je da je osjetio toplinu rođakove krvi, kao i težinu njegovog tijela na svojoj kičmi. Orić se pravio da je mrtav, gutajući mrave koji su iz zemlje dolazili na njegovo lice i usta.

“Ja sam se ušutio, ne mrdam. Prestade pucnjava. Aid se tresao. Ječi i trese se. Drhti na meni. (…) Potom se ušutio”, ispričao je Orić i dodao da je nakon što je umro njegov rođak, strijeljanje nastavljeno do kasno u noć.

Orić je rekao da je vjerovatno izgubio svijest, a kada se probudio, shvatio je da su počinioci otišli. Jedva se pridigao na ruke jer mu je tijelo utrnulo.

“Probao sam da ustanem na noge, ali nisam mogao. Aida sam jedva skinuo sa sebe. Jednostavno nemam snage, jer sam bio i gladan i žedan. (…) Svi su oni što sam ih znao u sali tu. Niko ne mrda. Nema ih više. Znači, ja moram odatle bježati, nema mi druge”, prisjetio se Orić, dodavši da je tada zaplakao iz sveg glasa.

Egzekucija u Orahovcu obuhvaćena je optužnicom protiv Ratka Mladića. Na Mladićevom suđenju, bivši vojnik VRS-a, svjedočeći s mjerama zaštite, kazao je da je u Orahovcu na strijeljanju bilo dijete od šest ili sedam godina, koje je preživjelo.

Ovaj zločin spominje se i u presudi Vujadinu Popoviću i Ljubiši Beari, koji su u Haškom tribunalu osuđeni na doživotnu kaznu. U istoj presudi se navodi da su prve velike egzekucije izvršene u dolini Cerske i na rijeci Jadar 13. na 14. juli 1995. godine.

Zulfo Salihović se kretao u koloni ka Tuzli kada je s brda iznad Cerske vidio zarobljavanje muškaraca te egzekucije na mostu rijeke Jadar. Dan kasnije je naišao i na mrtva tijela u dolini Cerske.

“Bila je masa pobijenih, a u neposrednoj blizini bile su drvene kutije od municije. (…) Nekoliko smo tijela prevrnuli, međutim bilo je nemoguće prepoznati nekoga. (…) U neposrednoj blizini počeli su da kopaju masovnu grobnicu”, naveo je on.

Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, na toj lokaciji, a na osnovu svjedočenja ljudi koji su se kretali šumom, pronađeno je 150 tijela.

Na jednu od preživjelih žrtava sa ove egzekucije u Cerskoj, u svom bijegu s livade iz Orahovca naišao je i Mevludin Orić. Kazao je da je čovjek rekao da se zove Smail Hodžić te da je bio krvav i isprepadan.

Nepoznata sudbina sina i muža

Fadila Efendić je ispričala da se od supruga i sina rastala 11. jula 1995., kada je s kćerkom otišla prema bazi UN-a u Potočarima. Godinama nakon izlaska iz Srebrenice se nadala da su živi, međutim prvo je pronašla tijelo supruga Hameda u jednoj od grobnica u Zelenom Jadru, a potom i nekoliko kostiju sina Fejze u zvorničkoj Kamenici.

“Nisu mi ništa rekli, nisu mi rekli ni kako je nastala smrt, strijeljanjem ili je zaklan. Budući da je lobanja muža pronađena u drugoj grobnici, postoji vjerovatnoća da je, nažalost, zaklan”, kazala je Efendić, navodeći da iako joj institucije nisu pružile nikakva saznanja o smrti muža, ali i sina, koji je ubijen s nepunih 20 godina, ona krivi jedino one koji su im oduzeli živote.

Dok smo se vozili prema grobnici u kojoj joj je nađen suprug, Fadila je pričala kako je na tom istom Jadru, gdje su kasnije pronađene grobnice, provela divno djetinjstvo.

“Ko bi rekao da će tu biti grobnica”, zapitala se Efendić.

Na egzekuciji bez svijesti

Abdulkadir Velić je bio dvadesetogodišnji medicinski tehničar u ratnoj bolnici u Srebrenici. Nije htio ostaviti ranjenike s kojima je prilikom evakuacije iz Potočara stigao u školu “Luke” u mjestu Tišća.

Sadik Selimović bio je u tom sanitetu i sjeća se da su vojnici vršili razdvajanje kod te škole. Neki su ranjenici pušteni u Kladanj, kako je kazao, a on je vraćen u Bratunac, gdje je saznao da je tehničar Velić zadržan u školi “Luke”.

Velićeva porodica je po dolasku u Kladanj saznala da on nije stigao s ranjenicima. Nadali su se da mu se ništa neće dogoditi, jer je, kao član medicinskog osoblja, bio zaštićen Ženevskim konvencijama. Nada je nestala kada je Abdulkadirovo tijelo pronađeno u masovnoj grobnici u blizini mjesta egzekucije kod sela Tišća, gdje je ubijeno 25 muškaraca koji su odvojeni u školi.

Nakon toga, brat stradalog Admir Velić pokušava saznati istinu o onome što mu se dogodilo.

“Dobili smo informaciju da je jedan čovjek preživio strijeljanje. On je bio zajedno s bratom Kadirom u školi u Tišći, i poklonio nam je svoju knjigu, iz koje sam ja mogao da otkrijem šta se ustvari dešavalo. (…) Ovaj gospodin je opisao da su Abdulkadira malo više maltretirali sve dok nije izgubio svijest”, ispričao je Velić, dodavši da autor u knjizi navodi da mu je brat u besvjesnom stanju odvezen na egzekuciju.

Haska Velić, Abdulkadirova i Admirova majka, kazala je da joj život nakon smrti sina nikad više neće biti isti.

“Željela bih da se pronađe taj ko je to učinio, da se bar kazni, da ni on ne hoda rahat, zato što mi više nikad nismo rahat”, rekla je Haska pokazujući nam fotografiju dvadesetogodišnjeg mladića.

Za ovaj zločin niko nije kažnjen, kao ni za ubistva 30 Srebreničana u selu Bišina kod Šekovića i ubistva šest Bošnjaka u selu Snagovo kod Zvornika počinjena krajem jula 1995. godine.

 

 

(Fokus.ba / ZASREBRENICU.ba)

Pratite ZASREBRENICU.ba na Facebooku