Čuvajmo Srebrenicu

Pisma iz Srebrenice: Babo te mnogo poželio

Jedino što je od mog babe ostalo su brojna pisma koja nam je slao iz zaštićene zone UN-a Srebrenica – dvije fotografije i snimke sa posmrtnim ostacima njegove odjeće pronađene u nekoliko sekundarnih grobnica širom Podrinja.

Piše: Ahmed Hrustanović

Ova priča nije o meni samom. Tako bih volio da to nije baš moja priča, da nije ničija.

Ovo je priča jedna od 8.372. Ovo je priča o svim žrtvama genocida, jer naše su priče zajedničke. Naše su priče bolne od kojih suze same teku niz, slabo kad nasmijane, obraze. Ovo je istinita priča o jednom vremenu, o jednom ocu i jednom dječaku i njihovoj neizmjernoj ljubavi. U pomen svim nasilno prekinutim ljubavima između djeteta i roditelja. Neka ovu tugu što mi osjećamo nikada niko više ne osjeti u našoj lijepoj Bosni i šire.

Moj babo i ja smo silom rastavljeni sredinom aprila 1993. godine u Srebrenici. Ja sam otišao UNPROFOR-ovim konvojima za Tuzlu sa sestrom i mamom koja je u stomaku nosila brata. Taj rastanak je bio bolan. Bio je to posljednji put da smo se vidjeli na ovome svijetu. Pamtim pramenove počupane kose u babinim rukama što ih od muke iščupa dok smo vrištali za njim sa stranice UNPROFOR-ovog kamiona.

Jedino što nam je od njega ostalo su brojna pisma koja je nam slao iz zaštićene zone UN-a Srebrenica, dvije fotografije i snimke sa posmrtnim ostacima njegove odjeće pronađene na nekoliko sekundarnih grobnica širom Podrinja.

Pisma su bili jedini način da dobijemo vijest od njega, pored radioamatera preko kojih smo se samo jednom čuli s njim nekoliko mjeseci nakon što se brat moj rodio.

Moja mama je pisala pisma babi u ime moje, moje sestre i brata i slala ih svakodnevno. Najviše je pisala u svoje ime. Sjećam se jednom sam zbog zijana bio malo naružen i bijen prutićem, pa sam uzeo pismo da se babi požalim, jer kome ćeš se drugo požaliti kad je mama u tom trenutku i otac i mati. Mama nije dala da to pošaljem. Poslije mi je bilo drago jer bi se babo nasikirao. A nisam želio da ga posljednji put nasikiram nego razveselim.

Razgovor s pismima

Čuvala je mama ta pisma, jedinu uspomenu na svog voljenog muža, kao oči u glavi. Čitala ih svakodnevno i pisala. Pisali su o svemu, a najviše su se brinuli da imamo šta da jedemo i jesmo li na sigurnom.

Kada je Srebrenica pala u ruke zločinaca mama je ta pisma još više prigrlila uza se. Nadala se da će ih bacati kad babo dođe, a do tada, neka ih na sigurnom, ne daj Bože mogu zatrebati da se nekad prisjeti. Sve se nadala da će ih baciti, da joj neće trebati, da će sa svojim mužem razgovarati oči u oči, a ne plačnih očiju dok pisma drži.

Godine su prolazile, pisma su čuvana. Mama bi, kada nikog nema kući, kad poželi da se sa svojim voljenim ispriča, da mu šapne muke samohrane majke, uzela, dobro suzama nakvasila, sa svojim voljenim se ispričala i opet ih na sigurno mjesto stavila.

Uzimao sam i ja ponekad kao dječak ta pisma, kada sam shvatio da babe više nema niti će ga ikada više na ovom svijetu biti. U meni tada ljubav i tuga istovremeno proključa pa se prolije niz dječije obraze, a sjećanja naviru kao bujica, onda bih ih uzeo i čitao, čitao sam samo ona koja su meni upućena.

‘Velikom drugu’

“Selam alejkum moj dragi sine. Dobio sam tvoje pismo koje me je mnogo obradovalo i rastužilo, sine moj. Kako si mi i šta radiš? Kako provodiš dane? Babo je te mnogo poželio. Da mi je da te vidim jer, hvala Bogu, oba smo živi i zdravi, a niti tebe ima tvoj babo kod sebe, niti ti imaš svog babu. Šta ćemo, moj sine! Opet nemoj da se sikiraš mnogo za svog babu. Doći će i taj dan, ako Bog da, pa ćemo mi opet biti zajedno. Samo ti budi dobar momak i slušaj svoju mamu. Piši mi. Je ti milo što imaš brata? Uvijek si vik'o da hoćeš brata. Eto, rodila ti je mama, sada se zabavljajte (igrajte) zajedno. Piši mi kako se vas dva slažete? Eto, puno te voli tvoj babo i piši mi.

Mom velikom drugu. Hrustanović Rifet.

1. 8. 1994.”

dav

“Mom velikom drugu”… kada god pročitam briznem u plač. Toliko ljubavi i tuge u isto vrijeme na komad hartije je ipak stalo. Kako je stalo, ni sam ne znam. A svaki put kada ga pročitam iznova rasprši i tugu i radost. Tugu što babe više nema, a radost što bar nešto od njega imam.

Koliko je samo puta napisao da mu pišem da ga ne zaboravim, da mu se javim. Koliko je samo čeznuo za nama.

U jednom pismu piše za svog sina kojeg nikada nije vidio: “E moja kćeri, pa i mali Enis je dobro porastao. A vidi sudbine da se i ne znamo…”

‘Poželio sam vas, ne znam ni kak'i ste’

Ramhetli đedo Ismet piše: “Na prvom redu merhaba, unučići moji mali. Dobio sam vaše pismo, pa, evo, uze’ da vam odgovorim. Mnogo me je vaše pismo rasplakalo. Kada ste pošli u onaj kamion i kad sam se vratio u stan htio sam da poludim. Đedo vas je poželio, ne znam ni kak'i ste. Da l’ će dati Bog sudbine da vas opet vidim… 29. 8. 1993.”

Znam da je đedo Ismet bio jako emotivan, siguran sam da ga je tuga za nama do ludila dovodila. Oh, kad se samo sjetim, kako mi se obraduje kad u jutro dođem u njegovu sobu. Kako se od radosti provikne, da svi ukućani i komšije čuju što on ima unuka. A danas, unuk đeda više nema. U Kozluku je pronađen sa više prostrelnih rana. Skelet čitav, bar je u svemu tome to jedino dobro. Smrt mu je bila kratka, a put od Potočara do Kozluka najduži put. Bože da li je ubijen gladan i žedan? Je li prvi u koloni bio streljan ili je morao sve pogledom da isprati? Je li možda morao da leševe svoje braće po povezima da u jamu baca?

“Vidim ovamo djecu koja nejmaju jednog roditelja, kako oni izgledaju. Baš jučer, vidim jednog bracu, možda je onoliki k'o Hazret (o.p.a. trogodišnji moj amidžić u to vrijeme) hoda jadan sam. Pitam ja njega, rekoh: Mali, imaš li ti babu? Kad on meni kaže da nejma. Odma’ ste mi vi bili u očima i tako mi je bilo teško da ne mogu opisati…

Hrustanović Rifet

18. 11. 1994.“

dav

U svakom djetetu je tražio nas, baš kao što smo mi u svakom nepoznatom čovjeku tražili njega. Koliko sam samo lica kroz Tuzlu i Lukavac tih godina upoređivao sa očevim, nadajući se da će me bar jedno prepoznati, osmjehnuti mi se i zagrliti me i reći da je došao, da se spasio.

“Dragi moj sine kako si mi i sta radiš? Puno sam te poželio. Jedino što me na ovome svijetu utješi jeste tvoja slika. Uvijek vas gledam. A pismo kada dobijem tako mi je teško da ti ne mogu opisati. Znaš i sam koliko sam te volio, a sad nas sudbina rastavi, ali ne gubim nadu da se vidimo ako Bog da, da sve preživimo pa ćemo opet biti zajedno, eto, sine mnogo selama ti šalje tvoj babo i molim te da dobro učiš.

Hrustanović Rifet

12. 6. 1994.“

Znam dobro koliko me volio, to sam mogao osjetiti po do bola jakim zagrljajima koje smo razmjenjivali kada bi se vratio iz Beograda sa radilišta. Znam kako otac voli sina, imam i ja svog. Ne znam samo da li bi mogao preživjeti da se od djeteta odvojim.

Zaista, ali zaista, niti jednom jedinom čovjeku ne bih poželio da je da mom mjestu da ova pisma čita sada. Tu bol ne bi poželio baš nikome, pogotovo onome ko mi je ovu bol nanio. On je sigurno ne bi mogao podnijeti.

Posljednje pismo

Bog mi je svjedok na ovom svijetu, a posebno na budućem da im halalim sve. Halalim i dušu i srce i tugu i djetinjstvo bez oca. Na onom svijetu kada dođemo pred Apsolutnog pravednika, također, ima halalim ono što su činili mi. Ne bih ostao ni trenutak više da se s njima raspravljam, nego želim u dženet što prije da požurim da se sretnim sa babom svojim da ga zagrlim kao nekada nasred kaljave ulice sela moga, sa đedom Ismetom svojim da podviknemo obojica koliko nas grla nose, da uzjašemo našu kobilu Miru da je kroz dženetske bašče potjeramo da se za nama dženetska prašina diže.

Ja ću da požurim svojim amdžama i dajdžama i njihovim sinovima, suprugama i kćerima da kahvu dženetsku pijemo. Ja ću na Sudnjem danu da požurim đedi Bekiru u zagrljaj na volovima njegovim s kojima je desetero djece svoje othranio.

Ja ću da požurim u dženet svim šehidima bosanskim da im radosne vijesti donesem da smo Bosnu i Hercegovinu našu sačuvali sve do Sudnjega dana.

A zlotvori i zlobnici i oni koji ovu bol meni i još 8.372 nanesoše, neka pred Apsolutnu pravdu stanu i objasne šta su činili i šta im mi nikada nismo zaboravili.

rhdr

Posljednja pisma su se vratila 24. 8. 1995.

Crveni Krst je vratio sa porukom:

“WE ARE SORRY TO RETURN THE RCM TO YOU, DUE TO THE RECENT EVENTS IN SREBRENICA WE WERE NOT ABLE TO LOCATE THE ADDRESSEE.

ŽAO NAM JE STO VAM VRACAMO PORUKU, ALI ZBOG POSLJEDNIH DOGAĐAJA U SREBRENICI NISMO BILI U MOGUĆNOSTI LOCIRATI PRIMATELJA.”

COMMITEE INTERNATIONAL GENEVE

Izvor: Al Jazeera

Loading..