Čuvajmo Srebrenicu

Orić o smrti Hakije Meholjića: Otišao je čovjek koji nije znao izdati ni u ratu ni u miru

Kad se vratio iz Sarajeva, Meholjić je ispričao da nije prihvatio ponudu o razmjeni teritorija. Kaže, rekao sam im: “Neka oni mijenjaju svoju babovinu, ali ja svoju ne dam pa taman glavu izgubio”, sjeća se Orić

Vijest o smrti Hakije Meholjića, koji je svoj život i u ratu i u miru posvetio Srebrenici, rastužila je jučer mnoge njegove prijatelje. Otišao je još jedan čvrsti srebrenički direk, koji je i ljudski i politički bio posvećen samo Srebrenici.

Bio je nepopravljivi socijaldemokrata, ali su oni koji su ga poznavali, znali da se njegova partija, „bez obzira na to kako je u Sarajevu knjižili“, kako je govorio, „zove isključivo Srebrenica“.

Naš Hako

Naser Orić na vijest o smrti svog saborca nije mogao sakriti suze. Od trenutka kad je Meholjiću pozlilo i kad je dovezen najprije u Bolnicu u Zvorniku, a potom prebačen u Tuzlu, kaže nam, bio je u kontaktu sa Srebreničanima i strepio šta će se dogoditi.

– Niko ne zna šta je i kakav je bio naš Hako. Kakve je to japije čovjek. Kad sam kao mlad policajac 1992. godine iz Srbije došao u Srebrenicu, pozove me Hakija, tada iskusni srebrenički policajac. Za njega se znalo da je živi oganj, da ne naređuje dva puta. Kaže mi: „Vidiš li ti da ovi naši predaju oružje i bježe u Tuzlu? Ja oružje svoje ne dam niti ću bježati. Kaži mi sada iskreno hoćete li ti i oni tvoji u Potočarima predati oružje. Ako nećeš, onda ćemo zajedno braniti Srebrenicu“ – prisjeća se Orić.

Kad je 1993. godine delegacija Srebrenice, na čelu s Hakijom Meholjićem, na poziv sarajevskog vojnog i političkog vrha, stigla u Sarajevo, gdje im je ponuđena opcija razmjene Srebrenice za Vogošću, Hakija na to nije pristao.

– Mnogi govore: „Ode Hako, neće se vratiti“, a ja šutim, jer znam da hoće. On je bio čovjek koji ne zna izdati. Kad se vratio, ispričao nam je da nije prihvatio ponudu o razmjeni teritorija. Kaže, rekao sam im: “Neka oni mijenjaju svoju babovinu, ali ja svoju ne dam pa taman glavu izgubio.“ Bio je veoma ljut i razočaran. Inače bi eksplodirao na nepravdu, skresao u brk svakome. To ga je i zdravlja koštalo – s tugom govori Orić.

Nije prebolio
Kad je Srebrenica u julu 1995. pala u ruke zločinca Ratka Mladića, i Meholjić se pridružio „koloni smrti“ od petnaestak hiljada civila, koji su krenuli u proboj prema Tuzli.

– Znam da je Hakija do mog ranjavanja na Baljkovici išao na čelu kolone. Bio je iscrpljen, nesretan zbog saznanja da su mnogi u putu poginuli. Nikad to nije prebolio – prisjetio se jučer Veiz Šabić, komandant jedne srebreničke brigade, dugogodišnji Meholjićev prijatelj.

Meholjić se među prvima nakon strašnog rata vratio u Srebrenicu. Na sugestiju da se ne vraća, jer je Tužilaštvo BiH već protiv njega i grupe saboraca pokrenulo nekakve istrage, Hakija nije pristao.

– Neka hapse, ja nemam čega da se bojim niti da se stidim – govorio je.

I bio je u pravu.

Pismeni amanet
Svojevrstan pismeni amanet Srebreničanima Hakija Meholjić sačinio je u svojoj izbornoj poruci sada već davne 2008. godine.

– Ne pristajem na podjele niti na podvale. Malo nas je da bismo se dijelili. Možda neko gaji simpatije prema ovoj ili onoj političkoj partiji, ali kad je Srebrenica u pitanju, više nemamo pravo ni na partije ni na simpatije. Moja i partija i simpatija je samo Srebrenica – poručio je Meholjić.

Dženaza i ukop, prema želji porodice Hakije Meholjića, obavit će se sutra u Sarajevu.

(Avaz.ba)

Loading..