Čuvajmo Srebrenicu

Nova “istraga” o Srebrenici će poreći činjenicu genocida

Ono što se desilo u “zaštićenoj zoni” UN-a u Srebrenici, u julu 1995, predstavljalo je kulminaciju četverogodišnjeg procesa, koji je imao za cilj istrebljenje muslimanskog stanovništva u dolini Drine, kao što je i navedeno u šest strateških ciljeva utvrđenih na sjednici tzv. Parlamenta bosanskih Srba 1992. godine

Bilo je ljeto 1994. godine. Radio sam kao prevodilac za UN-ovog vojnog posmatrača u aprilu 1993, kada su UN-ove trupe stigle u grad, s ciljem provođenja rezolucije 819 Vijeća sigurnosti UN-a, kojom je Srebrenica proglašena “zaštićenom zonom”.

Uzeo sam slobodan dan i izbjegao jednu od mnogih uzaludnih patrola, popevši se na krov zgrade pošte gdje sam često znao provoditi vrijeme. Imao sam primjerak knjige čiji mi naslov nije mnogo značio: Šindlerova lista. Bili smo u potpunosti odsječeni od ostatka svijeta, te sam proždirao sve knjige koje je UN-ovo osoblje donijelo.

Priča je bila jezivo poznata: samo dvije godine ranije, moja porodica i ja smo bili etnički očišćeni iz našeg sela u dolini Drine i zgurani u nešto, što je po svim osobinama, bilo koncentracioni logor na otvorenom. Na kraju brutalne, srednjovjekovne opsade Srebrenice u julu 1995, izgubio sam 13 članova porodice.

Koncentracioni logori i deportacije

Ono što se desilo u “zaštićenoj zoni” UN-a u Srebrenici, u julu 1995, predstavljalo je kulminaciju četverogodišnjeg procesa, koji je imao za cilj istrebljenje muslimanskog stanovništva u dolini Drine, kao što je i navedeno u šest strateških ciljeva utvrđenih na sjednici tzv. Parlamenta bosanskih Srba 1992. godine. Proces je uključivao masovna ubojstva, formiranje koncentracionih logora, masovne deportacije, uništavanje kulturnog naslijeđa i uništavanje svih dokaza kriminalnog poduhvata, koji je predstavljao suštinu srpske strategije.

Godine 1992, general Ratko Mladić – koji će biti kasnije, na čelu genocidne operacije u Srebrenici, a trenutno čeka žalbenu presudu Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) na temelju prvostepene presude kojom je utvrđeno, između ostalog, i djelo genocida – tada je izašao za govornicu i kazao: “Ljudi i narodi nisu pijuni, niti su ključevi u džepu tako da ih možete pomjerati tamo-ovamo… Ne možemo očistiti, niti imamo rešeto… To je, ljudi, genocid”.

Više od četvrt stoljeća kasnije, 7. februara ove godine, Vlada Republike Srpske – entiteta u BiH koji je stvoren kroz genocidno “isključenje” nesrpskog stanovništva sa polovine bh. teritorije – formirala je dvije komisije: jednu koja ima za cilj da istraži događaje u Srebrenici, i drugu koja će se baviti opsadom Sarajeva.

Odluka je označila kulminaciju 15-godišnjih napora različitih vlada u ovom dijelu BiH, kojim dominiraju Srbi, a koji su imali cilj da potkopaju, poreknu i lažno predstave činjenice utvrđene van svake razumne sumnje – od strane Haškog suda. Čineći ovo, srpski nacionalisti u konačnici zapravo glorificiraju genocid.

Prvi izvještaj vlasti RS-a o “Slučaju Srebrenica”, koji je podnesen u septembru 2002. godine, tvrdio je da je, nakon pada “zaštićene zone” UN-a, broj ubijenih iznosio manje od 2.000, uglavnom vojnika ubijenih u borbama, te manje od 100 strijeljanih od strane “snaga bosanskih Srba, zbog lične osvete ili jednog zbog nepoznavanja međunarodnog prava”.

Kršenje ljudskih prava

Izvještaj je izazvao reakciju, i kao rezultat zajedničke parnice koja je uključivala stotine članova porodica srebreničkih žrtava pred Vijećem za ljudska prava – sudsko tijelo ustanovljeno Dejtonskim mirovnim sporazumom – Vlada RS-a je formirala specijalnu komisiju 2003. godine, koja je imala zadatak da objavi sve informacije o sudbini nestalih osoba i lokacijama masovnih grobnica, te da temeljito istraži sve događaje koji su vodili ka ovim narušavanjima ljudskih prava.

OVO JE ZNAK DA MU SE BLIŽI KRAJ: Vučić se večeras po treći put obratio naciji, ŠTA JE OVDJE ŠIZOFRENO?

Istraga je rezultirala donekle poštenim, ali minimalnim rezultatima, koji su se fokusirali isključivo na posljednje dane u julu 1995. Izvještaj iz 2004. je svejedno ocijenjen kao napredak.

Prošle godine, skoro 15 godina nakon što je taj izvještaj podnesen, bosanskosrpski parlament ga je “poništio”, nalažući Vladi RS-a da formira novo tijelo, zaduženo za stvaranje “objektivnije” slike događaja u i oko Srebrenice.

Odluka je bila dio šireg napada od strane autokratskog predsjednika RS-a i njegove stranke usmjerenog protiv činjenica utvrđenih od strane UN-ovih tijela: Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde (ICC). Oba navedena tijela su presudila da su zločini počinjeni u Srebrenici imali karakter genocida.

Između 2008. i 2014. godine, Dodikova vlada je potrošila oko 150.000 eura godišnje, finansirajući opskurnu organizaciju “Historijski projekat Srebrenica”, posvećenu jedino poricanju zločina u Srebrenici u julu 1995. Godine 2017. Vlada je zabranila izučavanje zločina počinjenih u Srebrenici i tokom opsade Sarajeva, u osnovnim i srednjim školama.

Iznenađujuće je što su na čelu obje komisije Vlade RS-a – Izraelci: historičar Gideon Greif i akademik Rafael Israeli. Greif, koji je bio uključen u istraživanje na temu koncentracionog logora Jasenovac rukovođenog od strane Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, nedavno je izjavio da je pogrešno porediti Srebrenicu i Holokaust, poričući tako paralelu koju niko u Bosni i Hercegovini nije ni povlačio.

Svijet više nije isti

Komisije, zapravo, imaju samo jedan cilj: utvrditi kompetitivan i protivčinjenični narativ o događajima u Srebrenici i Sarajevu u periodu 1992-1995.

Skoro deceniju, nakon što sam čitao “Šindlerovu listu” na krovu pošte u Srebrenici, bio sam u Hagu i pratio donošenje presudi Biljani Plavšić, članici ratnog rukovodstva bosanskih Srba za vrijeme rata, koja je priznala zločine protiv čovječnosti.

Žrtva Holokausta i dobitnik Nobelove nagrade Elie Wiesel se oglasio tog dana, kazavši: “Za siročad, bilo da su djeca ili odrasli, svijet više nije isti… Njihovi snovi su postali noćne more… Šta je prava definicija zločina protiv čovječnosti? Čisto psihološki gledajući, riječ je o zločinu počinjenom protiv čovječnosti druge osobe”.

Greif i Israeli su se pridružili poduhvatu čija je jedina svrha poricanje zločina počinjenih protiv bosanskih muslimana, čime su stali na dugu listu onih koji bi nam oduzeli čovječnost. Niko u Bosni i Hercegovini ne propituje jedinstven karakter Hokolausta. Ali imamo pravo da zovemo zločin počinjen nad nama – nad svima nama, zbog toga ko smo – njegovim pravim imenom.

Autor teksta je Emir Suljagić, koji je preživio genocid u Srebrenici. Trenutno radi kao predavač međunarodnih odnosa na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Tekst je u izvornom obliku, na engleskom jeziku, objavljen na Middle East Eye. Prijevod: Redakcija Faktor.

Ministar MUP-a Srbije: Orić nije bio u Užicu, pogledajte šta pije na slici

Izvor: middleeasteye.net