OVAKO IZGLEDA ŽIVOT U URISIĆIMA KOD SREBRENICE: DVOJE DJECE DO ŠKOLE IDU DESETINE KILOMETARA

Urisići ili kako mještani kažu “Risići”, malo je selo u brdima na 35 kilometara od Srebrenice, dva kilometra udaljeno od rijeke Drine, hidroakumulacije Perućac i granice sa Srbijom.

Selo je prije rata u Bosni i Hercegovini brojalo 35 kuća. Danas to nije slučaj. Godine 2002. u selo se vratio veliki broj stanovnika. Međutim, zbog loše putne infrastrukture, izostanka podrške, loših uslova za život, napustili su obnovljene kuće i bolji život pronašli u nekim drugim mjestima.

Malo makadam, pa malo asfalt. Vožnju kroz prelijepe predjele, prirodu i pitomi kraj kvari loša putna infrastruktura. To uveliko otežava i život nekolicini mještana sela, piše Anadolija.

Mirsad Sinanović se 2002. godine vratio u selo.

– Selo je prije rata brojalo 35 kuća, dakle 35 domaćinstava i oko 700 stanovnika. Danas u selu živi 21 osoba. Kada je krenuo povratak, vratilo se bilo oko 100 ljudi. Bilo je 18-oro djece. Međutim, zbog lošeg puta, loše situacije, narod napušta kuće, jer ovdje ne vidi neku perspektivu. Ovdje danas stalno žive tri porodice. Neki dolaze samo tokom ljeta, malo budu tu. Ljudi se i boje, sigurnost nije neka, niko nas ne štiti, niko nam ne dolazi – ispričao je Sinanović.

Među prvima se vratio u selo Urisići. Organizovao je i povratak na taj kraj.

SAMO DVOJE DJECE

Ljudi su se vraćali. Napravili smo 21 kuću. Sada su tu stalno smo tri porodice. Mlađi su se zaposlili, drugi ne vide sebe tu. Niko ne održava puteve. Ljudi najviše napuštaju selo zbog loše putne infrastrukture. Selo se polako gasi – izjavio je Sinanović.
Kako je kazao, ovo je bilo najmlađe povratničko selo s najviše djece.

Tako je bilo do prije deset godina. Sada odavde svakodnevno u školu ide samo dvoje djece. Još dvoje djece boravi u internatu u prostorijama Emmausa u Potočarima. Ostali su odselili i zatvorili kuće – pojasnio je Sinanović za AA.
Među dvoje djece koja idu u školu iz sela Urisići je i njegov devetogodišnji sin Salmir. On i još jedna djevojčica idu u jednu područnu školu u kojoj nastavu pohađaju djeca do petog razreda.

Dijete u školu polazi ujutro u 6.15, a u školu ulazi u 7.30. Nenaspavano je, vraća se oko 12, 13 sati. Umorno je, a treba pomoći roditeljima, čuva stoku. Mora se boriti. Najgore mu je što u selu nema djece da se igraju. Razmišljam da i njega dam u internat ili da negdje privatno stanuje. Vidjet ću. Ne mogu ga držati samog ovdje. I ova djevojčica s kojom je do sada bio ovdje, s kojom se igrao, završava peti razred ovdje i ide u Srebrenicu, tako da će ostati sam – poručio je Sinanović.

Ne smijem ga pustiti samog. Ovdje ima medvjeda, vukova, šakala… Svaki dan se susrećemo sa životinjama – ispričao je Sinanović.
U školu ga ne smije pustiti samog, jer ima i divljih životinja.

Želi biti kao Zlatan

Preživljavaju uz pomoć poljoprivrede. Dok pokazuje okolne šume i njive, ispričao je koliko je posla pred njih i njegovom porodicom. Međutim, to ne može biti dovoljno za život dostojan čovjeku.

Prepušteni smo na milost i nemilost – dodao je Sinanović.
Devetogodišnji Salmir je od velike pomoći svojim roditeljima. Dok se njegovi vršnjaci u gradovima igraju zajedno, idu u kino, na bazene, on pomaže oko poljoprivrednih poslova, čuva stoku i mašta da jednog dana bude fudbaler. Uzor mu je Zlatan Ibrahimović.

Idem u treći razred. Igram se s jednom drugaricom i babom. Želim biti fudbaler. Uzor mi je Ibrahimović. Teško mi je ujutro ići u školu, jer puno rano ustajem. Roditeljima pomažem tako što čuvam krave, nosim kerovima hranu… – rekao nam je Salmir.
Napuštamo selo u kojem skoro pa da nema života iako se nalaze nadomak jezera Perućac, koje se proteže kroz kanjon 50 kilometara do Višegrada. Tu su i kulturni spomenici poput srednjovjekovne tvrđave Klotijevac i velike nekropole stećaka.

Komentari su zatvoreni